“Za dom spremni” kao izreka prvi put se izriče u Ciceronovu djelu De officiis (Cicero, De officiis [O dužnostima], c84, 1. knjiga: O moralnom dobru): „…Inventi autem multi sunt, qui non modo pecuniam, sed etiam vitam profundere PRO PATRIA PARATI essent, idem gloriae iacturam ne minimam quidem facere vellent, ne re publica quidem postulante…“
Što u prijevodu znači : S druge strane, mnogi koji su bili ZA DOMOVINU (DOM) SPREMNI dati ne samo svoj novac, nego i svoje živote, sad se ne bi složili ni oko najmanje žrtve osobne slave čak iako to traže interesi njihove zemlje….
Vjerojatno je odatle ta sintagma ušla kao moto na grbu ili bojni poklič u mnoge postrojbe europskih vojsci, od Norveške do Španjolske, a preko Atlantika i od Kanade do SAD. U SAD je to moto čak i jedne gimnazije.
Možete ga naći u originalu, na latinskom kao Pro patria parati (ili u jednini, paratus, tj. spreman), samo kao Parati ili samo kao Pro patria, možete ga naći na raznim jezicima. To ne samo što nije ustaški pozdrav, nego – možda budete razočarani – nije ni posebno hrvatski. To su samo tri riječi iz Cicerona koje mnogi narodi koriste da izraze spremnost na žrtvu prema domovini.
Možemo nagađati da je Ante Pavelić tražeći odgovarajući pozdrav ili moto, možda nakon opere Zrinski uzeo u ruke Cicerona (uostalom, bio je pravnik) pa je, misleći na Ducea i Hitlera još dodao i sebe, Poglavnika pa tako dobio svoj pozdrav, ali to nikad ne ćemo znati. Čak se i Titu i Partiji pozdrav očito sviđao pa su ga pokušali nekako prilagoditi: umjesto Ducea, Hitlera i Poglavnika stavili su Tita, aktualnog satrapa, a umjesto Spremni, Naprijed pa smo dobili: Za domovinu s Titom – Naprijed.
Ideja da se jedna, dvije, tri ili neki broj riječi i njihova kombinacija zabrani, toliko je izvan pameti da zbog tog razloga povijest tog pozdrava nema ni smisla istraživati. Možda još Plenković zabrani i Cicerona ili barem spomenuto njegovo djelo. Marko Tulije Ciceron i Marko Perković Thompson.
Čovjek bi pomislio da taj naš troimeni sugrađanin nema ništa sa slavnim Ciceronom. Ali kako je Ciceron baš ovo svoje djelo pisao žaleći za republikom i progonjen od novih vlasti, tako i pjevač Thompson danas žali za danima ponosa i slave, dok ga vlasti onemogućuju pa čak i progone. Postoje i razlike: na Cicerona nema autorskih prava, dok je pjesma Bojna Čavoglave zaštićeno autorsko djelo.
Thompson svoju pjesmu izvodi, zajedno s prvim stihom, pozdravom “Za dom spremni”. On tu nikog ne pozdravlja – niti krši javni red i mir, kako glasi zadnja prijava – ta ne galami nekome pod prozorom, nego na koncertu.
Drugim riječima, on ne upotrebljava taj pozdrav, nego ga u pjesmi izvodi, tj. spominje kako je zapisano. Upotreba i spominjanje dvije su različite stvari. Ako se sada proganja ne samo upotreba, nego i spominjanje nekih riječi, onda na sud moraju ići i oni koji te riječi spomenu u tužbi, dakle, “ustaše” su i sami policajci koji su podnijeli prijavu.
Zakon mora biti jednak za sve – možda bi baš tako i sam Marko Tulije branio Marka Perkovića. Možda Vlada donese zakon, neki novi lex Plenković, kojim se nalaže da se upotreba i spominjanje (npr. u povijesnom kontekstu, kod pričanja viceva i sl.) razlikuju tako da u potonjem slučaju govornik uvijek mora staviti ruku na glavu. To bi baš bilo u duhu hrvatskog pravosuđa:
Tužitelj: “Upotrijebio je ustaški pozdrav”;
Obrana: “Časni sude, branjenik je samo na glas čitao Cicerona”;
Tužitelj: “Ali nije stavio ruku na glavu!”
Sudac: “E, onda je kriv za govor mržnje.”
Kad će netko upozoriti na svu apsurdnost zabrane ovih ili onih riječi ili proglašavanja riječi ustaškim ili bilo kakvim drugim?
Joško Buljan/Hrvatski tjednik
