Razgovor s dr. Darkom Bekićem: EU nas smatra ‘brvnom’ preko kojeg bi Zapadni Balkan trebao ‘ujahati’ u Europu

Dr. Darko Bekić, povjesničar, diplomat i savjetnik za vanjsku politiku prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, u opširnom intervju za hkv govori o aktualnim političkim temama i događajima koji su obilježili proteklu godinu i očekivanjima od 2021. koja je počelo napetim prijenosom vlasti u SAD-u.

Kao povjesničar, kako ocjenjujete mandat i ulogu predsjednika Trumpa u kontekstu suvremene američke povijesti?

Kao prvo, želim naglasiti da Donald Trump nije bio značajan politički vođa niti predsjednik, kao što ni “trumpizam“ ne smatram nekom konzistentnom ideologijom. U tom smislu, predsjednik Trump i njegov mandat bili su samo simbolička slika, odraz aktualnog stanja američkog društva i raspoloženja američkog čovjeka.

Važno je naglasiti da Trump nije izgubio izbore jer su mu glasači odbili povjerenje zabrinuti zbog lošeg stanja ekonomije ili njegove vanjske politike, već zbog katastrofalnih grešaka u borbi protiv Covid-a, a još više jer je, tijekom cijelog mandata, bio sustavno politički „masakriran“ od strane političke elite i njezinih medija.

Ali, da bismo Trumpa i „trumpizam“ bolje razumjeli, treba ga smjestiti u kontinuitet nekoliko velikih političkih kriza, bolje rečeno, sukoba ljevice i desnice kroz koje je – zbog unutrašnjih i vanjskopolitičkih okolnosti – Amerika prošla od 2. svjetskog rata do danas.

Prvu takvu krizu izazvao je tzv.“makartizam“ (po svom pokretaču senatoru Josephu McCarthyju) koji je trajao od kasnih 40-do sredine 50-ih godina, dakle, u vrijeme “hladnog rata“ i blokovskog sukoba. Karakterizirali su ga antikomunistička propaganda i progoni ljudi, posebno iz javnog i kulturnog života, pod optužbama da su komunisti ili sovjetski špijuni. Najveću podršku „makartizmu“ pružala je tzv. „coalition of aggrieved“ (koalicija pogođenih), koja je ujedinila antikomunistička udruženja (American Legion, Minute Women of the USA itd.) i protivnike “social welfare“ politike. Oni su se borili protiv sindikata, uvođenja javnog zdravstva, vakcinacije, pa čak i čišćenju vode fluorom.

Naime, velik dio Amerikanaca smatrao je da im se politikom smanjivanja socijalnih razlika pokušava „oprati mozak“, a time narušiti i „Američki san“, koji glorificira poduzetničko-individualistički duh američkog naroda. Primjerice, 1954., Gallupova anketa je pokazala da čak 50 posto Amerikanaca podržava „makartizam“!

Druga velika politička kriza nastala je 10-ak godina kasnije sukobom „civil rights movementa“ (od pacifista Martina Luthera Kinga, do militantnog Malcolma X!) i konzervativnog, desničarskog pokreta „Segregation now, segregation forewer!“ , kojega je predvodio guverner Alabame George Wallace. On se tijekom 60-ih godina, kao istaknuti član Demokratske stranke, suprotstavljao aktivistima za ljudska prava i protivnicima Vijetnamskog rata, u čemu je uživao veliku podršku istih društvenih slojeva, na koje se danas oslanja Donald Trump: malih farmera i poduzetnika, „blue-collar“ radnika, nezaposlenih i ostale sirotinje iz kontinentalnih država, za razliku od stanovnika urbane i elitne „obalne Amerike“.

Na predsjedničke izbore 1968. Wallace je izašao s podrškom od čak 50 posto mladih Amerikanaca koji su bili ogorčeni protivnici tzv. “šezdesetosmaša“ i „hippy“-generacije, njihovom „Flower power“ pokretu i čitavoj sub-kulturi koju su oni pokrenuli. Znakovito je, međutim, da su i „makartizam“ i segregacionistički pokret Georga Wallacea, nakon samo nekoliko godina oslabili i ugasili se.

