Priča o zločincu s Ovčare koji je ubio Jean-Michel Nicoliera i više od 80 Hrvata

Spasoje Petković – Štuka, jedan je od krvnika s Ovčare i najvjerojatnije ubojica francuskog dragovoljca i HOS-ovca Jean-Michela Nicoliera. Iako se svojim zvjerstvima sam hvalio, što je javno dostupno i što u nastavku donosimo, njemu u Hrvatskoj, zbog statusa kojega je stekao pred srbijanskim pravosuđem, nije i nikada neće biti suđeno. Ovo je priča krvnika s Ovčare:

Priča o Štuki ispričana je u srbijanskom tjedniku “Intervju” koji je 1991. imao svojevrsnu rubriku nazvanu “Heroji Vukovara”, a koja je bila popunjena svjedočanstvima pripadnika JNA, srpskih dragovoljaca i četnika koji su razarali Vukovar, klali, ubijali pljačkali i silovali.

Rodom iz Rume u srpskom dijelu Srijema, Spasoje Petković bio je praktički golobradi ročnik JNA kada je njegova jedinica – Gardijska motorizirana brigada – upućena u Vukovar. U pakao u kojemu će on postati jedan od glavnih, po zlu poznatih protagonista.

“Ja sam običan, prosječan vojnik. Da mi je netko u prosincu prošle godine rekao da ću se boriti i ubijati, prebio bih ga. A sada…”, ispričao je 29.11.1991. za list Intervju.

Prvi započeo likvidacije

O Petkovićevoj borbi ne znamo puno. Znamo da je uspio preživjeti rat u Vukovaru. Da se borio u prvim redovima. I da je jednom za dlaku izbjegao smrt: metak je tada pogodio nož zataknut za pojas. O njegovom ubijanju, pak, zna se dosta.

– Dok su se vodile borbe u Vukovaru, zarobili smo dvoje ljudi. Rekli su nam da su Jehovini svjedoci, da s ratom nemaju ništa i molili da ih ostavimo kod kuće. Pustili smo ih, ali se Štuka vratio, zaključao ih u zahod, a onda bacio dvije bombe kroz prozor – tako je Petkovićevu ratnu ulogu opisao Miroslav Đanković, dobrovoljac Šešeljeve Srpske radikalne stranke koji se borio u Vukovaru.

Njegovi suborci tvrdili su i da je ubio nekoliko desetaka ljudi na Sajmištu – staraca, žena i djece – koji su u podrumima nakon pada grada bili izloženi na milost i nemilost srpskoj vojsci.

A onda je uslijedila Ovčara. Na VUPIK-ovoj farmi trebalo je likvidirati najmanje 265 ranjenih branitelja i civila dovezenih iz vukovarske bolnice. Petković je već u to vrijeme bio avansirao do položaja kurira kapetana Miroslava Radića. Sudjelovao je u krvavom “špaliru”. Metalnom šipkom mlatio je ljude dovedene iz bolnice.

Prvi je započeo s likvidacijama. Iz hangara je izveo petoricu zarobljenika. Jedna verzija tvrdi da ih je ubio metkom u potiljak. Druga da se nije čuo pucanj. Te da im je očito presudio nožem.

 

Na temelju iskaza svjedoka mogu se sa sigurnošću rekonstruirati posljednji sati francuskog ratnika. Dragutin Berghofer Beli, koji je preživio Ovčaru, kaže da se Francuza prvi dohvatio Kemal Đođić Kemo.  Čim je ušao, pitao je gdje je Francuz. Jean je odmah istupio. “Dođi, majku ti ustašku, Kemo će ti pokazati”, rekao je i onda ga tukao palicom, a mi smo svi morali gledati kako mladi Jean vrišti i plače od bolova. Svi smo plakali, pa i ja – posvjedočio je Beli.

Tovarnička Udruga dr. Ante Starčević, koja se bavi istraživanjem ratnih zločina, prije šest godina javno je zatražila pokretanje postupka protiv Štuke koji je tada svjedočio kao pokajnik u Beogradu jer je “priznao da je ubio nekoliko ranjenika, među njima i (hrvatskog branitelja) Jean-Michela Nicoliera ispred hangara na Ovčari, a kasnije je sudjelovao u strijeljanju ranjenika, njih 200 iz vukovarske bolnice”.

