Rambo Amadeus ’92. u Beogradu: “Jebem vam mater! Padaju bombe na Dubrovnik”

Antonije Pušić, poznatiji pod imenom  Rambo Amadeus (Kotor, 1963.)  na festivalu Beogradsko proljeće ratne 1992. godine učino potez za koji se obično kaže da treba imati muda.

Tijekom nastupa Bebi Dol popeo se na pozornicu,  spričao se kolegici što joj uzima mikrofon i prekida nastup, a onda, dok je program išao uživo na Radioteleviziji Beograd, rekao:

“Imam dvije minute za obraćanje naciji. Da vam kažem, dok mi sviramo tu padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu. Nećemo zabavljati biračko tijelo. Jebem vam mater”, rekao je glazbenik, dok su njegov istup uživo prenosili. Nakon što je završio, demonstrativno je bacio mikrofon na pod.

Nakon toga Beogradsko proljeće, manifestacija koja se održavala od 1961. godine u glavnom gradu Srbije, ugašeno je, a ponovno je organizirano u 2000-ima.

Rambo je inače izbjegao mobilizaciju iako su ga ganjali.

“Ganjalo me, samo što sam ja imao foru. Pošto je vojni odsjek za civilnom administracijom uvijek kasnio jedno pola godine, ja sam svako godinu dana mijenjao prebivalište. Malo Beograd, malo Herceg Novi i onda kad stigne poziv u Novi ovi kažu „eee, pa on se preselio u Beograd“, a kad stigne poziv u Beograd „eeee pa on se preselio u Herceg Novi“.

 

Iako, išao sam ja na samom početku u vojni odsjek i rekao im „nema problema, ja sam dao zakletvu da ću da branim teritorijalni integritet SFRJ i bratstvo i jedinstvo naših naroda, a koliko ja vidim ovdje se naši narodi kolju između sebe, e sad pošto hoćete da me mobilizirate prvo me uputite u ambulantu da mi izvade krv i da mi prebroje krvna zrnca, ako tu ima više ovih ili onih zrnaca da znate gdje da me rasporedite. Ja kukavica nisam, samo ne znam na kojoj strani da ratujem“.

Jeu li ti pobrojali krvna zrnca?

– Uvatili su me za kurac. Otac me je odgojio da budem dezerter. Dosta je on najebo. Na kraju i Goli Otok.

Kako je završio na Golom otoku?

– On je radio kao učitelj, a usput je bio i ozbiljan zajebant. Dobili su obavijest da skinu Staljinove slike iz učionica. On je na sastanku partijaca pitao: „ljudi šta ja sada đeci da kažem?“ Na to su mu odgovorili neka im kaže da je Staljin pogriješio. On se nije dao pa im je rekao: „Znate, mi đecu učimo da je Staljin učitelj, a da je Tito njegov najbolji đak pa kako ja kao učitelj mogu da kažem da je učitelj pogriješio, valjda samo đak može pogriješiti.”

I to je bilo dosta?

– Navodno je to bilo dosta. Kaže da je bilo gadno. Tri puta su ih tukli na istu foru, on je tek tad ukapirao. Kažu, ove krtice, da je stigla ruska podmornica da ih spašava i onda ih pričekaju na obali i ubiju od batina.

Je li otac napustio Staljina?

– Paaa, popravio se. Pričao mi je kako je na Golom otoku iz novina izrezivao Titove slike i lijepio ih pod jastuk. Nije bio glup, znao je da su kontrole spavaonica luđačke. Kasnije je opet bio učitelj, ali ne više u gradu, nego gore u jednom selu, bogu iza nogu. Početkom devedesetih mi je dao i dobar savjet, kako da dezertiram. Rekao mi je da sebi pucam u nogu, ali preko štruce kruha, da ne ostanu barutne čestice, nego da izgleda kao da je iz daljine.