Treća prekretnička točka suvremene američke političke povijesti bio je, nesumnjivo, „Watergate scandal“ i ostavka predsjednika Richarda Nixona, 1974., protiv kojega je u Kongresu bila pokrenuta procedura “impeachmenta“. Ovaj skandal nije imao karakteristike masovnog društvenog fenomena, već se odvijao u samom vrhu, bolje rečeno, u „srcu“ američke politike. „Watergate scandal“ razotkrio je ranjivost demokratskih vrijednosti i defekte američkog političkog sustava, nakon što je otkriveno da je predsjednik Nixon organizirao prisluškivanje stožera suprotstavljene Demokratske stranke i, još više, zato jer je opstruirao istragu o tom slučaju.

Predsjednik Nixon ili „Tricky Dick“ kako su ga zvali američki mediji, bio je i ostaje jedini američki predsjednik koji je podnio ostavku na svoj položaj. Taj čin izazvao je veliki politički odjek, pa i traumu u američkom društvu, iako je u „Watergate scandal“ bilo uključeno svega 50-ak ljudi. Njegov nasljednik, predsjednik Gerald Ford ipak je bezuvjetno pomilovao Nixona s obrazloženjem da je njegov slučaj: “američka tragedija u kojoj smo svi mi sudjelovali.“

Koji je onda, po vama, širi društveni kontekst, u kojem se pojavio predsjednik Trump i ono što nazivamo „trumpizam“?

Po mojem mišljenju, Donalda Trumpa su na funkciju predsjednika SAD dovele duboke društvene i ekonomske promjene koje su nastupile u Americi od vremena napada na „Twins“ do danas. Iako još uvijek najveća svjetska gospodarska i vojna sila, posljednjih 10-15 godina SAD ubrzano gube vodeću ulogu u svijetu.

Masovni „outsourcing“ industrijske, čak i poljoprivredne proizvodnje, te revolucionarni razvoj tehnologije, doveo je do strukturnih promjena u američkom gospodarstvu, do prevage financijskog sektora i usluga nad industrijskim kapitalizmom. Onih 1 do 5 posto najbogatijih pripadnika društvene elite – više nego ikada ranije – danas u potpunosti kontrolira i manipulira institucijama američke demokracije, ali i javnim mnijenjem.

Propast srednje klase, ogroman priliv siromašnih migranata iz Srednje Amerike i, posljedično, sve izraženije socijalne razlike dovele su i do zaoštrenijih političkih i ideoloških suprotnosti: Amerika se opasno i dugoročno polarizira, a koja krajnost će prevladati još se ne može nazrijeti.

U međunarodnim odnosima, pak, izrastaju nove megasile koje bitno mijenjaju geopolitičku ravnotežu, postignutu u drugoj polovini 20. stoljeća. Dok utjecaj Kine, Indije, Brazila, Turske itd., neprekidno raste, SAD doživljava epohalnu deklinaciju svoje međunarodne uloge. Donald Trump se tim epohalnim promjenama na globalnoj političkoj, ali i gospodarskoj sceni, pokušao suprotstaviti izvlačenjem SAD iz svih međunarodnih organizacija koje podrazumijevaju velike financijske izdatke, od WHO do NATO-a, a svoju vanjsku politiku usmjerio samo prema nekoliko najvećih sila na svijetu i, osobito, autoritarnim ili populističkim liderima, kakav je i on sam bio.

Na taj način, Trump je odbacio multilateralizam u međunarodnim odnosima i oslonio na bilateralnu diplomaciju, pa čak pokušao i povratak u nekadašnji američki izolacionizam.

Iz takve Trumpove orijentacije, potekle su njegova glavne parole: „America First“ i „Make America Great Again !“ („Prvo, Amerika“ i „Učinimo Ameriku opet velikom !“) Podršku za takvu politiku, Trump je dobio od one većine američkih glasača koje su navedene promjene u zemlji i svijetu, osiromašile i ugrozile.

Riječju, njegovi glasači i pristalice su „gubitnički“ dio građana SAD, ali koji su u Trumpu prepoznali dvije njima tako privlačne osobine: kako postati bogat i uspješan a djelovati izvan sustava i, dapače, nasuprot svima njima nedostupnoj društvenoj eliti i „dubokoj državi“. S time se, ponavljam, može objasniti i moja osnovna teza da Trump nije ni pokretač niti vođa nekog konzistentnog političkog pokreta, već samo karikaturalna „ilustracija“ stanja američkog društva i urušavanja Amerike kao velike sile i nacije.

U tom kontekstu, kako komentirate upad pristaša Donalda Trumpa u američki Kongres i poslijeizbornu atmosferu u SAD-u?

Formalno-pravno gledajući, to je bio nedopustiv atak na demokratski sustav i Kongres, kao njegovu simboličku instituciju. Ali, prestanimo se prenavljati, lijevati krokodilske suze i zgražavati nad „ustanicima“, „bagrom“ i „ruljom“ koja je to izvela, nesumnjivo, na poticaj i ohrabrenje samoga Trumpa. Ja se usuđujem reći da bi se isti ti termini mogli primijeniti i na one koji sjede u toj instituciji, a koji su – ako odvojimo protokol i ceremonijal – u biti odavno napustili temeljne vrijednosti američke demokracije, te djeluju i dižu ruke u interesu privatnih lobbyja, centara financijske moći i tzv. “duboke države.“

Da se razumijemo: uzroci narušavanja i degradacije demokratskih načela i procedure nisu samo posljedica osamostaljene volje političke elite koja vlada Amerikom, već su i neizbježna posljedica već spomenutog burnog tehnološkog razvoja.

Naime, tzv. “Četvrta industrijska revolucija“ i, posebno, IT-tehnologija, ubrzano uvođenje robotizacije i umjetne inteligencije mijenja ne samo gospodarstvo nego i društvo, pa tako i politiku. Institucije klasične predstavničke demokracije i u SAD-u i u čitavom demokratskom svijetu izgubile su korak s tehnološkim razvojem, postale su prespore, a time i zastarjele.

Da ilustriram: ako nagla promjena vrijednosti dionica na Tokijskoj burzi, u roku od nekoliko sati može uzrokovati velike dobitke ili gubitke na drugoj strani svijeta, tj. na New York Stock Exchange, ni američki Kongres, niti Europski parlament, niti Hrvatski sabor nisu više u stanju donositi pravodobne odluke i rješenja. Isto tako, klasični predstavnički sustav ne može se više nositi s kakofonijom stavova i najrazličitijih informacija – uključujući i „fake-news“ – koji preplavljuju javni prostor i utječu na političku svijest svakog građanina svijeta.

Dozvolite jednu malu ilustraciju: ja sam u jednoj saharskoj oazi, zajedno s domaćim nomadskim Berberima, gledao TV-prijenos nekakvog elitnog događaja na Azurnoj obali i slušao ljigave komentare TV-voditelja. Pratio sam i reakcije domaćih ljudi, posebno mladih, i zaključio: tko njih može zaustaviti u želji da se domognu Europe i počnu neki potpuno novi, drugačiji život?

U prethodnom desetljeću, prva reakcija postojećeg sustava demokratske „trodiobe“ vlasti na nove okolnosti suvremenog svijeta bila je da izvršna vlast, na račun parlamentarne procedure, preuzme vodeću ulogu u donošenju bitnih političkih odluka i time de facto ograniči demokratsko odlučivanje.