Francuz je bio prva od 262 žrtve Ovčare. Onako prebijenog Štuka ga je upucao u zatiljak iz pištolja te mu iz džepa uzeo 20 franaka. Vezu Štuke i Jean-Michela svjedoče osuđenici za zločin na Ovčari Miroslav Đanković i Nada Kalaba.

– Izveo je petoricu. Kad se vraćao, dahtao je kao pašče i govorio mi kako ih je ubio. Nisam čuo pucnjeve, ali mi se on sam hvalio. Jedan od ubijenih bio je i neki Francuz. Kasnije mi je Štuka rekao da je Nadi Kalabi poklonio 20 franaka s posvetom – svjedočio je Đanković, a da je primila novčanicu potvrdila je i Kalaba.

Brat Jean-Michela stupio je u kontakt sa Štukom 

Da je poznat ubojica njegova brata Paulu je prvi javio vukovarski branitelj i Jean-Michelov suborac Damir Markuš – Kutina. Paul je, kaže nam, tada osjećao bijes, nevjericu, frustraciju. Proganjala ga je nepravda, farsa od suda u Beogradu i odlučio je okrenuti broj telefona ubojice svoga brata. Javio mu se u svojoj kući u Vognju nedaleko od Rume.

“Ja sam se predstavio. Nije rekao ništa. Samo šutnja. Onda je spustio slušalicu. Tako je završio razgovor” – govori Paul.

Na pitanje kako doživljava činjenicu da čovjek koji mu je ubio brata živi normalnim životom u susjednoj zemlji:

– Što uopće reći? Iskreno, već mi je posve svejedno je li na slobodi ili u zatvoru. Premda osobno ne bih volio živjeti u blizini takve osobe, sve i da nije ubio mog brata. Više mi je stalo da se pronađu ostaci svih ostalih nestalih i da se ti ljudi dostojno pokopaju. Kakvog uopće ima smisla nakon što si priznao ubojstvo ne reći gdje su tijela? – pita se Paul koji sumnja da će Štuka ikada odgovarati za svoja zlodjela.

Iako se u medijima u posljednje vrijeme može pročitati drugačije, unatoč činjenici da pojedinci obitelji Jean-Michela Nicoliera bude lažnu nadu navodnim točnim saznanjima gdje je tijelo Francuza koji je poginuo za Hrvatsku, Jean-Michel još uvijek nije pronađen. Njegova majka Lyliane i brat Paul i dalje su neutješni i ustraju u traženju pravde i dostojanstveno pokapanje posmrtnih ostataka svoga sina i brata.

Nadu u pozitivan ishod potrage za tijelom pojačava nedavni pronalazak tijela Žarka Manjkasa – Crvenkape i suboraca nakon 30 godina traganja, no informacije o možebitnoj lokaciji tijela Jean-Michela moraju biti provjerene i potkrepljene nečim jačim od riječi srpskih zločinaca i sumnjama, kako se u obitelji ne bi budila lažna nada i kako se ne bi otvarale nove rane, uz brojne ionako još nezaliječene.

Kako je Štuka stekao nadimak Monstrum

Slijedila su nova ubojstva na Ovčari. I kod hangara. I na jami. Navodno njih najmanje 20. Ukupan broj onih koje je nakon pada Vukovara ubio Štuka time se popeo na 80. Petković nije bio nikakav marginalac, nego jedan od ključnih ubojica u “armijskoj tvornici smrti”.

O Hrvatima i hrvatskim braniteljima, Štuka je govorio:

“Ustaše su bili veoma dobri momci. Nimalo naivni, kao što su neki pričali, ali ih je bilo i drogiranih. Kad ih uhvatiš, međutim, mnogi su plakali i molili. Ove zavoje što vidite po zglobovima… To nije rana, otekli su mi zglobovi dok sam ih tukao, obične kukavice. A bilo ih je iz svih krajeva Hrvatske, iz Zagreba, Samobora, Našica, Vukovara, a najžešći su bili oni iz Hercegovine. Našli smo i jednog snajperistu Francuza, nekakve crnce i Šiptare. Ipak, među njima je bilo razlike. MUP-ovci su se htjeli predati, oni su se i drugačije ponašali. Zenge, ti plaćenici, oni su tjerali do kraja.”

