Talijanski fotograf Steve Chapman-Bertelli je svjedočio obrani i padu Vukovara. Njegove fotografije, kao i osobna razmišljanja i svjedočanstva, prikupio je Darko Galić i podijelio s javnošću da se osvježi i sačuva sjećanje na hrabrost i dobrotu Vukavaraca u prijelomnim trenucima za taj grad i za Hrvatsku.
Osim po ratnim fotografijama iz Hrvatske, posebno iz Vukovara, Steve je poznat i po dojmljivim snimkama iz ratnog Sarajeva.
Opisujući to razdoblje Chapman-Bertelli je izrazio nadu da ga “sjećanja na ono što je vidio neće previše potresti”, a svjedočanstva objavio Facebooku:
“Krajem rujna 1991. proveo sam nešto više od tjedan dana u malom gradu u Hrvatskoj koji se zove Vukovar. Grad je bio okružen i pod opsadom Jugoslavenske vojske i milicije. Neki kažu da je na Vukovar ispaljeno oko 2000 bombi dnevno, ali ja sam nakon nekoliko sati izgubio broj.
Nikada neću zaboraviti čemu sam svjedočio i doživio u tih nekoliko dana i zakleo se da ću u studenom svake godine do kraja života nekome ispričati njegovu priču.
Desetljeća poslije i Vukovar me i dalje muči, ali svake godine, bez izostanka, ispričam njihovu priču. Ove godine vam govorim, iako je ovo prvi put da to zapisujem. Nadam se da će jednog dana netko poslušati i možda jednog dana netko naučiti svoju lekciju.
Početkom 1991. Hrvatska je proglasila neovisnost od Jugoslavenske Republike i, za nekoliko tjedana, izbile su borbe. Izložen, na istočnom rubu Hrvatske, bio je gradić Vukovar. Ubrzo se našao u fokusu jugoslavenske vojske, a zbog važnog strateškog položaja na Dunavu brzo je opkoljen.
U to sam vrijeme bio mladi fotoreporter koji je živio u Italiji i činilo mi se prirodno da odem i fotografiram rat, pa sam odjurio u Zagreb, glavni grad Hrvatske. Na kraju sam, nakon što sam proveo vrijeme na raznim linijama bojišnice, završio u Vinkovcima, Vukovaru susjednom gradu.
Zapovjednik Vinkovaca mi je rekao da ne idem tamo, pa sam, naravno, stajao na glavnoj cesti i mahao automobilu koji su vozili hrvatski fotograf i novinar. Idete li u Vukovar? Da. Pa smo se odvezli. Cesta je isprva bila dobra, ravno u bombardirano selo, a onda je nestala u labirintu, što je završilo kao ulica unutar Vukovara, koja vodi do vukovarskog stožera.
Upoznali smo zapovjednika (Jastreb), obavili su razgovor s njim i odvezli smo se natrag u labirint polja i bombardirano selo. Zatim je došao još jedan automobil s novinarom francuskog radija i dva snimatelja, Philippeom i Jean-Luisom. Idete li u Vukovar? Da. I tako sam se vratio, kroz labirint polja i do vukovarske radio postaje.
“Radiostanica” je bila kuća u nizu u blizini centra grada, tipa dva gore-dva dolje. Sjećam se samo stepenica u kući, jer tamo smo provodili većinu vremena. „Studio“ je bio smješten na dnu stepenica u prostoru za ormare. Tu bi emitirali reportaže i glazbu poput The Doorsa. I svijetu se obraćali za pomoć.
Tu sam upoznao Sinišu i ostale s Radio Vukovara, iako me sram reći da im se imena jedva sjećam. Zidovi bi drhtali od bombardiranja, ali oni su i dalje emitirali svoje reportaže, glazbu i apele. Gledali smo, snimio sam čudnu sliku, a oni su nas gledali kako drhtimo pod bombardiranjem, dok su slali pozive svijetu za pomoć.
Siniša Glavašević očito je bio šef. Kad je govorio, slušali su. Kao i svi ostali, govorio je tiho, tihim tonom i stvarnim riječima, ali duboko, duboko zabrinuto.