Ali danas svjedočimo i najnovijoj zlokobnoj posljedici ovog epohalnog procesa: da se i vodeća uloga izvršne vlasti počinje urušavati, jer ju od nje preuzimaju sve moćnije i utjecajnije „društvene mreže“. Twitter, Facebook, YouTube, Whatsapp i druge privatne kompanije na Internetu koje rade isključivo na profitnoj osnovi, preuzimaju ulogu ne samo „opinion-makera“, već i političkog odlučivanja. Tako se postupnozatvara krug raspada klasične predstavničke demokracije, kao političkog sustava što ga je osmislio i koristio industrijski kapitalizam 20-stoljeća.

U posljednjih četvrt stoljeća koje je obilježio proces globalizacije, novi, financijski kapitalizam potpuno je privatizirao obrazovanje i zdravstvo, a zatim i medije, koji su bili klasični jamac slobode informiranja i demokratskog sustava. Sada nastupa posljednja faza preobrazbe suvremenog kapitalizma, u sklopu koje se privatizira i političko odlučivanje! Umjesto parlamenta, vlade i šefa države, privatne kompanije počinju odlučivati koji političar – uključujući i samog predsjednika najstarije demokratske države – ima ili nema pravo obraćati se izravno građanima!

Konačno se počinje ostvarivati najava o epohalno novom društvenom poretku kojega je prije 30 godina Ralph Dahrendorf nazvao „post-demokratsko društvo“, a Colin Crouch prije 20 godina i klasno precizirao – kao vladavinu „nove aristokracije“, potekle iz redova 1-5 posto najbogatijih ljudi svijeta.

Kakvu američku politiku, u takvim okolnostima, možemo očekivati od demokratskog predsjednika Joe Bidena?

Na unutrašnjem planu, novi američki predsjednik, od kojeg također ne treba očekivati velike rezultate, mora se, prvenstveno, suočiti s problemom zauzdavanja pandemije Covida-19, ali ne samo u SAD, već i globalno, ako želi – kako najavljuje – da Amerika nastavi voditi svijet, ali ne silom nego „primjerom“. Za godinu-dvije cjepivo će možda zaustaviti širenje Covida-19, ali tada tek slijedi borba s nesagledivim ekonomskim štetama, društvenim i psihološkim posljedicama pandemije ne samo u SAD, već i u globalnim razmjerima.

Kako najavljuju neki analitičari, proces oporavka od pandemije u SAD, a još više u čitavom svijetu, trajat će desetljećima! U unutrašnjoj politici, Joe Biden će se prvo morati suočiti s velikim razlikama i sukobima unutar pobjedničke Demokratske stranke, a na širem društvenom planu sa sve dubljim jazom između desno-konzervativne i lijevo-liberalne Amerike. I jedna i druga, po svim predviđanjima, nastavljaju daljnju radikalizaciju svojih stajališta i političkih platformi.

Novi predsjednik, kao jednu od prvih mjera najavljuje 1,3 tisuće milijardi dolara vrijedan plan uključivanja 11 milijuna ilegalnih emigranata u američko društvo i ekonomiju.

Veliko je pitanje kako će nova administracija prevladati ovu polarizaciju, a da ne naruši status SAD kao najveće demokratske zemlje na svijetu. Ako se nastavi aktualna histerija masovnih uhićenja, namještenih optužnica i monstre-političkih procesa protiv sudionika upada u palaču Kongresa i Trumpovih pristalica općenito, onda se američkoj demokraciji loše piše.

U tom smislu, i inauguracija novoga američkog predsjednika koja je inscenirana kao neka – božemiprosti – replika pekinškog trga Tienanmen, iz 1989., na kojem je Kineska komunistička partija, u krvi ugušila radničko-studentske demonstracije, ne najavljuje ništa dobro. U obračunu s demonstrantima na Tienanmenu sudjelovalo je 30.000 pripadnika kineske armije, a u Washingtonu ih je koncentrirano već 25.000. Kako će to završiti?

U tom smislu, kako gledate na budući razvoj odnosa nove američke administracije s EU, Kinom i Rusijom?

Na međunarodnom planu, predsjednik Biden vraća se, očigledno, mulilateralizmu, prvenstveno, kada je riječ o Međunarodnom sporazumu o klimatskim promjenama, o članstvu u Međunarodnoj zdravstvenoj organizaciji, obnavljanju sporazuma s Iranom itd. Također, novi predsjednik morat će ispravljati pogubne poteze svoga prethodnika prema EU-saveznicima i članicama euro-atlantskog vojnog saveza.

Međutim, veliko je pitanje hoće li će Bidenov povratak načelima i institucijama euro-atlantske zajednice – nakon „Brexita“ i odlaska Merkelice – biti prihvaćen bez pogovora. Kako će se Europska unija, gospodarski također duboko potresena pandemijom, a politički i sve većim razlikama između svoga „Sjevera“ i „Juga“, „Zapada“ i „Istoka“ , odnositi prema Bidenovoj Americi, još je upitno.

Ako se slažemo s načelnom tezom da u „post-covidskom“ svijetu više ništa neće biti isto, već da nastupa nešto „novo normalno“, onda se može pretpostaviti da će članice EU i NATO-a nastaviti putem emancipacije od vodeće američke uloge, te početi izgrađivati vlastitu vanjsku politiku i sustav obrane, prilagođen novom, multipolarnom svijetu. Pri tome, treba voditi računa da, nakon brexita, umjesto osovine London-Pariz-Berlin, EU počiva na samo dva „stupa“: Parizu i Berlinu, a tim da vjerojatni budući kancelar Armin Laschet tek treba dokazati svoju vjerodostojnost i političku snagu kakvu je imala Angela Merkel.

U tom svjetlu, teško je očekivati da će Pariz i Berlin postići suglasnost o mnogim pitanjima unutareuropske, pa i vanjske politike, a još manje da će ih moći nametati 25-orici ostalih zemalja-članica, kao do sada. Osobno, predviđam da će EU, nakon iskustva s Trumpovom Amerikom, nastojati pronaći novu formulu odnosa i suradnje s Ruskom Federacijom, Kinom, Turskom i drugim silama svijeta. Ako se ostvari ovakav scenarij, mandat predsjednika Bidena bit će u vanjskoj politici vrlo složen, kao i onaj u unutrašnjoj politici.

Pisali ste nedavno o mogućim implikacijama Bidenove pobjede na položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Što nam možete o tome reći?

Nova ekipa predsjednika Bidena, za razliku od Trumpa koji se nije obazirao na nikakve političke niti etičke norme, ima snažan „karakter“ i politička načela za koja će se nastojati izboriti u međunarodnim odnosima, pa tako i na Zapadnom Balkanu. Nemoguće stanje u odnosima Srbije i Kosova te potpunu nefunkcionalnost Bosne i Hercegovine, u svjetlu migrantske krize i nastojanja Ruske Federacije da, ovako ili onako reafirmira „fifty-fifty“ podjelu interesa na Balkanu bit će velik, ali ne i primarni zadatak nove američke administracije.

Bojim se da će Tony Blinken, u nastojanju da Zapadni Balkan što prije skine s dnevnog reda, pokušati nametnuti rješenja koja su u skladu s američkim pogledom na demokraciju, a to je „melting pot“: dakle, nakon što se, kao „trula i korumpirana“, uklone aktualna politička vodstva, u lonac treba ubaciti sva tri konstitutivna naroda, „skuhati“, politički dobro „promiješati“, dodavanjem demokratskih „začina“ tipa „Sejdić-Finci“ i novih, „odgovornih“ izvršitelja američke politike i, na kraju, iz lonca „izliti“ prave Bosance, jednakopravne građane demokratske i unitarne Bosne i Hercegovine.

Zbog svega toga, po mojem mišljenju, Hrvatska bi trebala izboriti podršku unutar EU, ali i Ruske Federacije za principijelnije rješavanje pitanja Bosne i Hercegovine, jer ni Europska unija niti Ruska Federacija nemaju interesa da zbog politike „melting pota“ nastane novo ratno žarište na Zapadnom Balkanu.

Uostalom, Daytonski sporazum nije slučajno potpisan u Parizu, a niti su Francuska i Ruska Federacija bile slučajne članice Kontakt-skupine i jamci njegova provođenja. Treba podsjetiti i na to da je Ruska Federacija bila jedina od svjetskih sila koja je tijekom čitavog 20.stoljeća, a posebno kao članica antihitlerovske koalicije u Drugom sv. ratu, politički i vojno aktivno sudjelovala u državno-pravnom formatiranju prostora bivše Jugoslavije, a nakon raspada SFRJ, i same Bosne i Hercegovine.

Očekujete li, nakon Brexita i odlaska kancelarke Merkel, odnosno, dolaska nove američke administracije, neke promjene američke politike prema Zapadnom Balkanu?

Odmah treba reći da u politici, pa tako i u diplomaciji nema velikih i naglih promjena, osim u izuzetnim slučajevima i okolnostima. Ipak, od nove američke administracije očekujem da će, za razliku od Trumpovih eratičnih, „fakinskih“ poteza prema Zapadnom Balkanu, u duhu mulitlateralizma, s Europskom unijom, ali i s Ruskom Federacijom – kao dva najzainteresiranija sugovornika – dogovoriti zajedničku politik. Pri tome, američka diplomacija morat će u obzir uzeti činjenicu da će, nakon brexita i odlaska kancelarke Merkel, politika EU prema Zapadnom Balkanu velikim dijelom ovisiti o stajalištu Pariza, a on je vrlo rezerviran prema proširenju EU-a, dok se ne prevladaju gospodarski problemi i ne stabiliziraju narušeni politički odnosi unutar EU.

S druge strane, Washington će, ako želi izbjeći daljnje zaoštravanje odnosa s Moskvom, morati povesti računa i o geopolitičkoj ravnoteži na kojoj insistira Putin. Ako je Zapad ušao duboko u „meki trbuh“ Ruske Federacije, tako što se politički ukotvio u Ukrajini, a vojnim jedinicama i u Poljskoj, na granici s Kalinjingradskom oblasti i Bjelorusijom, nova američka administracija, za razliku od Trumpove, neće moći ignorirati ambiciju Rusije da pokuša vratiti geopolitičku „ravnotežu“, da ne kažem svoju „zonu utjecaja“ (još od Jalte i podjele „fifty-fifty“!) na Zapadnom Balkanu, tom „mekom trbuhu“ Europske unije.

Kakav je položaj Hrvatske u svim tim igrama na „velikoj šahovskoj ploči“? Kako bi se, po vašem mišljenju, Hrvatska trebala orijentirati?

Republika Hrvatska je članica NATO-a i Europske unije, u sklopu koje nastoji izboriti mjesto unutar Schengena što bitno određuje, bolje rečeno, ograničava mogućnosti vanjskopolitičkog manevriranja i diplomatske akcije. Hrvatska ni do sada nije imala spomena vrijednu ulogu u formuliranju politika Europske unije, a naše nezavidno gospodarsko stanje, još je značajno pogoršano zbog posljedica pandemije na turizam kao vodeću gospodarsku granu, čemu se sada mora pribrojiti i drugi, jednako teški zadatak: saniranje golemih šteta od potresa u Zagrebu i na Banovini. U takvim okolnostima, Hrvatska može još manje manevrirati u diplomatskoj akciji, već je prisiljena koncentrirati se na dobivanje obećane, dugoročne financijske pomoći Bruxellesa za prevladavanje katastrofalnih gospodarskih šteta.

Jedino što Hrvatskoj preostaje jest da se – prateći daljnji razvoj odnosa SAD i EU, kao i one unutar EU, posebno između Pariza i Berlina, ali i EU-„Sjevera“ i „Juga“, „Istoka“ i „Zapada“ – udružuje u tzv.“floating coalitions“ s drugim zemljama-članicama, po ovom ili onom pitanju, i tako za sebe izbori najbolje odluke i rješenja. U takvoj diplomatskoj taktici, mala zemlja kao Hrvatska ne treba biti ni glasna, niti agresivna: veliki broj pitanja za nju mogu riješiti druge veće i gospodarski jače članice takvih „plutajućih koalicija“.

Zbog svega toga, važno je kakva će odluka biti donesena o nabavi borbenih aviona, pri čemu će trebati voditi računa o novom odnosu snaga između SAD i Bruxellesa nakon odlaska Trumpa, ali i nakon skorog odlaska kancelarke Merkel. Također bi, po mojem mišljenju, trebalo preispitati odluku o poništavanju natječaja za riječku luku, koja je bitno oštetila najpovoljnijeg kineskog ponuđača. Bez obzira na evidentne pritiske, to je u svjetlu predstojećeg razvoja događaja u EU, pa i globalno, bio nedopustivi „shoot in the foot“!

Bili ste dugo godina aktivni u diplomaciji, a i savjetnik predsjednika Franje Tuđmana za vanjsku politiku. Kako u retrospektivi gledate na 30 godina hrvatske samostalnosti?

Osim aktivnosti u diplomaciji i savjetničke uloge u Uredu Predsjednika Tuđmana, ja se bavim i poviješću hrvatske diplomacije pa u tom sklopu gledam i na 30 godina hrvatske državne samostalnosti. Bez patetike, smatram se izuzetno sretnim i počašćenim što sam svjedočio, pa i sudjelovao u stvaranju hrvatske države, nakon tisućljetne borbe hrvatskog naroda za slobodu i suverenost. Iz svega doživljenog i proučenog, zaključio sam da je hrvatski narod pokazao genijalnu sposobnost preživljavanja, održavanja. Mi definitivno nismo veliki ili predvodnički narod, ali smo svjetski pobjednici u „disciplini“ nacionalnog održanja i preživljavanja.

Nama su vladali susjedni, veći, politički moćniji i iskusniji narodi ali su svi oni propali ili bili skršeni u svojim povijesnim ambicijama: Venecija, koja je stoljećima vladala Dalmacijom, nestala je, Osmansko carstvo, osim što je duboko zadrlo u povijesne hrvatske zemlje, na kraju se svelo na Anatolijski poluotok, Habsburška Monarhija svedena je na Austriju, Mađari su izgubili dvije trećine svojeg kraljevstva „od Karpata do Jadrana“ a Srbija koja je od 1918. do 1990.godine vladala od Tršćanskog zaljeva do Kajmakčalana, svedena je danas na „beogradski pašaluk“.

Za razliku od njih, Hrvatska je – kako mi jednom reče predsjednik Tuđman – „željeznim škarama“ obrambenog Domovinskog rata „izrezala“ svoju državu i zauvijek je utisnula u političku kartu Europe. Činjenica jest da je Republika Hrvatska manja i od Tomislavova kraljevstva i od Banovine Hrvatske i od NDH, ali je „svoja i na svome“!

Članovi smo najveće zajednice demokratskih država na svijetu i vojno-obrambenog euroatlantskog saveza. Sa svojim europskim partnerima dijelimo iste izazove i teškoće, ali i planove i nade u oporavak.

Ono što me smeta i gdje mislim da nismo učinili kako treba u proteklih 30 godina jest da svima nametnemo spoznaju da se Hrvatska, udruživanjem u EU, civilizacijski i geopolitički samo vratila svojoj pravoj postojbini – srednjoeuropskoj i mediteranskoj regiji, gdje smo pripadali tisuću godina i koju smo branili, doslovno, našim tijelima, sve do razdoblja kada smo se dali odvući na Balkan.

Zbog toga nas Europa i danas neopravdano svrstava u tu regiju ili, barem, smatra „brvnom“, preko kojega bi Zapadni Balkan trebao „dojahati“ u Europu!

Davor Dijanović/hkv/Foto:hrt