Puhovski razumije Baćanovića: Ne treba biti srpski radikal da se egzodus nakon Oluje nazove zločinom

Žarko Puhovski je za N1 je reagirao na policijsku prijavu protiv načelnika Borova Zorana Baćanovića koji je na Facebooku nedavno objavio fotografiju s jednog od srpskih obilježavanja Oluje, a koja prikazuje kolonu ljudi koja drži transparent “Oluja – zločin koji još traje”.

Reakciju Žarka Puhovskog prenosimo u cijelosti:

“Danas je objavljeno da su ‘temeljem javno dostupnih objava, policijski službenici Policijske uprave vukovarsko-srijemske proveli kriminalističko istraživanje nad 43-godišnjim muškarcem zbog osnova sumnje da je na društvenim mrežama objavio neprimjeren sadržaj povodom obilježavanja vojno redarstvene operacije Oluja’.

Riječ je, kao što je poznato, o načelniku Borova Zoranu Baćanoviću koji je na Facebooku objavio fotografiju kolone ljudi s transparentom ‘Oluja – zločin koji još traje’.

Ovakva se objava svakako može smatrati ‘neprimjerenom’ pa i glupom, uvredljivom, itd. (ovisno o stajalištu). No policijska reakcija doista izaziva ozbiljna načelna pitanja:

• treba li, sukladno ovakvome stajalištu, procesuirati sve pacifističke javne iskaze jer ta orijentacija svaki rat smatra zločinom – polazeći od toga da je ‘zločin rata u tomu što u ratu ubijanje nije zločin’?;
• treba li, konsekventno, procesuirati sve izjave u kojima se (doslovce deseci) vojnih akcija (gotovo isključivo sa jugo-srpske strane) nazivaju zločinačkima (a da nema sudskih presuda koje bi to potvrdile u većinu slučajeva, dok se u nekima radi o uobičajenim vojnim postupcima)?;
• treba li postupati protiv svih koji javno iznose tvrdnje o zločinima što ih je u ratu devedesetih počinila hrvatska strana i time remete spomenuto ‘obilježavanje’?

Problem je to veći što se rečenoga načelnika sumnjiči da je ‘ispunio elemente protupravnih ponašanja opisanih u članku 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije i članku 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, zbog čega je Policijska uprava vukovarsko-srijemska nadležnom sudu protiv njega podnijela optužni prijedlog’. Navedeni članak govori o ‘prouzročenju straha drugome’, odnosno o ‘stvaranju neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja’.

Budući da se radi o objavi na Facebooku nije baš jasno kako se time stvara ‘okruženje’, a s obzirom na funkciju osumnjičene osobe, o strahu i ugrožavajućem okruženju bi se moglo govoriti samo pod pretpostavkom da je neka (po pretpostavci manjinska) skupina u Borovu – kojim Baćanović upravlja – došla u diskriminiranu poziciju.

No policija ne navodi takve prijave. Isto važi i za pozivanje na Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira gdje se na navedenome mjestu govori o ‘remećenju javnog reda i mira’, o čemu policija također ne navodi podatke.

U osnovi, problem je čini se ipak sljedeći – nakon desetljeća opetovanja raznih verzija ratnohuškačke promičbe diljem domaćih medija, objektom policijske prijave postaje netko tko (moguće na neprimjeren način) govori s manjinske pozicije. Tisuće objave o zločinima srpske strane mogle su (i najvjerojatnije jesu) pogađati (preostale) pripadnik(c)e srpske manjine u Hrvatskoj, no to nije izazivalo nikakvu brigu državnih organa (a, uglavnom ni javnosti).

Argument je najčešće bio: pa, to je istina! Istina je, međutim, i to da je u nekoliko dana nakon ‘Oluje’ Hrvatsku ne-baš-dragovoljno napustilo oko 150.000 njezinih građana (koje hrvatski nacionalizam olako tretira naprosto kao podanike ‘Republike srpske Krajine’, te njezinu vodstvu pripisuje odgovornost za egzodus). U tom je razdoblju ubijeno nekoliko stotina civila. Ne treba baš biti radikalni srpski nacionalist pa da se to nazove zločinom (u kojemu su – kada je o protjerivanju riječ – sudjelovala vodstva obiju strana).

Moralno je opravdan prigovor Baćanoviću i sličnima u tomu što, očito, ne reagiraju na sličan način kada je riječ o progonima hrvatskoga pučanstva 1991. No, to važi, barem u toj mjeri, i za prevladavajući javni diskurs u Hrvatskoj koji najčešće ne spominje zločine iz 1995. (prošle je godine, doduše, i to bilo spomenuto u Kninu, ali kao drečeći izuzetak u odnosu na uobičajene proslave).

Zakon o diskriminaciji bi, po naravi nosivoga pojma, trebao štiti manjine (polazeći od individue kao elementarne manjine). Koristiti ga – isključivo – protiv onih koji, s manjinske strane, ‘neprimjereno reagiraju’ zapravo je travestija suzbijanja diskriminacije.

Ili, kako to doista primjereno formulira rečeni zakon (čl. 1., st. 3), ‘diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju’.”

R.I. /Foto: N1