Ravnateljica Osnovne škole Švarča Andreja Željković, koja je oboljela od koronavirusa zajedno s cijelom obitelji, opisala je na svom Facebook profilu užasno neugodne simptome, kao i strah koji je pretrpjela u borbi s opakom bolesti.
Svi ukućani su, od trenutka kada su saznali za kontakt sa zaraženom osobom. ostali u samoizolaciji
“Dragi svi, ovo će biti duža objava, a vrlo je vjerojatno da će biti i moja posljednja objava ovdje.
Gledam, čitam, slušam…i ne mogu vjerovati što su sve ljudi u stanju pisati, misliti i govoriti o onome što ne znaju i nisu iskusili niti proživjeli.
Preopasno je šutjeti o tome, osobito nama koji smo kroz taj pakao prošli i ostali živi, zbog svih ostalih, zbog vaših i naših bližnjih i najviše zbog onih koji nisu preživjeli….i zbog njihovih obitelji….
Prošlo je 25 dana od moje zaraze virusom COVID 19. Želim vam iz prve ruke reći o svojem iskustvu i iskustvu moje obitelji, svih nas šestero zaraženih ukućana.
Prvo: ovo nije viroza, prehlada, gripa…to nije ni blizu tome! Ako imate sreće, možete imati blage i blaže simptome poput glavobolje, gubitka mirisa i okusa, tri do četiri dana povišene temperature (ili je ne morate uopće ni imati!), bolove u mišićima i sl. Ali – i takvi ste itekako zarazni!
Ovo je virus koji se zastrašujuće brzo širi, u periodu od 72 sata, svi u našoj kući- tada već svi u samoizolaciji, bili su zaraženi osim Karle, koja je uspjela izdržati gotovo tjedan dana i tek onda dobila simptome. Sad malo o tijeku same bolesti: počelo je s blagom temperaturom, cca 37.3.
Glavobolja, nadražaj na kašalj, ništa posebno. Nakon dva dana, temperatura raste, kašalj se pojačava, pritisak i bol u prsima i leđima postaju sve jači, glavobolja također. Sve drastično brzo eskalira, jedva dišem, dah je kratak i plitak, kašalj koji guši…najgora je noć…nema spavanja, pokušavam se namjestiti u krevetu uz sve bolove da barem malo lakše dišem, na prsima mi sjedi kamion, lokomotiva, slon…nešto ogromno i jako teško, u leđima su noževi…doslovno se gušim i pokušavam ne paničariti…
Dišem polako i kratko u pauzama od kašljanja, malo zaspim, sanjam (ako je to san) da ronim i nikako ne mogu izroniti na površinu, buđenje u znoju, srce lupa, zadihana, opet hvatam zrak i tako u krug…zahvaljujem Bogu što znam tehnike disanja dijafragmom pa uspjevam malo umiriti sav taj horor…kratko.
Pijemo svi Sumamed, udarnu dozu-2 kutije, ja Pholcodin (zbog kašlja) Lekadol zbog temperature, sve postojeće vitamine, propolise, med…slijedi proljev, gubitak mirisa, okusa, noćne more, halucinacije, iskrivljene slike (sve se prelijeva), visoki tlak i puls…najgora je noć…osjećaj nemoći, osjećaj krivnje…i tako osam dana i noći.
Odlazak do kupaone je avantura života. Deveti dan konačno pada temperatura. Kašalj ne prestaje, ali mogu udahnuti malo dublje (cca tri prsta ispod ključne kosti) i disati malo lakše.
Svekrva nije te sreće i osmi dan odlazi u bolnicu, 13 dana borbe i neizvjesnosti…
Teška upala pluća, prima intravenozno dupli antibiotik, kortikosteroide, paracetamol, kisik… temperatura pada tek nakon deset dana, trinaesti dan otpuštaju je kući i mi smo svi isti tren bolje. Morate znati da je medicinsko osoblje u Općoj bolnici Karlovac izuzetno, ti ljudi bez iznimke danonoćno i bez predaha brinu o pacijentima, pružaju sve što mogu, od lijekova do tople ljudske riječi i podrške. Vrhunski ljudi i zdravstveni stručnjaci, sestre… i kuhari i spremačice. Redom.
