Propovijed kardinala Stepinca za Uskrs, tri dana nakon proglašenja NDH

Što je hrvatski blaženik i budući svetac Alojzije Stepinac propovijedao u vrijeme početka rata na prostorima bivše Jugoslavije te domovine Hrvatske 1941. godine?

Europa i svijet već su duboko utonuli u rat i krvoproliće, a zagrebački nadbiskup poslao je Hrvatima i svim ljudima poruku mira. Tim istim duhom odisale su sve njegove propovijedi od 1941. do 1945., kao i silna djela spašavanja Židova, Srba i svih ljudi koji god su trebali pomoć Stepinca i Crkve.

To je jedina istina – koliko god  njegovi protivnici i mrzitelji nastojali dokazati suprotno, piše portal Narod.hr

Evo što je blaženi kardinal Alojzije Viktor Stepinac rekao na propovijedi slaveći Uskrs 13. travnja 1941. godine, samo tri dana nakon proglašenja  NDH.

„Jedan od najljepših darova što ih je Isus Krist donio svojim apostolima nakon slavnog uskrsnuća, bio je bez sumnje dar mira. Ako smo ikada osjećali vrijednost ovoga dara, to ga osjećamo danas, kad je čitav svijet nalik strahovitom uzburkanom oceanu, na kojem pojedinačni ljudski životi, a i čitavi narodi, postadoše igračka razbješnjelih valova strasti.

Upitajte što misle o tom stari očevi i majke, koji ostadoše kao osamljeni panjevi bez sinova. Upitajte o tome žene, koje ostadoše bez pomoći muževa. Upitajte o tome djecu, koja ostadoše bez hranitelja. Upitajte o tome mladiće i muževe, koji su istrgnuti iz mirne obiteljske zajednice. Upitajte poglavare, koji moraju voditi brigu o bilo kojoj zajednici. Svi će vam potvrditi, da je mir jedno od najvećih dobara čovječanstva. I svima nam se, svima bez razlike, otima danas na sveti blagdan Kristova uskrsnuća uzdah iz grudi sličan onome, što svećenik moli kod oltara: »Uskrsnuli Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, daruj nam mir!« (Molitva za Pričest).

Jer ako se Ti ne smiluješ, tko će drugi pomoći čovječanstvu? Ako Ti ne umiriš oluje, u koje je svijet upao, kakva druga sila postoji još na zemlji, koja bi to mogla učiniti? Jeste li kada promatrali, što rade mornari ili ribari na moru, kad hoće barem na čas umiriti valove? Bacaju ulje u more. I kad se ulje dotakne nemirnih valova, kao da je neka magična sila ušla u nj, more se odmah primiri na mjestu, gdje je prosuto ulje. To je jedina stvar, koja tako brzo i sigurno djeluje na taj nemirni element.

A što može, pitam vas, što može da umiri uzburkane ljudske duše i srca, što umiriti rasplamsale strasti? Što utažiti bijes, koji se razmahao širom kruglje zemaljske osim ulje milosti i milosrđa Božjega, koje se izlijeva na nesretni ljudski rod po Kristu, čije je sveto ime »Oleum effusum – prosuto ulje« (Pj 1,3). Po Kristu, koji je »Knez mira« (Iz 9,5) i koji taj mir kao prvi dar nakon svoga uskrsnuća donosi svojim apostolima.

I dok promatramo nečuveni kaos u svijetu; dok slušamo uzdahe potlačenih; dok gledamo suze ispaćenih i unesrećenih; dok pratimo bijesnu propagandu razornih elemenata i čitamo o naporima državnika da uspostave mir: nehotice nam odzvanjaju u ušima riječi starozavjetnog proroka: »Disce ubi sit prudentia, ubi sit virtus, ubi sit intellectus, ut scias simul ubi sit longiturnitas vitae et victus, ubi sit lumen oculorum et pax! – Uči se, gdje je razboritost, gdje je snaga, gdje je razum, da znaš ujedno, gdje je duljina života i opstanka, gdje je svjetlo očiju i mir!« (Bar 3,14).

Odgovor nam daje isti prorok riječima koje nam dočaravaju trajni mir na zemlji: »Nam si in via Dei ambulasses, habitasses utique inpace sempiterna! – Da si išao putem Božjim uživao bi dakako trajni mir!« (Bar 3,13). O Kneže mira, Isuse Kriste! Ti ne isključuješ nikoga od svoga mira ni nakon slavnog uskrsnuća, samo ako nađeš otvorena i raskajana srca. Ti si bio spreman da ga dadeš i židovskim poglavicama, koji su nahuškali masu da viču na Tebe – raspni ga, raspni! Nisi isključio Petra, koji se zaklinjao na Veliki Četvrtak, da Te ne pozna. Nisi isključio apostola i učenika, koji su Te onako sramotno ostavili na cjedilu u Tvojoj gorkoj muci.

