Povodom 3. siječnja 2000. godine, kad su održali parlamantari izbori na kojima je HDZ po prvi puta od samostalnosti izgubio vlast, dr. Žarko Puhovski dao je intervju Glasu Istre u kojem je kazao brojne polemične stavove i iznio začuđujuće tvrdnje
Većinu u Saboru na izborima 3. siječnja 2000. godine osvojila je koalicija sastavljena od šest stranaka – SDP-a, HSLS-a, HSS-a, LS-a, HNS-a i IDS-a; tzv. šestorka. Tu su Vladu lijevog centra, kojoj je na čelu bio premijer Ivica Račan, zvali i Trećesiječanjska vlast.
Silno očekivanje brzo se pretvorilo u veliko razočaranje, a nesankcioniranje pretvorbe i privatizacije, ratnih zločina i neprovođenje gospodarskih reformi imaju posljedice do danas.
– Danas mnogi, a posebno devastirani SDP, znaju veličati mudrost i političku kvalitetu Ivice Račana, no kao premijer te Trećesiječanjske vlade meni je bio, grubo će zvučati, kukavica, – kaža uvodno Puhovski i nastavlja.
– Njemu je, prvo, uspjela jedna stvar koja je jako rijetka. Mjesecima prije izbora političari i diplomati po čitavoj Europi i svijetu moljakali su ga da pristane doći na vlast. On je stalno govorio da mu se baš i ne da, da nije za to zainteresiran, i onda se dao namoliti, pa se dao nagovoriti da ne ide s Gotovcem nego s Budišom. Potom je doista povjerovao da je obavio stvar time što je došao na vlast.
Dakle, da je to taj veliki uspjeh; vlast koja nije HDZ-ova. Toliko je time bio kapacitiran da bitne druge stvari nije radio. I to je nakon nekog vremena izazvalo razočarenje. Malo po malo vidjelo se da se nije baš puno toga promijenilo jer je vlast zadovoljna time što je na vlasti. Račan je po stilu, zapravo, najsličniji Plenkoviću, koji nas cijelo vrijeme uvjerava da je najveći uspjeh njegove Vlade u tomu da je opstala kao Vlada, da je postigao njenu stabilnost.
– Kad sam tadašnjeg premijera Račana izravno u Puli pitao zašto nije sankcionirao HDZ-ove tajkune i korumpirane političke moćnike, da ne govorim o ratnim zločinima…
– Meni su, moram reći, ratni zločini bili veći problem.
– I o tome ćemo. Račan je tada za nekažnjavanje pretvorbe i privatizacije kazao da je to legalni kriminal. Možda jesu postojale rupe u zakonu, možda je nedostajalo konkretnijih zakonskih odredbi, ali od premijera se tada očekivalo da demokratizira društvo i doprinese formiranju pravne države.
– Oni su tada mogli napraviti ono što je kasnije progurao Ivo Josipović amandmanom o ratnom profiterstvu. Jedna od Račanovih slabosti bili su njegovi odnosi s predsjednikom Mesićem, koji u najmanju ruku nisu bili saveznički. Ponašali su se puno više kao konkurenti nego kao suradnici, i to je doista bio ozbiljan problem za novu vlast, pogotovo zato što Račan nije imao nešto konkretno (pa ni svjetonazorski) protiv Mesića, nego je htio imati veću kontrolu, a što sa svojeglavim Mesićem nije baš išlo tako jednostavno.
– Njihovi različiti karakteri vidjeli su se zorno u Mesićevom umirovljenju 12 generala, a da se nakon toga nije dogodilo ono čega se Račan valjda plašio, građanski rat, što li?
– Njemu je i Sanader poslije pokazao neke stvari sa spomen-obilježjem Juri Francetiću, koju je Sanader maknuo u roku od 15 minuta, dok je Račan o tome razmišljao dvije godine. Pogotovo u prvim tjednima moglo se napraviti dosta toga. Račan je mogao raditi što je htio, ali je marljivo propuštao bitno. Znate li koja je bila prva odluka njegove Vlade?
