Mario Nađ iz osijeka u travnju ove godine proglašen počasnim građaninom Grada Livna. Tu čast zaslužio zbog iskazane hrabrosti , prisebnosti i ratne vještine u obrani Livna u travnju 1992. godine.
“Teže je pričati, nego pucati na tenkove”, rekao je Mario Nađ, nakon što mu je 23. travnja 2019. na 27. obljetnicu obrane Livna uručeno to priznanje.
Nađ je, kao pripadnik 3. gardijske brigade, bio sudionikom obrane Livna, a prema mišljenju neposrednih sudionika i ratnih analitičara, glavni akter obrambenih snaga vezano i uz napad na Livno srbočetničke vojske 23. travnja 1992.
Mario je tada kao 19-godišnjak, s iskustvom ratovanja u Slavoniji, uspješnim djelovanjem maljutkom uništio prvo neprijateljski tenk, a potom i transporter. Time je natjerao neprijatelje na povlačenje, a obrambenim snagama osigurao mogućnost za protunapad, što su stabiliziranjem redova i učinili te otjerali neprijatelja od linija obrane. Time je doslovce preokrenuo bitku za Livno u korist onih koji su ga branili.
“Sudionici Domovinskog rata, Livnjaci, ginuli su u Hrvatskoj. Tako smo i mi došli u Livno dati svoj doprinos za obranu grada Livna”, izjavio je, između ostalog, Nađ, kazao je za Livno Online.
Pokazalo se kako to nije bila obična pobjeda – za sigurnost Hrvatske travanjska je obrana Livna bila važna jer bi u suprotnom neprijatelj imao otvoren put prema Sinju, Splitu i Makarskoj.
Vojni analitičari drže kako su upravo obranom Livna hrvatske snage stvorile daleko veći kapital nego što se to moglo pretpostaviti 1992. Upravo su crte, gdje je tada zaustavljena neprijateljska vojska, u studenom 1994. postale polaznom točkom operacijskog ciklusa hrvatskih snaga, koje su u ljeto godinu dana poslije dovele do pobjedonosne Oluje.
To jutro 23. travnja 1992. dobro pamti i autor ovog teksta. U hotelu Tomislav u Tomislavgradu pio sam kavu u društvu dok. Mladena i pok. Alde Lučeva (legionar kojega zvali smo zvali “Sablja” jer je povremeno nosio sablju donijetu iz ranijih pohoda u Africi), kad je stigao poziv: “Hitno za Livno, obje linije obrane su ugrožene…”
Mario Nađ, kojega smo u prvom tekstu napisanom dva dana nakon obrane Livna, nazvali Đango Maljutka, (jer mu identitet tada nije bilo mudro otkrivati) ovako je opisao taj presudni dan:
“Dobro se i danas sjećam 23. travnja 1992. godine. Nalazio sam se u Osnovnoj školi u Tomislavgradu u kojoj je bilo Zapovjedništvo kupreške bojne. Ujutro, oko 8 sati dolazi policijski auto pred zgradu škole i ja dobivam informaciju da moram poći u Livno, jer je počeo veliki napad na Livno u zoni I sektora obrane Livna.
U automobil pakujem 6 komada maljutki i krećemo prema Livnu. Dolaskom u Livno, javljam se generalu Anti Rosi, od kojeg dobivam smjernice i krećem na zadatak. Put od Livna do položaja u Donjim Rujanima bio je najblaže rečeno interesantan, ali da ne bih dužio te događaje opisat ću nekom drugom zgodom.
Dolaskom u Donje Rujane zapovjednik I sektora obrane Livna bojnik Jure Granić dodijelio mi je vojnika Milu Granića kao pomagača oko maljutki i kao vozača. Sve se odvijalo jako brzo jer neprijatelj je sa svojim snagama bio u selu. Odmah smo se uputili prema seoskoj školi u čijoj smo blizini u dvorištu neke kuće postavili prve dvije maljutke. Nakon postavljanja naciljao sam i prvu raketu ispalio u pravcu tenka T-84, pogađam tenk koji u velikom plamenu ostaje bez kupole.
Drugu raketu zbog blizine uspijevam navesti između neprijateljskog kamiona i njihove pješadije, nakon čega su mi neprijatelji otkrili položaj. Premještam se i s drugog položaja pogađam oklopni transporter.
Zapravo, nisam se premještao sam, jer sa mnom je bio vojnik Mile Granić tada pedesetogodišnjak koji je meni tada devetnaestogodišnjaku bio interesantan po svojim komentarima:
‘Ne znam ništa o tim maljutkama, a moram ih nositi,….. teško je’.
Da bi nakon što sam pogodio tenk kad smo se prebacivali na drugi položaj rekao:
“I dalje ne znam što su te maljutke, teške su, ali nosit ću ih, sviđa mi se’.
Pogotkom neprijateljskog transportera zaustavljen je četnički napad. Koji osjećaj, gledao sam neprijatelja u leđa, kako bježi”
Priča o Nađevu podvigu brzo se proširila, ali ime nije spominjano zbog njegove sigurnosti. Istina, tada nismo ni znali mngo o njemu. Tek da ima 19 godina, da je iz osječke Retfale, nižeg je rasta i širih ramena, da je na ratištima u Slavoniji razbio sve druge vrste oklopnjaka, a na Livnu, kao krunski trofej – moćni tenk T-84.
“Sad bih mogao reći da je za mene rat gotov, sve što imaju ja sam im razbio,” šalio se dan poslije.
Kao pripadnik slavonskih “Kuna” umirovljen je u činu satnika 2007. godine.
Danas je “njegov” tenk, s vraćenom kupolom, postavljen na podest uz cestu na kojoj je uništen, a na njemu se i Mario fotografirao s Poveljom počasnog građanina Livna.
M. Marković/Foto:Livnoonline
