Ovo je priča o Dušanu Raduloviću (Srbinu), na čijem tavanu je Dragan Iveljić (Hrvat), s petnaestogodišnjom sestrom i roditeljima, pronašao spas od sigurne smrti . Osim njih, na tavanu kuće Dušana Radulovića tri dana se krilo još nekoliko hrvatskih obitelji.
Krvavi pir nad Hrvatima iz Rašljana i Briševa kod Ljubije (Prijedor, Republika Srpska – BiH) počeo je 23. srpnja1992. godine. Ubijeno je tih dana na desetke civila. Jedina oaza spasa za Hrvate iz sela bili su mali tavan i velika srca Terezije i Dušana Radulovića.
Dragan Iveljić držao je u sebi tešku tajnu, ratnu trauma iz djetinjstva, 22 pune godine, a sad želi da, kako reče, skine ljagu s obraza pokojnog susjeda, koji je u ratu spašavao živote nevinih a potom bio neopravdano optužen da je ubojica – piše u svom tekstu Marko Rogićević u sklopu projekta “Living Together“, koji provodi Nezavisno društvo novinara Vojvodine.
Pa nastavlja dalje:
– Dragan Iveljić je sa sestrom i roditeljima, samo pukom srećom i zbog čovječnosti komšija, preživio tri dana pakla koji se bio spustio na njegovo selo. Zatekli smo ga u malom šumskom gaju na tromeđi sela Raljaš, Zecovi i Briševo. U šortsu i majici, naslonjen na lopatu, dobacio mi je da je on Dragan za kojeg pitam. Oko njega su se vrzmala četiri njegova drugara, zauzeta spremanjem izletišta.
>>> Pokolj u Briševu – najveći ratni zločin nad Hrvatima u BiH
Bio je i jedan mladić od dvadesetak godina koji nije mogao sakriti radoznalost tko sam i šta radim u njegovom selu. Dobro, i usta su mu ostala malo otvorena kada sam pred svima pitao Dragana da mi ispriča šta zna o događajima u selu sa kraja lipnja 1992. godine.
Dragan je spustio lopatu s kojom je do mog dolaska uređivao mjesto za vatru i pokazao prstom u pravcu jedne kuće pored puta. Rekao mi je: “Otiđi kod Duliničine kuće, doći ću za 10 minuta.”
“Kada dođem u Raljaš, prvo dođem kod Dulinice, zagrlim je, poljubim, pitam za zdravlje, tako da bi i ovaj razgovor trebao tako početi”, govori mi Dragan dok ulazi u dvorište Tereze Radulović. Grli je, ljubi. Pita za zdravlje. Pokazuje mi rukom prema vanjskim stepenicama na kući i govori: “Na tom tavanu sam spavao tri dana, ja i još bar dvadeset komšija.”
Popeli smo se uz stepenice. Na vratima su nas dočekale stare i prašnjave stvari. U ćošku je kokoš ležala na jajima. Dragan je preletao pogledom po prostoriji. Pogledao me i rekao:
“Na ovom tavanu je zapravo najbitniji dio priče o Duli. Upravo na ovom tavanu, na kojem smo sada, Dušan, koga smo zvali Dule, spasio je 25-oro ljudi minimalno. Bilo nas je i 30-oro, što djece, što staraca. Bilo nas je svih generacija. Imao sam u to vrijeme osam i pol godina. Kad smo završili kod Dule na tavanu, bilo je to točno na rođendan mog pokojnog tate, 25. srpnja 1992. godine.”
Tri dana pakla
Crne slutnje su se obistinile. Vojska je nedugo nakon što je ušla u selo počela da obilazi kuće i uzima hranu i stoku. Najprije je počinjen težak zločin u Briševu. Pobili su 68 Hrvata. Iako se Briševo graniči sa Raljašem, zbog tadašnje ograničene slobode kretanja nitko u njihovom selu nije znao za ubojstva civila, žena i djece.
Draganu je, priznaje, tada kao malom dječaku bilo zanimljivo gledati vojsku. Njihove uniforme, opremu, oklopna vozila. Nije ni slutio da su neki od tih ljudi u uniformama pobili njegove susjede. Svega je, kaže, postao svjestan tek kada je pred njihovu kuću došao prijatelj starijeg brata, Milenko Radulović, i rekao njegovoj majci da “kupi djecu i bježi”.
“Milenko Radulović je došao do nekog oficira i pitao ga: ‘Je l‘ ja mogu ove Iveljiće izvesti iz kuće da im se ne bi šta dogodilo?‘ Odgovorio mu je: ‘Kroz deset, petnaest minuta svi Iveljići će biti mrtvi.‘ On se tada rasplakao.