– Koja?
– Da zet Savke Dabčević Kučar preuzme INA-u.
– Odmah u raspodjelu plijena.
– Prvo su maknuli Šterna, a ne, recimo, šefa obavještajne službe.
– Dok je Šeks, sjetite se, tih prvih dana lukavo unaprijed vikao po svim medijima: “Revanšizam, revanšizam”.
– To je bilo nekoliko mjeseci kasnije. U prvim tjednima nije nitko ni pisnuo. Toliko su bili zabezeknuti. Ponavljam, vlastodršci su mogli tada raditi što su htjeli.
– Kako tumačite tu ondašnju posvemašnju tišinu iz HDZ-a? I to je govorilo o nekakvom osjećaju krivnje?
– Prije svega, bio je to osjećaj šoka. Vjerovali su, unatoč svemu, da neće izgubiti jer su naprosto bili naviknuti pobjeđivati. Njima se dogodio dvostruki šok – šok zbog smrti Tuđmana i šok zbog poraza na izborima. Oni su, i dalje u to vjerujem, iskopčali Tuđmana 10. prosinca, jer je 11. prosinca bio zadnji dan za prijave izbornih lista; nisu mogli prijaviti liste bez Tuđmana koji je formalno živ, no znali su da, zapravo, nije živ.
– To vi spekulirate?
– Da, ne mogu to znati, ali to je naprosto prevelika koincidencija.
-Koliko bi Hrvatska danas bila sređenija zemlja da je Franjo Tuđman normalnim političkim putem smijenjen za života? A ne da su svi, pa i s neprimjerenim vicevima, čekali biološko “rješenje”?
– To je ono što bi Tuđman rekao: “Ki bi da bi”. Po mojem uvjerenju, da je bio sklopljen sporazum Račana s Gotovcem, a ne s Budišom, stvar bi drukčije išla. Gotovac je, naprosto, bio zreliji političar. Budiša nije imao političko iskustvo, njega politika nije zanimala, on je htio biti državnik, a da ne bude političar. Drugo, oni nisu imali plan što konkretno žele po pojedinim sektorima, toliko da su u zadnji čas raspodjeljivali ministarstva kome što padne u ruke, bez ikakvih ozbiljnih kriterija.
– Koliko su Sjedinjene Američke Države kumovale i takvom dolasku vlade lijevog centra na vlast, bar jednako kao što su pomogle Hrvatskoj u Oluji 1995.? Sjetite se, SAD je u srpnju 1998. u Zagrebu otvorio svoj ured International Republican Institute (IRI-a), a već početkom kolovoza 1998. godine Ivica Račan i Dražen Budiša na splitskom sastanku postižu sporazum o suradnji dviju stranaka i traže raspisivanje prijevremenih izbora?
– SAD je tada imao isti stav o Slovačkoj i Hrvatskoj. To je bio stav i Europske unije. I oni su puno pomogli da se dogodi promjena vlasti. Htio bih na još jednu stvar ukazati: mi smo tada, jedini put, imali državno vodstvo u kojem niti jedan čovjek nije govorio ni jedan svjetski jezik. To nije imala niti jedna jedina postkomunistička zemlja. Mesić je mogao govoriti francuski, ali taj jezik, nažalost, više nije svjetski jezik i, objektivno govoreći, to je jako utjecalo na njihovu politiku. Tu je gospođa Račan odigrala ulogu s nekim svojim vezama.
– Redatelj i kolumnist Zvonimir Berković, nakon što mu se vlastita majka naljutila zbog njegove kritike HDZ-a, zaključio je da se nikad neće ništa promijeniti u Hrvatskoj jer je na djelu “sveto trojstvo” HDZ-a, crkve i naroda?
– On je prvo rekao da će prestati pisati jer je izgubio glavnog junaka. Tada sam bio rekao da je nakon Tuđmanove najviše tuge na dvije strane – kod Ankice Tuđman i kod Feral Tribunea.
– Ali već je tada Boris Buden ukazao da se ne trpa sva odgovornost u grobnicu Franje Tuđmana?
– Radilo se o simbolu (koji je i Buden bio – kritički – promicao). Svi su prihvatili koncept tzv. detuđmanizacije, a meni se činilo (i čini) jasnim da nikada nije bilo tuđmanizma pa ne može biti ni detuđmanizacije. Jer Tuđman nije imao nikakvu ideologiju, bio je naprosto funkcionar, veoma uspješan, ali nije bio ideolog. Svi su prihvatili priču da je on o svemu odlučivao, što je u bitnome i bila istina, a da su ostali drugorazredni šarafići te ih zbog toga ne treba smatrati krivima. I to je dovelo do uvjerenja: “Evo, nema Tuđmana, idemo vedro u bolju budućnost!” No, mnogo nebitnoga je također određivalo svakidašnjicu.
– No, HDZ se uvijek u tim radikalnim rezovima pokazivao politički lukavijim od oporbe. Na vlast je 2003. doveo liberalnijeg Sanadera, ili kasnije ženu, Jadranku Kosor, ili Plenkovića nakon rusvaja s Karamarkom. Zar se sve što se događa na ovim prostorima, kao i u bivšoj zemlji, događa unutar jedne partije?
– HDZ je na vlasti tri četvrtine hrvatske neovisnosti, čak i nešto više. Oni sada imaju najveći problem – morali bi se javno ispričati. I oni koji nisu neposredno krivi za korupciju, kao npr. Plenković, za kojega nemam takvih informacija, morali bi se javno ispričati zbog korupcije koju je njihova stranka proizvela.
– A Plenković je sad, s pravomoćnom presudom Sanaderu, izjavio da sadašnji HDZ nema veze s time?
– To je formula koju je Račan upotrijebio za SDP u odnosu na Savez komunista.
– No, Plenković je promijenio 13 ministara zbog afera, iako treba reći da ih je ipak smijenio, što je isto napredak?
– Po mojem sudu, mediji su tu odigrali i lošu ulogu. Naime, oni su uveli u praksu primarnu raspravu o tomu tko što ima, a ne tko je kakav ministar. A važno i za budućnost, da znamo koji su bili dobri, a koji loši ministri.
– U Puli još postoji grafit na kojem, uz Sanaderov portret, piše: “Tranzicija koja ne prestaje”. Koliko smo mi i danas, nakon 30 godina formalne demokracije i višestranačja, još uvijek u predgrađanskom društvu?
– Mi smo, prije svega, predpolitičko društvo. U svakom dosadašnjem sazivu Sabora bar jednom mjesečno jedan se zastupnik digao i rekao: “Ovo nije tema oko koje se treba stranački dijeliti, ovo je tema u kojoj smo svi jedna stranka – Hrvatska”. Znači, treba nam opet Socijalistički savez radnoga naroda. Ali oni to, doduše, ne misle; naprosto žele reći da pluralizam nije za ozbiljne stvari već, onako, za neke luksuzne teme, dok za ozbiljne stvari svi moramo biti jedinstveni, svi moramo biti Hrvatska. I onda se, logično, skandaloznim smatra reći išta protiv Tuđmana.
– Ako je američka vlada 1998. krenula u svrgavanje, kako ga je nazivala “autoritarnog režima Franje Tuđmana”, uz svojedobna spominjanja podizanja haške optužnice, podjelu BiH, uz kriminal pretvorbe i privatizacije, kako to da je danas svugdje u Hrvatskoj neupitan status Franje Tuđmana?
– To je najveći grijeh Račana i SDP-a . Oni su se odlučili ponašati “državotvorno”.
– Podilaziti desnici?