Jedno jutro stigao je krupan čovjek, ogromnog osmijeha, s pladnjem punim sitnih kolača. On je bio sin lokalnog pekara i probijao se kroz vanjski pakao u koji se mi stranci nismo usudili ući, kako bi izmamio osmijeh Radijskoj ekipi. I nasmiješili su se, na nekoliko trenutaka. Ali Siniša je pričao, a oni su pažljivo slušali. Nisam mogao razumjeti riječi, ali zvuk je bio sumoran. Stanje je bilo loše. Ipak, kada su nas pogledali, nasmiješili su se, kao da nas žele umiriti.
Also these from the horrific siege of Vukovar, Croatia in 1991 on the page Istina o obrani Vukovara thank you Darko Galić for keeping their memory alive!
Objavljuje Steve Chapman-Bertelli u Petak, 28. ožujka 2025.
Svi su se kretali, govorili i reagirali jedni na druge s mirnim suosjećanjem i ljubaznošću. Čak i kad je napetost ubojstva, neposredno ispred vrata kuće, došla toliko blizu da bi ih mogla izjedati, reagirali su smirenošću i uzajamnim razumijevanjem ljudi koji su znali gdje su u svom životu. Ništa najgore ih nije moglo dotaći. Ipak, znali su ono što mi nikada nismo mogli zamisliti. Kao da su stigli do svoje sudbine. Ne mogu riječima opisati nježnu ljubaznost koju su pokazali prema nama i jedni prema drugima, bilo je to draži koju sam rijetko viđao. A njihovi pozivi za pomoć čuli su se diljem svijeta.
Prvog dana su nas odveli u mjesto gdje ćemo spavati, u podzemnu “špilju” koju su navodno iskopali nacisti u Drugom svjetskom ratu. Otvorila su se dvoja velika limena vrata i uveli smo u dvorište od oko 30 kvadratnih metara.
U dnu dvorišta bio je ulaz u pećinu, ne veći od ulaznih vrata kuće. Sjećam se žene koja je čistila pod u dvorištu, čistila staklo i krhotine, dok se tlo još treslo pod bombama. Zamišljam da je bila tamo svaki dan, jer nada posljednja umire.
Susreo nas je sredovječni muškarac, koji nas je pozdravio s tako ozbiljnom zabrinutošću za našu sigurnost i dobrobit, da sam se osjećala nelagodno i pomalo posramljeno. Pozvao nas je u sobu i ponudio kavom i kruhom, pažljivo nam objasnivši da ne bi bilo pošteno pokazivati drugima takav luksuz jer nemaju ništa. Ostali su bili muškarci, žene i djeca, svih dobi, nakrcani u bunker kako bi se sklonili od bombi.
Bunker je bila mjesto gdje su ljudi čekali, jer nije bilo ništa drugo za raditi. Ponekad bi bombardiranje otreslo prašinu sa zidova, ali oni su čekali, tiho, strpljivo i bez riječi prigovora. Strancu je to bilo mračno, vlažno i tužno mjesto, tunela iskopanih u zemlji, bez prozora i svjetla. Ipak, svaki raspoloživi prostor iskorišten je da se pokuša održati neki oblik dostojanstva.
Nekoliko sam minuta promatrao djevojčicu od oko 12 godina kako u takvom miru gleda u svijeću da sam se i ja na trenutak smirio. Špilja je bila poput vakuuma otupjele smirenosti, gdje je izvana bilo ispunjeno ekstremnim nasiljem kakvo će malo nas ikada doživjeti, ali unutar špilje čak je i strah bio ugušen i sve je ostalo bilo strpljenje i nada. Ali te su bombe nastavile padati, uvijek iznova, noću i danju.
Tu sam upoznao 15-godišnju djevojku po imenu Michella koja je jako dobro govorila engleski, pa smo puno razgovarali. Bila je osoba snažne volje i govorila je odlučno kao odrasla osoba. Nikada neću zaboraviti kako mi je govorila da će sve biti u redu, jer će ih predsjednik Clinton i Europa spasiti i da će ih vojnici, poput njenog dečka, braniti dok pomoć ne stigne.
Bila je duboko zaljubljena u visokog, zgodnog 19-godišnjeg vojnika koji se borio na prvoj crti. Vidio sam ih zajedno u dvorištu, i imali su sramežljivu nevinost prve ljubavi, uvijek pomalo nespretno, ali tako nježno. Satima kasnije, gotovo na istom mjestu, također sam gledao dvije žene kako se grle, s istom nježnošću, iako su ovaj put oplakivale smrt muža. Takav je rat.