Sve je to sad iza nas. Oporavak je dug, tijelo je iscrpljeno. Spavam(o) uz pomoć lijekova. Još su prisutne noćne more.
Najgora je noć (treći put). I dok smo se mi sve te dane borili, slušamo o sebi nevjerojatne priče: da nas ljudi viđaju po gradu, u trgovačkim centrima, Dubravka čak i na poslu, a onda da je on odjednom na respiratoru…sve smo oprostili i zaboravili, slavimo život i zahvaljujemo dragom Bogu i tolikim divnim ljudima, svima vama koji ste zvali, slali poruke podrške i pitali treba li pomoći….mobiteli su nam puni, ali ja niti jednu poruku neću brisati.
Imali smo danonoćnu skrb i brigu, naša dr. Diana Kralj nas je pratila, bodrila, pazila i liječila cijelo vrijeme, imali smo dostavu hrane i lijekova od 0 do 24 (Oskar, ti si čudo! Miroslav, ti isto nisi s ovog svijeta u dvorištu, sve sukladno mjerama izolacije. Ne mogu vas sve nabrojati niti tagirati, nije moguće tagirati 300tinjak ljudi, a mnogi ni nemaju fejs.
Svi ćete se prepoznati. Hvala za svaku molitvu, sve smo ih osjetili, ovo je nemoguće izdržati bez Boga. Što smo izgubili?
Nekoliko kila, svaki od nas. San. Strah. Ljutnju.
Nismo mogli biti uz najmilije u teškim trenucima, nismo mogli na sahranu tatine sestre, moje drage tete Marice, roditelje sam vidjela danas prvi put nakon mjesec dana…
Što smo dobili? Mir. Ozdravljenje. Potvrdu da smo bogati tolikim prijateljima, obitelji, dobrim ljudima. Spoznaju da nas se neki ljudi i boje, da im je neugodno u našoj blizini: ne ljutimo se i razumijemo strah. Morate znati da više nismo zarazni i opasni (nakon 10 dana od pozitivnog nalaza, ukoliko ste zadnjih 24 sata bez povišene temperature niste više zarazni i 11.dan izlazite iz izolacije i ne možemo se zaraziti. Trenutno smo najsigurnije društvo.
Čemu sve ovo, ovoliki tekst?
Jer je istina da je ovaj virus zastrašujući, da se užasno brzo i lako širi, da ga se mora uzeti za ozbiljno. Bolnice su pune, u “Franu Mihaljeviću” već tjedan dana barem nema mjesta, Dubrava se popunjava… ljudi, pazite sebe i druge, nosite maske i nosite ih pravilno-preko nosa i brade. Izbjegavajte okupljanja i druženja, ako svatko od nas pazi na to-neće biti puno kontakata, a to je jako važno: nemojte biti (ničiji) kontakt.
Držite razmak, držite se mjera. Ako imate neke od simptoma ili znate da ste bili u nekom kontaktu s nekim zaraženim-odmah ostanite doma! Nije sramota biti zaražen, nitko to ne želi biti. Osjećaj krivnje može vas otrovati, ali kriv je jedino virus! Možemo ga uništiti za sada jedino odgovornim i poštenim ponašanjem.
Ostanite zdravi, čuvajte se.
Ako ikome od vas treba pomoć, savjet, iskustvo, razgovor…slobodno se javite, svima ćemo rado pomoći. O ovome se jednostavno ne smije šutjeti. Hvala vam svima, bili ste nam terapija i lijek, jedini za sad poznati i dostupni
‘Ljudi gube energiju sijući mržnju’
“Ljudi ne razumiju – dok oni gube energiju sijući mržnju, virus se širi i pobjeđuje. To je zapravo nekakva duboka frustracija kod ljudi, oni traže krivce… Duboko mi ih je žao. Ne mogu se čak ni ljutiti na to ponašanje, jer ti ljudi očito nisu svjesni. Daj Bože najblaže moguće simptome svima, ako se već moraju zaraziti prije nego, nadamo se, dođe cjepivo”, kaže ravnateljica Željković.
M. Marković/Foto: facebook