“Sada mi je sasvim svejedno hoću li ubiti čovjeka ili kokoš. Mogao bih ubiti i tebe kada bi mi digao živac. Ovdje sam naučio ubijati jer drugačije ne bih mogao preživjeti. Ovdje su ginuli oni koji su se bojali. Tko se nije plašio, ostao je živ. Ja sam 12 puta trčao na snajper i ništa. Neće me metak. Jači sam od sudbine” – samouvjereno je novinaru odbrusio.

Ne zna se kada je točno Petković dobio prišivak “monstrum”. Je li on datirao još sa Sajmišta, ili je presudna ipak bila Ovčara. Je li se sam tako prozvao, ili su mu ga prišili sudionici u zločinu nakon što su vidjeli za šta je sposoban.

Za kraj intervjua istaknuo je:

“Volio bih da se stanje ovdje što prije sredi jer ja za četiri dana završavam s vojnim rokom. Ako mi ne produže rok i ne pošalju za Vinkovce ili Osijek, volio bih sa svojom djevojkom Draganom doći živjeti ovdje, u Vukovar, gdje sam se borio.”

O tome što je presudilo da mladić tek izišao iz srednje škole ostavi tako krvav trag, možemo samo nagađati. Ono što se zna je da je Petković bio gorljivi zagovornik Velike Srbije. Parola mu je bila “Srbija do Tokija”. I da se smatrao velikim vjernikom. U vojarni je, u vrijeme prije rata, tražio da za pravoslavni Badnjak jede ribu. Zato su ga i prozvali Štuka.

Posebno je zanimljiva ta crtica o “velikoj vjeri” četničkog koljača jer to itekako puno govori o mentalnom sklopu mnogih koji su sa sličnim motivima 1991. dolazili u Hrvatsku i u njoj također ostavili krvav trag.

Zanimljivo je da Petković nikada nije – i da po svemu sudeći nikada ni neće – odgovarati za svoja zlodjela.

Hrvatska je protiv njega podignula optužnicu netom nakon mirne reintegracije Podunavlja. I za njim izdala Interpolovu tjeralicu. Petković se u međuvremenu našao i na prvoj optužnici za Ovčaru na beogradskom Sudu za ratne zločine. Kako je taj slučaj prepušten tamošnjem sudu, Hrvatska je od svoje tjeralice odustala, vjerujući da će Petković biti osuđen u Beogradu.

A onda je, u jednom od spektakularnijih obrata u turobnoj vukovarskoj priči, Petković iz optuženika postao svjedok pokajnik. Tvrdio je da je te jeseni 1991. bio tek ustrašeni vojnik koji se panično bojao zapovjednika vukovarskog TO-a Stanka Vujanovića. Te da je, po njegovu naređenju, i u strahu za svoj vlastiti život, ubio pet ljudi. Sud mu je “priznao” tri ubojstva. I oslobodio ga svake krivnje.

Tim svjedočenjem zaradio je povlašteni status. Slobodu. I poziciju zaštićenog svjedoka koja mu jamči da nikada neće biti izručen Hrvatskoj. Bez obzira na novu optužnicu koja je protiv njega podignuta u Osijeku.

Zašto je Štuka imao povlašten status?

Odgovor se može tražiti samo u jednom smjeru. Da je kao kurir kapetana Radića progovorio o svemu što zna, “utopio” bi i nadređenog. A time JNA izravno povezao sa zločinom na Ovčari. Ovako je brutalna likvidacija ranjenika i civila pripisana spletu nespretnih okolnosti. I razularenim četnicima Vojislava Šešelja, protiv kojega je Štuka svjedočio u Haagu.

Spasio ‘tigra’ Karlovića

U svom zlu Štuka je učinio i jedno dobro djelo. Spasio je hrvatskog branitelja Vilima Karlovića, Zagrepčanina i pripadnika Tigrova, koji je u danima kad je pao Vukovar također zarobljen i odveden na Ovčaru.

Petković je shvatio da on i Karlović u Rumi imaju jednog znanca i izvukao ga je iz hangara. Petković ni u Haagu niti u Beogradu nije spomenuo taj slučaj. Jer bi otkrio da na Ovčari nije bio tek slučajni prolaznik nego okrutni zločinac.

R.I. /Foto: screenshot