Ali kada se snima rat, najbolje mjesto za biti je bolnica, pa sam tamo otišao. U vrtu bolnice ležalo je tijelo starice, pažljivo pokriveno bijelom plahtom. Mrtvačnica je sada bila puna, pa su tijela ostala vani, čekajući. Oko sat vremena stajao sam na ulazu u bolnicu i gledao kako ranjenici teku poput nezaustavljive rijeke. Ali ljudi nisu trčkarali uokolo kako biste očekivali, hodali su amo-tamo kao da je sve normalno, danas je samo kopija jučerašnjeg i budućih dana.
Odjednom je stigao kamion, a za njim automobil. Iz auta je izašao mladić sa zavijenom rukom i rekao mi “odi, jebeš kameru”. Njegovi prijatelji su se ispričali i pokazali na kamion. Liječnik je pogledao unutra i pokretom ruke pozvao me da učinim isto. U kamionu je bila mladićeva majka. Iskrvarila je na smrt na putu do bolnice, ali bio je to dan kao i svaki drugi.
Tražio da vidim unutrašnjost bolnice, a ostalo se čini kao san. Silazak stepenicama u podrum. Koračanje preko tijela. Ljudi jauču. Svih uzrasta, djeca, starci, mladići. Krv posvuda. Tijela posvuda. Svaki procjep zraka ispunjen smradom tijela koja dišu.
Podigao sam kameru prema starici na nosilima, prekrivenoj krvavim zavojima, ali ona je podigla ruku. Tako da imam samo jednu fotografiju iz bolnice u Vukovaru, onu hrvatskog fotografa koji me prvi put odvezao u grad, na izlasku je upao u zasjedu i poginuo.
Tako su se dani provodili između posjeta radio postaji i jednoj od linija bojišnice udaljenoj nekoliko stotina metara, a to je bio niz kuća okrenut prema staroj vojarni, koju su okupirali opsadnici. Tu su se bivši susjedi suočili kao neprijatelji.
Borbe su bile bliske i žestoke. Ponekad toliko blizu da sam mogao vidjeti “neprijatelje” kako šapuću jedni s drugima. I toliko zločesti da su ljudi činili sve što su mogli da se poubijaju.
Užasno je gledati hrabrog čovjeka kako trči u zaklon, oko njega padaju meci, potpuni strah u očima, između njega nema ničega osim života ili smrti. Ii hrpe ruševina iza koje se skriva. To nije kao neki otpad koji dobijete u noćnom klubu, gdje mačo tipovi pokušavaju pobijediti jedan drugoga šakom i nogom. U ratu ljudi čine sve da se poubijaju i nije ih briga kako to izgleda. Teško je zamisliti koliko su ljudi odlučni u ubijanju, dok to ne vidite u ratu i onda shvatite koliko je to zastrašujuće i koliko troši zrak koji udišu.
Tu sam sreo grupu vojnika. Tu je bio ‘Zoro’, koji je uvijek nosio crni kaubojski šešir i imao smiren, ali iskren osmijeh. ‘Medvjed’, krupni moćnik od 21 godine, bradat, hrabar i snažan. A tu je bio i sin poslovnog čovjeka, koji je s drskim osmijehom rekao da posjeduje najbolju mitraljez, rusku relikviju iz 1960-ih.
Stariji muškarac, koji je nosio majicu kratkih rukava i nosio rezervnu municiju u džepovima traperica. Preuzeo je na sebe brigu o Phillipu i meni. Tu je bio “poručnik” grupe, mlad, zgodan, tih čovjek, koji se nikada nije zamarao s nama, jer je imao previše briga, poput učenja rata.
Jednog dana zatekao sam ga kako otvara protupješačku minu, samo da vidim kako radi. Vidite, nitko od ovih ljudi nije bio vojnik. Nisu znali ratovati, samo su htjeli braniti kuće u kojima su živjeli. U jednoj napuštenoj školi zatekao sam druge kako uče kako puniti stare puške iz 1970-ih, stvarno nisu imali pojma. No svako jutro su se umivali na bunaru, jeli što su mogli i vraćali se na bojišnicu, ne na dužnost, nego na život.