– Ne, obrnuto, oni su smatrali da trebaju od desnice preuzeti barjak državotvornosti. No, biti državotvoran danas doslovce znači kazneno djelo, jer država već postoji. To bi značilo da želite stvoriti novu državu na području sadašnje države, što je zabranjeno. Račan je, djelomice, podržavao i suverenizam, pritom su se vezivali uz Tuđmana. Račan je bio, zapravo, jako, jako oprezan u kritici Tuđmana, i kada je bio u oporbi i kada je bio na vlasti. On je, recimo, Sanadera puno oštrije kritizirao u kampanji nego ikada Tuđmana, a njih dvojica su ipak neusporedivi po šteti koju su nanijeli.
– Tu je praksu preuzeo i Milanović?
– Milanović zadnjih mjeseci samog sebe portretira kao nezakonitog političkog sina Franje Tuđmana. Dobar dio desnice sada i prihvaća da je Milanović bolji desničar i suverenist od većine desničara.
– Kako tumačite tu patologiju?
– To stvara nesuvislu situaciju u kojoj desnica, kad joj, recimo, netko s lijeva prigovori zbog nacionalističkoga stava, odgovara: “Pa, to je vaš dečko tvrdio.”
– Da, s time da su obojica, i Račan i Milanović, iza sebe ostavili jedan potpuno nerelevantni SDP, jednu, kako bih to jasnije rekao, mrtvu stranku?
– Da, da, to uopće nije sporno. Njih je sada skupina dobronamjernih aktivista oko Možemo! gotovo pregazila.
– Mislite da je Bandić još uvijek neosvojiv plijen u Zagrebu?
– To ne znamo, ali on je još uvijek ozbiljan kandidat, to znamo.
– Je li to zato što je Bandić tihi kandidat i HDZ-a i SDP-a?
– Dvije velike stranke u Zagrebu nemaju ozbiljnog kandidata. To je samo po sebi politički skandal.
– Koje je po vama pozitivno naslijeđe Trećesiječanjske vlasti?
– Prije svega u tomu što je pokazala klasični smisao demokracije, a to je promjena vlasti bez nasilja. To je 2000. bilo strašno važno jer se do tada nije baš znalo je li to u Hrvatskoj moguće. Svi smo o tome čitali u knjigama, ali to je trebalo doživjeti.
– Nesankcioniranje “naših” ratnih zločina je jedan od grijehova Račanove Vlade?
– Jest. Račan je imao fiks-ideju da su oni izabrani spletom sretnih okolnosti i da, zapravo, većina nije za njih. Da je, dapače, većina protiv njih i da zato ne treba zatezati konop već da se treba (u nekim aspektima) umiljavati desnoj strani jer će inače oni napraviti – tko zna što. I to ga je, uz osobnu sklonost da bude kunktator, dovelo do toga da se naprosto nije snalazio kad je trebalo biti energičan, jer je bio ozbiljno uvjeren da je to opasno za naciju. A sve jer je, ponavljam, bio uvjeren da je većina bila protiv njega i njegove Vlade, što je, razmjerno brzo, i postalo činjenicom.
– Unatoč svim kritikama civilnom društvu i hrvatskom društvu općenito, meni se ipak čini da i nije baš tako i da je naše društvo, pogotovo nakon sukoba s desnim radikalizmom i smjene Karamarkove vlade, bitno snažnije nego ono u Poljskoj, Mađarskoj, pa i u Češkoj, baltičkim zemljama?
– Sigurno jest, ali kod nas je bilo jače i za socijalizma, jer je bilo manje represije. Nadalje, bilo je lijevo-liberalnih političara, ne puno, ali ih je bilo, koji su bili u stanju postaviti neka pitanja u parlamentu ili u javnosti, što je olakšalo pozicije civilnog društva. I treće, kod nas je zbog etničkih razloga, zbog ugroženosti srpske manjine, intervencija izvana otpočetka bila znatno jača.
R.I./ Zoran Angleski /GlasIstre/Foto:rtl
