Dok se brojnim zemljma divljem svijeta okreću populističkim pokretima krajnje desnice, u ovoj balkanskoj zemlji od jeseni bjesni rastući bunt, čuju se zahtjevi za moralnim integritetom, socijalnom pravdom i izravnom demokracijom, ocjenjuje francuski portal “La vie des idees“, koji objavljuje tekstove novinara i stručnjaka iz različitih područja.
Srbija od studenog proživljava val velikih prosvjeda. Od tragične nesreće na novosadskom željezničkom kolodvoru, čija se nadstrešnica srušila 1. studenoga i usmrtila 15 ljudi, svaki dan u 11.52, kada se dogodila tragedija, nekoliko tisuća Srba okupljalo se u tišini kako bi odalo počast žrtvama.
Nakon te tragedije, koja se pripisuje korupciji režima, blokirano je više od 80 sveučilišta i srednjih škola, štrajkaju odvjetnici i učitelji, dok su poljoprivrednici podržali pokret, navodi stranica “La vie des idees“ u tekstu francuskog povjesničara Jean- Arnaulta Derensa, stručnjaka za Balkan, koji je izravno pratio pobunu studenata u Srbiji
Protiv vladinih očekivanja, nema znakova usporavanja kretanja. Mobilizacija kojom se osuđuje sustavna korupcija u zemlji nosi drastične demokratske zahtjeve.
Neki se stručnjaci polemiziraju jesu li pojedini studentski plenumi “više ljevičari” (onaj u Novom Sadu) ili “desniji” (onaj na Pravnom fakultetu u Beogradu), no u stvarnosti je pristup plenumima strogo zabranjen osobama koje nisu studenti, a posebno novinarima.
Niti jedna odluka ili javna izjava ne dolazi bez potvrde na plenarnim sjednicama, a pokret kategorički odbija isticanje bilo kojeg pojedinca. Radikalni zahtjev za horizontalnošću i izravnom demokracijom u plenumima potpuno destabilizira režim koji ne zna koga napadati. Pokret također odbija personalizirati svog protivnika.
“Osoba koja obnaša dužnost predsjednika”
Ime samog srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića nikad se ne spominje na plenarnim sjednicama radije se govori o “osobi koja obnaša predsjedničku dužnost”.
Ne može postojati učinkovitija strategija protiv lidera koji nikada nije prestao da se predstavlja kao heroj i mučenik spreman da da život za Srbiju i koji personalizira sva pitanja, navodi se u tekstu.
Foto: Jean-Arnault Derens
Što se oporbe tiče, među ostalim je navedeno da je na posljednjim parlamentarnim izborima nekoliko “manjih skupina ekstremne desnice” uspjelo prijeći izborni prag osvojivši nekoliko mandata. “Tim grupama, manje-više folklornim, dobro je došla dobra zastupljenost u medijima bliskim režimu. Režim zapravo samo traži takvu opoziciju”, ocjenjuje se u članku.
“Takav recept datira još iz devedesetih. Da bi bio koliko-toliko prihvaćen na Zapadu, srpskom režimu najbolje je stvoriti ‘odbojnu’ opoziciju. Tako je Slobodan Milošević Srpsku radikalnu stranku (SRS) Vojislava Šešelja koristio kao strašilo, a sadašnji predsjednik Aleksandar Vučić dobro je naučio lekciju”, dodaje se u tekstu.
Vučićev recept
Istina je da je Vučić “prošao dobru školu – dok je bio član SRS-a. Bio je ministar informiranja u vladi ‘nacionalnog jedinstva’ formiranoj tijekom rata na Kosovu 1998. Tijekom 2000-tih, nakon pada Miloševića, SRS se etablirao kao glavna oporbena snaga, ali je stranka zapela s oko 30 do 35 posto glasova na izborima.”
Zatim je 2008. Aleksandar Vučić izazvao raskol, stvorivši svoju Srpsku naprednu stranku (SNS). Cilj je bio pokrenuti odlučno ažuriranje nacionalističkog pokreta stvaranjem velike konzervativne stranke koja je teoretski bila “proeuropska” i stoga prihvatljiva međunarodnim partnerima zemlje.
Recept je uspio. Vučić je 2012. postao potpredsjednik Vlade, dvije godine kasnije premijer, a 2017. šef države. Njegov SNS ima ugodnu apsolutnu većinu u parlamentu i kontrolira sve općine u zemlji. Stranačka kontrola preuzima politički život i institucije, ali i pravosuđe i kulturne institucije.
Foto: Nova.rs
Što se tiče formalno otvorenih natječaja, i oni su uhvaćeni u političko-ekonomske mreže općeg sustava “piramidalne” korupcije. Sve se vraća na osobnost šefa države i stranke, koji ima daleko veću moć nego što je Milošević ikada imao.
Srbija postaje zemlja trećeg svijeta
Ekonomski “model”, za koji režim prikazuje blistave stope rasta, a u stvarnosti se temelji na tiskanju novca i rasprodaji nacionalnog bogatstva.
Ne prođe tjedan da Aleksandar Vučić ne otvori novu tvornicu. Obično su to radno intenzivne djelatnosti, koje Srbija privlači vrlo niskim plaćama i ogromnim državnim subvencijama. Te tvrtke uglavnom ostaju samo onoliko dugo koliko mogu profitirati od toga, prije nego što se presele u susjedne zemlje koje nude slične uvjete, poput Albanije.
Drugi recept režima sastoji se u rasprodaji prirodnih bogatstava zemlje, bilo da se radi o bakru s istoka zemlje koji je ustupljen Kinezima ili litiju iz istočne Srbije koji je obećan australsko-kanadskom divu Rio Tinto.
Ukratko, zbog nedovoljno plaćene radne snage i rasprodaje prirodnih resursa, Srbija postaje zemlja trećeg svijeta, sve više stavljajući svoju sudbinu u poziciju nerazvijene kapitalističke periferije.Paradoks koji sažima ovu Potemkinovu ekonomiju jest da Srbija neprestano otvara radna mjesta dok se njezino stanovništvo i dalje smanjuje, neumitno privučeno egzodusom.
Što se tiče srpskih elita one igraju klasičnu ulogu koju marksisti pripisuju odnarođenoj buržoaziji, služe moćnim centrima u trećim zemljama čime osiguravaju status, privilegije i bogatstvo.
Drugi važan izvor novca u zemlji je prodaja malokaliubarskog oružja čiji je Srbija veliki proizvođač. Srpski kalašnjikovi pronađeni su u Jemenu, Libiji, u nekim kampovima u Siriji i Ukrajini.
“Režim održava strukturne veze s organiziranim kriminalom, počevši od globalnih kokainskih mreža, koje se kriju iza huliganskih mreža i mreža nogometnih navijača. Ove kriminalne mreže vladaju sjevernim srpskim regijama Kosova, gdje djeluju kao zamjena za srpske javne institucije”, navodi se u tekstu. O tome su obaviješteni zapadni diplomati i europski dužnosnici, ali i dalje odlučno podržavaju režim Aleksandra Vučića, a zašto?
Europa od toga ima koristi
Prvi razlog temelji se na vječnom argumentu “što ako nema ništa bolje?” Podijeljena oporba ne bi mogla predstavljati alternativu, ili što je još gore, ova oporba, prožeta nacionalizmom i opčinjena Moskvom, mogla bi biti još gora od sadašnjeg režima.
Ukratko, bolje je “biti zadovoljni onim što imamo nego skakati u nepoznato”, pod uvjetom da uvjerimo Aleksandra Vučića da ne prelazi “crvene linije”, navodi se u tekstu.
Ovdje se strategija korištenja ekstremno desničarskih skupina kao “strašila” pokazuje vrlo učinkovitom u opravdavanju stava “što ako” koji utjelovljuje srpski režim.
“Ima još nešto. Srbija ima status kandidata za europske integracije od 2012. godine, a pristupne pregovore je otvorila 2013. godine. No, u stvarnosti je cijeli proces proširenja već dugo u sivoj zoni. Treba se ponašati kao da je taj proces još uvijek aktualan, kao da je Srbija ozbiljan kandidat, ali nitko ne predviđa ni najmanje proširenje na Balkanu u dogledno vrijeme, pa ni predsjednik Europske komisije Ursu la von der Leyen”, ocjenjuje se u tekstu.