A zašto ipak nisu svi jednako postali dionici Tvoga svetog uskrsnog mira? Zato jer su samo neki od njih bili ljudi dobre volje. Pa makar su i pogriješili po ljudskoj slabosti, ipak su priznali tebe i sveti zakon Tvoj. Zato im daješ mir, veliki mir prema riječima pobožnog psalmista: »Veliki mir imaju, koji ljube zakon tvoj!« (Ps 119,165). Jedni su dakle, koji su bili svjedoci, a i sukrivci Tvojih muka na Veliki Petak, polučili uskrsni mir. A kad pitamo, zašto ga nisu polučili i drugi, makar si ga ti bio spreman dati svima, onda nalazimo odgovor u otvrdnulosti njihova srca, koje je prezrelo glas milosti Božje, kad je kucala na vrata. I zato se ispunila na njima riječ proroka Izaije: »Nema mira bezbožnicima, govori Gospod Bog!« (Iz 48,22; 57,21).

Ta je istina tako stalna, kao što je stalan i Gospod Bog. Pa ipak, sve se je, izgleda, danas udružilo, da pokida vezu čovjeka s Bogom. I umišljeni učenjaci i zavedene mase radnika i nebrojeni članovi tolikih staleža. Svi se naprežu da se riješe najprije slatkog jarma i lakog bremena zakona Gospodnjeg, vičući u sav glas s onim buntovnicima u psalmu: »Raskinimo uze njihove i zbacimo sa sebe jaram njihov.« (Ps 2,3). Oni traže oslobođenje od tobožnjeg okova zakona Božjega i traže sreću i mir drugdje. Jedni u prosvjeti, ali u prosvjeti bez Boga.

Drugi u raznim etičkim pokretima, koji sve religije smatraju jednako vrijednima, bilo da Krista koja od njih smatra Bogom ili običnom varalicom. Treći ga traže u komunizmu usprkos žalosnom iskustvu, da nema veće zapreke miru nego je komunizam, negacija svake istine i pravde. I tako dalje, da se ispuni ona Svetoga Pisma: »Tot et tam magna malapacem appellant! – Tolika i tako velika zla nazivaju mirom!« (Mudr 14,22). I koliko god se takovi trudili, mira neće biti, nego će na koncu morati iskusiti ono isto, što i suvremenici Jeremije proroka: »Expectavimus pacem et non erat bonum! – Očekivasmo mir i nije dobro!« (Jr 8,15).

Pođimo dakle putem koji je označio Bog, ako hoćemo da nas ogrije konačno blagodat trajnog mira. Prva i temeljna stvar jest, da čovjek opet sagne ponizno glavu pred živim i pravim Bogom i da ga prizna ne samo ustima nego srcem i dušom, apsolutnim Gospodarom svega, jer je »bez vjere nemoguće ugoditi Bogu« (Heb 11,6).

Rekoh dušom i srcem, a ne samo ustima, kao što čine danas mnogi katolici, da ne bi uskrsnuli Krist i nama upravio ukor, koji je za života upravio nevjernim Židovima: »Puk ovaj časti me ustima, ali srce njegovo daleko je od mene!« (Mt 15,8). Iz žive vjere niče onaj spasonosni strah Božji, koji je početak svake mudrosti, jer izgoni grijeh iz duše i čuva i unapređuje krjeposti. Kad se bude opet poštivalo sveto ime Božje, kad se bude opet poštivao dan Gospodnji, kad bude opet cvala sveta čistoća mladeži, kad bude opet vladala bračna vjernost i poštenje, kad se bude poštivala tuđa imovina, život i glas bližnjega, kad se bude opet poštivalo odredbe Svete Crkve, izdane za duhovno dobro vjernika, onda i samo onda se mogu očekivati dani mira prema onoj Svetoga Pisma: »Velik mir imaju koji ljube zakon Tvoj!« (Ps 119,165).

Isuse, uskrsnuli Spasitelju! K Tebi, Knezu mira, upiremo oči u strašnoj oluji, koja je snašla čitav svijet. Dođi među nas, koji smo Te istina mnogo puta zatajili, gore nego apostoli, ali koji ipak hoćemo da budemo Tvoji. Reci, molimo Te, i našem hrvatskom narodu na pragu novoga razdoblja života, kao nekoć apostolima nakon Uskrsnuća: »Mir vama!« [98]

Katolički list, br. 16. (1941.), 187.–188.

IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 78–80