Generacija moga brata i oni su se družili. Ušao je u naše dvorište s jednim srpskim vojnikom i rekao nam: ‘Idemo.‘
A mater kao mater kaže: ‘Čekajte da zaključam kuću, da dam ovcama jesti i vode…‘ Ma kakve ovce, idemo odmah. Samo što smo zamakli iza kuće, izletio je neko iz žbuna da nam jebe majku ustašku uz prijetnje da će nas sve pobiti.
Milenko i njegov drug su ga otjerali. Tada sam prvi put osjetio šta znači ono kada ljudi kažu da su ti se noge odsjekle. Hodaš a jedva, kao da se tek učiš hodati. Kada smo došli kod Dule i Dulinice, već se tu bilo skupilo više ljudi. Mi djeca smo se počeli igrati… Čuli smo kad je Dule rekao: ‘Dajte ljudi, nemojte da se igramo, hajte na tavan.”
Tavan kuće Radulovića ubrzo je postao utočište za sve Hrvate koji su uspjeli da pobjegnu iz svojih kuća prije dolaska vojnika. Iako već u godinama, Terezija, Dulina žena, sjeća se gotovo sve i jednog detalja tih užasnih dana:
“Ja hodam tuda po dvorištu u krug kad idu komšije, zapomažu. Kažu ‘oće da ih ubiju. Ovaj Drago Žunić nosi jednog sina, a žena mu Jela nosi drugog, manjeg. Šta je, pitam, kažu hoće da nas pobiju. I svrate ovdje. Mi im nismo dali nigdje dalje jer nije bilo sigurno, pobili bi ih. Uglavnom, što je do nas došlo, ostalo je živo. Što nije uspjelo do nas doći, pobijeno je. I ovo dvoje djece Komljenovića, Alen i Elena. Njima je baba rekla: ‘Djeco, bježite Dulinoj kući.‘ Došli su kod nas i rekli nam da su kod njih svi pobijeni.”
Tri dana oko trideset ljudi, žena, djece, staraca krilo se na Dulinom tavanu. Tu su jeli, spavali, preživljavali. Samo nekoliko ljudi je znalo da je Dule pružio utočiše komšijama Hrvatima. Drugog dana uslijedio je šok, ali i strah za sve koji su se krili na tavanu. Dulu i njegovu ženu Tereziju pokosila je vijest o pogibiji sina jedinca.
“Ovdje su bili Iveljići, Žunići, Komljenovići, Kneževići i još jedni Iveljići. Dulin sin je pošao da obiđe komšije Antu i Josu. Tako je rekao i otišao. Nije prošlo deset minuta začula se pucnjava. Javljaju mrtav. Ubijen iz zasjede”, sjeća se Dragan.
Vijest o pogibiji Dulinog sina, priča, uznemirila je sve koji su se krili u njegovoj kući. Uplašili su se osvete. U momentu kada je stigla vijest o ubistvu domaćinovog sina, na tavanu je, prisjeća se Dragan, zavladala neprirodna tišina, čak su i djeca prestala plakati.
“Dulin sin Zoran ubijen je jedno kilometer od kuće, a samo par dana ranije u Hambarinama mu je ubijen i zet. Možeš li razumiti veličinu čovjeka: ubiju ti sina jedinca, a ti skrivaš 25-30, kako su nas zvali, ustaša, čovjek je izvan sebe, rastrojen, da traži život za život, ali mi smo tu bili i nismo osjetili ni trenutak mržnje ili želje za osvetom. I tako skrivao nas je, a puno se o čovjeka blatilo nakon toga. Optužen je za ubojstvo dvoje komšija, a to nije točno.”
“To Dule nije uradio…”
Nakon završetka rata u različitim novinama, ali i knjigama posvećenim stradanju naroda u prijedorskoj regiji, pojavile su se tvrdnje da je Dule ubio dvoje komšija. Optužbe su bile teške, pogotovo kada ih je izgovarala kćer ubijenih. Dule je, priča Terezija, to teško podnosio. Opisuje nam kako je njen pokojni suprug spašavao i komšinicu Nevenku od sigurne smrti. U vrijeme dok su krili komšije oko njihove kuće bilo je desetine do zuba naoružanih vojnika.
„Jednu ženu su vojnici htjeli izvući iz dvorišta, Nevenka se zvala. Jedan je lapio za ruku, vuče je, a moj Dule za drugu i ne da. Kaže: ‘Nevenka, ovdje ostaješ, neće te nitko dirnuti u mom dvorištu, ne ispred moje kuće.’ Kaže njemu taj vojnik: ‘Ubiću i tebe i ženu ti.’ A njemu Dule: ‘Hajde ubij, ali ne zaboravi imam i ja pušku, ali ja to neću, gubi se iz mog dvorišta.’ I ode ovaj, ostade Nevenka, ne ubiše je. On je kasnije, nakon tih optužbi samo znao reći: ‘Znaju moje komšije i bog da nikoga nisam ubio.’ To što piše, kažu ima u nekoj knjizi, da je Dule ubio komšije, ma to je glupost, to je žalosno. On je samo govorio: ‘Sačuvao sam koga god sam mogao. Ubio nisam nikog’”.