Jedan momak se zvao Miloš i odlično je govorio engleski. Dugo smo proveli na prvoj liniji razgovarajući dugo o glazbi, Engleskoj, ljubavi i o njegovoj ženi koju je toliko obožavao. Bio je nježan, ljubazan čovjek, s kojim ste mogli sjediti i razgovarati cijeli dan, a da se uopće ne umorite. Što smo i učinili, prekidani pucnjevima votke, pucnjavom i minobacačima, razgovarajući o svemu osim o vremenu.
Nekoliko dana kasnije, šuljao sam se ulicom s Philippeom, kad se crveni Fiat 500 uz škripu zaustavio. Bio je to Miloš i bio sam jako sretan što sam ga vidio.
“Ubili su mi ženu”, rekao je. “Nađena je u labirintu izrezana na komade. Učinit ću im neke stvarno loše stvari”, govorio je s suzama u očima.
Nikada ga više nisam vidio i ne znam što je radio, ali tog dana rat je uzeo još jednu žrtvu i stvorio ih je još mnogo u jednom okrutnom zamahu. Ponekad, u mislima, još uvijek plačem s njim.
No, jednog neobično tihog poslijepodneva, u dvorištu se začula gužva, dok su neki od vojnika vodili čovjeka kroz limena vrata. Bio je prljav i neobrijan, kao i svi ostali. Ali izgledao je ošamućeno i zabrinuto, kao da ne zna gdje se nalazi, ali je znao da je u lošoj situaciji. Neke od žena iz špilje došle su vidjeti i buljile u njega kao da je izvanzemaljac koji je sletio s Marsa.
Jedan od vojnika mi je rekao da ga poznaje, da su zajedno radili u tvornici. Rekao mi je da su ga našli pijanog kako luta ničijom zemljom. Bio je jedan od napadača, jedan od onih nevidljivih pojedinaca koji su bombardirali Vukovar. I previše pijani da znaju kamo idu, odlutao im je ravno u ruke. Nisam mogao vjerovati da ga nisu upucali, da ga nitko nije pretukao, nijedna ga žena nije pljunula, samo su znatiželjno gledale u tog čovjeka, kao da pokušavaju shvatiti tko ih ubija.
Nitko ga nije ni prstom pipnuo, nisu mogli, jednostavno nisu htjeli, nije im to bilo u prirodi. Čovjek je, za razliku od ostalih, iz Vukovara poslan na sigurno.
Dakle, grad Vukovar je pao 18. studenog 1991. i vrlo, vrlo brzo zaboravljen od svih, pa i od vlastite države.
Smaknut je Siniša s Radio Vukovara, ali i mnogi drugi, iako su svoje apele slali do samog kraja. Većina vojnika koje sam sreo su ubijeni ili nestali, uključujući i Miloša. Većina ranjenika u bolnici odvezena je kamionima i strijeljana, kasnije pronađena u masovnim grobnicama. Michella je pobjegla i pronađena je u logoru u Srbiji, zaboravljena od Clintona i Europe. Koliko sam čuo, više nije bila zaljubljena.
Tjednima kasnije, na stubištu jedne zagrebačke zgrade sreo sam djevojku koja je gledala u svijeću u skloništu, pobjegla je iz Vukovara i bila je živa. Ali sada me se bojala, jer sam sada držao pištolj i nosio hrvatsku uniformu, odlučan učiniti nešto u vezi s onim što sam vidio. Ali ovaj put je pobjegla od mene. Rat je loš, kako god na to gledali. I nikada ne možete pobijediti, bez obzira na to što učinili.
Odbacio sam uniformu i otišao fotografirati doista strašne stvari u Bosni, tik uz granicu s Hrvatskom. Vidio sam stvari za koje nisam mislio da bi čovjek čovjeku mogao učiniti. Ipak, ništa me nije dirnulo više od hrabrosti i dobrote Vukovaraca. Bili su dobri, unatoč svom zlu koje se događalo oko njih. Ali nitko ih nije slušao i rat ih je progutao.
Sažeto je riječju koju sam čuo iznova i iznova: Zašto? Zašto?
Znam odgovor. To se zove mržnja, riječ koju nikad nisam vidio u Vukovaru, ali sam je čuo dok su na nas pucali snajperisti, tenkovi i avioni bacali bombe samo zbog mržnje. Zato prestanimo mrziti jedni druge, bez obzira na to što je potrebno. Najmanja količina razumijevanja može, doslovno, trajati cijeli život.
Steve Chapman-Bertelli/Foto:
