Vojna suradnja, pored energetske politike, uvijek je bila najjači “protočni bojler” američkog političkog utjecaja u Hrvatskoj. Mora se priznati da je Washington dobro prepoznao gdje će najlakše i najefektivnije ostvariti svoje interese – donacijom vojne opreme.
Helikopteri OH-58 Kiowa Warrior, oklopljena transportna vozila MRAP, M-ATV, Humvee, bageri, podvodne daljinski upravljane ronilice, uz povremene posjete visokih vojnih časnika i vježbe s američkom stranom,…Sve su to komponente koje vode prema koncentraciji američkog utjecaja.
Međutim, svu navedenu doniranu opremu redom je Pentagon otpisao kao nepotrebnu, njima suvišnu, a riječ je o opremi niske tehnološke i borbene vrijednosti.
Na žalost, hrvatsko-američki vojni odnosi ostavili su nepopravljive posljedice na stratešku sposobnost odvraćanja koju je Hrvatska ne tako davno imala. Izravna je to posljedica politike balansiranja koju Washington vodi prema Zagrebu i Beogradu, odnosno prema području bivše Jugoslavije.
Ameriku vode praktični interesi i Hrvatska je samo jedna od stavki u njihovoj političkoj trgovini i vanjskoj politici prema Balkanu. Usprkos proklamaciji službene hrvatske politike da su Hrvatska i SAD strateški vojni saveznici – to teško može biti stvarnost. Možda su Hrvatima Amerikanci strateški saveznici, ali Amerikancima nipošto Hrvati nisu strateški saveznici, niti je to prirodi stvari uopće moguće.
U zadnjih 20 godina Hrvatska se odrekla svakog oblika naoružanja koje je imalo strateški predznak u obrambenom sustavu. Zadnje čega smo se odrekli je najsnažnije ubojno sredstvo Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, ali i cijelih Oružanih snaga RH, jesu aerosolne termobarične zrakoplovne bombe ODAB-500.
Njezina eksplozija jednaka je snazi eksplozije 40 tona trotila. Efekt takvih bombi dvanaest do šesnaest puta je veći pri udaru nego kod klasičnih bombi za gađanje ciljeva na zemlji. ODAB stvara udarni val čiji je pritisak oko 3000 kPa, tako da se u centru eksplozije praktički stvara vakuum. Ta promjena tlaka uništava doslovno sve što se nađe u tom prostoru, uključujući i zgrade.
Eksplozija plina usisava sav zrak na velikom području, uništava pluća ljudi koji bi možda i preživjeli sam udar u blizini mjesta boravišta pa je zapravo efekt aerosolne bombe za ljudske živote vrlo sličan efektu bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki 1945. godine, unatoč tome što nema radijacije. Prema direktivi SAD-a Hrvatska je nedavno uništila preko 20 komada ODAB-500, a što je financirala američka strana.
Također, prije nekoliko godina Ministarstvo obrane RH, a prema direktivi SAD-a, uništilo gotovo tisuću lakih prijenosnih PZO sustava Strela-2M. Riječ je o najpouzdanijem i najbrojnijem arsenalu ionako tanašne i zastarjele protuzrakoplovne obrane hrvatskog neba koja, osim Strelom-2M, raspolaže sa znatno manjim brojem Strela-10 i Iglom. Tim je činom, s jedne strane, PZO je ostao bez najmasovnijeg sredstva zračnog odvraćanja, a s druge strane, novi PZO projektili nisu nabavljeni, niti se njihova nabava očekuje u skoro vrijeme.
Iako je učinak Strele-2M ograničen do četiri tisuće metara visine, ona je ozbiljan problem čak i danas, u vrijeme preciznog oružja JDAM (Joint Direct Attack Munition) i JSOW (Joint Stand-Off Weapon). Svaki suvremeni borbeni avion, helikopter ili bespilotna letjelica koji pokuša operirati ispod te visine bit će djelovanjem Strele-2M natjeran povećati visinu ili, pak, biti oboren.
Koliko zrakoplovstvo može odraditi s četiri tisuće metara, najbolje se vidjelo završetkom operacije “Allied Force” i ulaskom NATO-ovih snaga 1999. godine na Kosovo. Unatoč svakodnevnim javljanjima NATO-a o uništavanju vojne tehnike, bivša vojska Jugoslavije s Kosova povlači čak 252 tenka i 18 lovaca MiG-21, čime se otkriva veliki nerazmjer između tih brojki. Stoga je NATO nakon dvomjesečnog pregledavanja uništene tehnike na Kosovu, tek 16. rujna 1999. javnosti predočio izvješće BDA (Battle Damage Assessment), po kojemu nije siguran u uništenje čak 50 posto gađanih ciljeva na tom području.
Gotovo je nepoznato u široj javnost da su Oružane snage RH raspolagale i posve novim brodskim PZO raketama RZ-13 mornaričkog raketnog sustava 4K33 Osa-M (SA-N-4) koje su bile uskladištene u podzemnoj bazi kod Žrnovnice. Domet RZ-13 je do 7 tisuća metara po visini i oko 10 do 12 tisuća po daljini.
Te rakete imaju mogućnost gađanja i ciljeva na moru. Preko 60 komada raketa RZ-13 je uništeno i nije posve jasno zašto ako se zna da Hrvatska ni danas nema PZO iznad 5 tisuća metara visine. Ove iste rakete se koriste i na kopnu, odnosno u PZO-u kopnene vojske pod imenom SA-8 Gecko. Bilo je Oružanim snagama RH puno dostupnih kopnenih sustava u istočnoeuropskim zemljama. Mogli su se nabaviti povoljno ili čak besplatno, posebice iz Njemačke, jer nisu željeli u svoj sustav PZO integrirati ono što su naslijedili od Istočne Njemačke nakon ujedinjenja.
Sustav Osa-M je bio najbolji i najsavršeniji PZO sustav u bivšoj Jugoslaviji, daleko ispred sustava kao što su Neva, Kub ili Dvina. Važno je napomenuti da je Hrvatska imala osposobljene ljude za sve razine uporabe i održavanja raketa RZ-13, kao i sustava Osa-M u cjelini. Kopneni sustavi bili bi za OSRH puno jednostavniji od brodskih, jer kopnena verzija nije imala složeni lanser raketa koji je u svoje vrijeme bio jedan od najboljih na svijetu, u cijelosti automatiziran (ZIF-122).
Na djelu je potpuna devastacija najsofisticiranijih dijela naoružanja koje su Oružane snage RH imale. Donirana oprema i naoružanje nema nipribližno borbene i tehničke vrijednosti za Oružane snage RH kakvu je imalo naoružanje koje je šutke uništeno na sugestiju SAD-a.
Manji je problem je što se Hrvatska riješila svih ovih visokosofisticiranih vrsta naoružanja, koliko činjenica da OS RH do danas nisu nadomjestile uništena sredstva. Američki politički utjecaj u Hrvatskoj nesrazmjeran je američkim ulaganjima i nedoličan je zemlji kojoj je ta ista Amerika 1991. godine nametnula embargo na uvoz oružja u trenutcima srpske agresije.
Možda je u tom odnosu Amerika najmanje kriva jer hrvatska strana nije nikada znala reći što točno želi od svoje vojske i obrane. Hrvatska uredno ima svoga predstavnika u američkom Uredu na obrambenu suradnju (ODC) koji djeluje u sklopu Veleposlanstva SAD-a u Hrvatskoj, ali sudeći prema dodadašnjoj praksi i rezultatima, postavlja se pitanje kakva je priroda uloge našega čovjeka u ovom lancu. Očigledno stručnost nije uvjet kao ni borba za hrvatske interese te se radi o produženoj podaničkoj ruci koja može poslužiti kao savršena odstupnica kada zatreba.
Da smo uvijek očekivali rješenje i pomoć od SAD-a najbolje se vidi po primjeru agonije ratnog zrakoplovstva koje ćemo ugasiti upravo isključivo zbog vlastite neodlučnosti i nekompetencije. Kada je vojska u pitanju i planiranje obrane, u potpunosti smo se oslonili na SAD. Hoćemo li se jednoga dana razočarati kao ostavljena mlada?
M.Marković/Foto:
