U dva raketna napada kasetnim bombama na Zagreb 2. i 3. svibnja 1995., ubijeno je sedam, a ranjeno najmanje 175 hrvatskih civila.
Projektili iz raketnog sustava Orkan pali su 2. svibnja na križanje Vlaške i Draškovićeve ulice, a dan kasnije i na Dječju bolnicu u Klaićevoj, pokraj Hrvatskog narodnog kazališta, na Zrinjevac te pokraj Doma umirovljenika Centar.
Hrvatski državni i vojni vrh 1. svibnja 1995. pokrenuo je vojno-redarstvenu operaciju “Bljesak” kojom je za samo 36 sati oslobođena zapadna Slavonija. Još od prosinca 1994. godine na snazi je bio Sporazum kojim je otvorena autocesta Zagreb-Okučani-Lipovac nakon više od četiri godine.
Sukob na benzinskoj pumpi 28. travnja 1995. godine, u kojem je Hrvat, nakon svađe, ubio Srbina prerastao je u blokadu autoceste. Rodbina ubijenog postavila je zasjedu i zapucala na automobile, pa su ubili troje slučajnih putnika. Autocesta je ponovno zatvorena i bio je to povod da HV započne akciju oslobađanja zapadne Slavonije od okupacije pobunjenih Srba.
Četiri brigadira
Udar je počeo u ranu zoru 1. svibnja i bio je doista munjevit. Operaciju su operativino vodila četiri brigadira.
Hrvatske snage krenule su prema Okučanima iz nekoliko smjerova. Zapovjednici HV-a koji su predvodili hrvatsku vojsku i policijske snage, krenuli su u napad iz tri pravca, a predvodili su ih brigadiri Luka Džanko i Marijan Mareković.
Specijalnim policijskim postrojbama zapovijedao je Mladen Markač, a komandose HV-a predvodio je Miljenko Filopović. Obojica su tad bili brigadiri, a danas generali.
Gardijske postrojbe predvodile su tenkovske jedinice, a u bitkama su sudjelovale i jedinice specijalna policija i domobranske pješačke pukovnije, uz do tad najsnažniju topničku i raketnu potporu te pomoć jurišnih helikoptera.
U samo tri dana razbijen je cijeli neprijateljski korpus, te je zarobljeno 1500 vojnika. Poginulo je između 350 i 400 pripadnika srpskih postrojbi, a ranjeno ih je između 1000 i 1200.
Kad su vidjeli da gube teritorij, ratni zločinac Milan Martić, bivši ministar policije tzv. Republike Srpske Krajine, naredio je raketiranje svih većih hrvatskih gradova. Tako su stradali Sisak, Karlovac i Zagreb, a u tim napadima poginulo je samo u središtu Zagreba šest, i ranjeno 176 civila.
Snimka razbijene srpske vojske kojoj se obratio Milan Martić, kasnije je poslužila i kao dokaz na Haaškom tribunalu protiv ovog ratnog zločinca. U toj snimci on je priznao da je naredio raketiranje hrvatskih gradova i izravno bio odgovoran za ubojstva civilnog stanovništva.
U govoru on priznaje da je neprijatelj jači, a srpski vojnici stekli su dojam da je HV bio deseterostruko brojčano nadmoćniji, iako je pravi omjer snaga bio 7.200 hrvatskih boraca, naspram 4.000 pobunjenih pripadnika srpskih snaga.
Evo stenograma govora kojim je prije 24 godine Milan Martić tješio Srbe koji su se našli u okruženju:
“Iskreno suosjećam sa svim patnjama koje ste prežvjeli. Ja bih više volio da je situacija dobra i da sam došao na neku svadbu u zapadnu Slavoniju, nego da sam morao doći ovdje kad vam je najteže i da vam objašnjavam sada kako i na koji način da se izvlačimo i kako da iz svega ovoga nađemo nekakav izlaz, da ne lutate, a isto tako da zadržimo svoju zemlju.
Mi smo imali ovdje sastanak i sa civilnim strukturama i sa vojnim rukovodstvom.. Ovo što je Hrvatska učinila prema nama nema govora, radi se o zločinu potpomognutom stranim silama Amerikom i Njemačkom. Ne radi se o nikakvoj izdaji isključivo se radi o tome što je naš neprijatelj trenutačno nadmoćniji i uspio da ovlada autoputem i ovim dijelom za koji vi znate. Ali ja tvrdim da jedna izgubljena bitka ne znači izgubljen rat.
Za ovo što je Tuđman napravio prema vama ovdje, protumjeru mi smo bombardovali sve njihove gradove. I Sisak više puta, i Karlovac, i Zagreb i jučer i danas. To je napravljeno radi vas. Ali da vas obavijestim o tome da napad Tuđmanovih snaga nije bio samo na zapadnu Slavoniju. Napao je i na Liku, napao je i na Dalmaciju. Lika se odbranila, sad u Dalmaciji s Dinare su skinute njihove snage.
Danas je bio usledio ultimatum ukoliko i dalje budu napadali naše snage u okruženju, poslije toga tučemo i dalje Zagreb i tučemo i razaramo njihove gradove. Posle toga su molili da se prestane tući Zagreb, da će pustiti naše ljude iz okruženja – ono što vas najviše zanima.
Glas jednog srpskog vojnika:”Jesmo mi u stanju da dajemo ultimatume, njih ima 50 hiljada, nas ima pet hiljada? I mi smo u stanju da dajemo ultimatume?”
Martić: “Oni su, oni su…, mi smo u stanju da im dajemo sad taj ultimatum i to su pristali odmah. Ja bi bio sretan, da ponovim, da smo imali snage i da se odbranimo, bio bih sretan. Ali desilo se da je neprijatelj bio momentalno jači, ali rat nije izgubljen ukoliko je jedna bitka izgubljena…”
Milan Martić predao se Haagu 15. svibnja 2002., nakon što su ga srpske vlasti bile prisiljene izručiti.
Tužiteljstvo Haaškog suda je tražilo doživotni zatvor, a 12. lipnja 2007. osuđen je na 35 godina robije. Kazna je u žalbenom postupku potvrđena i Martić trenutno kaznu izdržava u Estoniji.
M. Marković/Foto:screenshot