Optužbe na Dulin račun vremenom su postale sve ozbiljnije. Umro je 2008. godina pod sumnjom za hladnokrvno dvostruko ubojstvo. Njegovo ime je osramoćeno. Navodno su vojnici pred Dulu doveli dvoje starijih ljudi, muslimana, da ih ubije kao osvetu za ubojstvo sina.
Preko tih priča i sve ozbiljnijih optužbi nije mogao prijeći Dragan Iveljć. Želja za istinom bila je jača od traume s kojom živi od svoje devete godine:
“Ovdje ima jedan mali prozor, nije bilo ovog drveta ispred prozora. Sestra i ja smo gledali točno se vidjela njihova njiva i kuća. Ti su ljudi, koje smo zvali Đulov i Đulovica, imali više od sedamdeset godina. Izveli su ih iz kuće. Čovjek je bio star i bez noge, imao je drvenu nogu. Mi smo vidjeli da ih oni vode od kuće preko njive prema nama.
Sestra i ja gledali smo kroz prozor. Dovedoše ih na livadu, dođe taj oficir, stade pred njih… Ne čuješ što pričaju. Ono što sam vidio je kako ima futrolu s pištoljem za pojasom. Samo je stao na metar od njih, potegao pištolj i u čelo – bum, bum, jedno pa drugo. Oni su u tom trenutku pali. Tijela su ostala, oni su otišli. Za ta ubojstva optužili su Duleta. Sestra i ja smo vidjeli, to nije Dule uradio.”
Dok nam otkriva do tada svoju najveću tajnu, Dragan proviruje kroz prozor s kojeg je gledao taj užasni zločin. Nevješto skriva suzu u oku. Živi u Karlovcu, u Hrvatskoj. Tamo je završio školu, zaposlio se, oženio i osnovao obitelj. U Rodno selo Raljaš dolazi samo u kolovozu, na okupljanje izbjeglih iz sela. “Mi smo se prije ovdje svi družili, evo pokušavamo to oživjeti. Imamo eto i taj turnir u nogometu. Ne gledamo na vjeroispovijest, dolaze ekipe iz svih sela. Hoćemo pokušati zaboraviti, ali kako je moja majka pokojna govorila: ‘Ja i mogu oprostiti, ali zaboraviti neću nikada.”
Kada će zlikovci odgovarati?
Izbjegli iz Raljaša i Briševa svake godine se okupljaju u selu. Većina prvo što uradi kada dođe, ode da obiđe i poljubi Tereziju Radulović. Kako je prije rata u tom kraju živjelo gotovo 1.000 ljudi, a sada svega stotinjak, mjesto je pusto i zaboravljeno. Međutim, djelo Dušana Radulovića živi u mislima spašenih i njihovih porodica.
“Dolaze svake godine kod nas. Nikad ne prođu da ne svrate. Kad je Dule umro, pa kad su svi što su izbjegli iz Hrvatske krenuli na pogreb, na granici ih pitalo: ‘Tko vam je to umro kad vas toliko ide na sahranu?’ A ovaj Žunić, što ih je sedmoro bilo na tavanu, rekao im: ‘Čovjek je kao figura mali, ali je visok, velik i jak, jer samo zbog njega smo ostali živi.”
U napuštenim selima kuće se polako obnavljaju. Vraćaju se predratni stanovnici, ali uglavnom stari i nemoćni. Uništena u ratu, katolička crkva obnovljena je prije nekoliko godina. Na dan stradanja, koji se obilježava 25. srpnja, Briševo i Raljaš posjete razne delegacije, bio je hrvatski predsjednik Ivo Josipović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.
Mještani su im zahvalni na pažnji, ali se pitaju kada će zločinci konačno odgovarati za zlodjela. Najmlađa žrtva iz Briševa je četrnaestogodišnji Goran Matanović. Najstariji Stipo Dima, koji je imao 82 godine kada je mučki ubijen. Ubijeno je tada i 14 žena
Kada sam odlazio iz Raljaša, Dragan me je zamolio za jednu stvar: “Nemoj da taj tvoj članak ili reportaža kod gledatelja li čitatelja potiču mržnju i bijes, jer time se hrani zlo.”
NAPOMENA:
Tekst je nastao kao dio projekta “Living Together”, koji provodi Nezavisno društvo novinara Vojvodine i BH novinari. Financiran je sredstvima Medijskog fonda “Jačanje medijske slobode u Srbiji” Europske unije, Delegacija Europske unije u Srbiji.
R.I. /Foto: privatni izvor