Zato je za EU posebno korisno da u zemljama kandidatima na vlasti budu lideri poput Vučića, koji su formalno “proeuropski”, jer “EU nije zainteresirana za proširenje jer bi to dovelo u pitanje temelje Vučićeve moći. To je iskrivljena sinergija koja se razvila između Beograda i Bruxellesa oko integracije o kojoj se uvijek mora govoriti, a da se nikada ne dogodi”, navodi se u članku.
Istodobno, čelnici poput Aleksandra Vučića – ili njegovog kolege, albanskog premijera Edija Rame – jamče “stabilnost” regije, “stabilnost” definiranu u najmanju ruku kao jednostavno odsustvo otvorenog sukoba. To je čarobni recept balkanskih “stabilokracija” koje je analizirao politolog Florian Bieber, ovih formalno proeuropskih, ali sve više autokratskih režima, koji jamče prije svega “stabilnost” regije i koji se mogu održati samo uz aktivnu potporu Unije, kojoj je stoga u interesu da baš ti nedemokratski lideri ostanu na vlasti.
Ukrajinski paradoks
Ruska sveobuhvatna invazija Ukrajine u veljači 2022. mogla je dovesti u pitanje ovaj model, ali nije. Od 2014. godine rat u Ukrajini Srbiju je stavio u delikatan položaj. Dapače, Beograd računa na potporu Moskve da se suprotstavi bilo kakvom priznanju Kosova u Vijeću sigurnosti UN-a, ali Srbija ne može podržati aneksiju Krima i Donbasa, iako se stalno poziva na međunarodno pravo u vezi sa samim Kosovom.
Stoga je bez imalo oklijevanja, krajem veljače 2022., glasala za rezolucije Opće skupštine Ujedinjenih naroda kojima se osuđuje ruska invazija i podupire teritorijalni integritet Ukrajine, a odbila je uvesti sankcije protiv Moskve.
Srbija je čak jedina zemlja kandidat za europsku integraciju koja nije sankcionirala Rusiju, odbijajući se pridružiti diplomaciji 27-orice. Takav korak u stranu mogao je biti ništa više od kratkotrajnog posljednjeg otpora, izlažući Srbiju snažnim europskim reakcijama. Nije se dogodilo.
Tri godine kasnije ništa se nije promijenilo i nitko više ne traži od Beograda sankcije. Otprije poznat kao dobar šahist, predsjednik Aleksandar Vučić pokazao se kao još bolji judaš, pretvarajući svoje slabosti u prednosti. Naime, Europljani se ne usuđuju podići glas protiv Beograda, jer se boje da će on još više “otplutati” prema Moskvi.
Vidjeli smo, dakle, da se Unija tijekom posljednje tri godine sustavno slaže s Beogradom oko osjetljivog pitanja Kosova i čak poduzima neviđene sankcije protiv male zemlje, iako su srpski prosvjednici ranili 60 vojnika NATO-a tijekom demonstracija 29. svibnja 2023., a do zuba naoružani srpski komandos, koje službeno financira “biznismen ” iz Mitrovice vrlo bliskog beogradskom režimu, ubio je tri policajca na sjeveru Kosova 24. rujna.
Ovo je patetičnim pokušajem da se Srbija uvjeri da će imati više koristi računajući na potporu Zapada nego na onu Moskve.
Isto tako, krajem kolovoza 2024., Emmanuel Macron otišao je u Beograd kako bi potpisao ugovor o prodaji dvanaest zrakoplova Rafale, čija je strateška korisnost više nego neizvjesna, ali koji bi imali glavnu misiju „usidriti Srbiju u zapadnom taboru “, prema jeziku Elizeja. Od tada je francuski predsjednik postao najbolji propagandist svog srpskog prijatelja u europskim krugovima – kupac Rafalea ne može biti loš čovjek, a ” Francuska kuća ” nikada ne kritizira kupca.
Aleksandar Vučić se ne zadovoljava isticanjem ekstremističkih skupina, u pokušaju da zapadnjake uvjeri da se mora ” oduprijeti ” većinom proruskom javnom mnijenju, zadovoljan je i dvosmislenim stavom Srpske pravoslavne crkve. Međutim, nikada nije bio tako čvrsto kontroliran i korišten od političke moći kao danas.
U isto vrijeme, mediji pod kontrolom režima – tabloidi i televizijske postaje poput Pink TV i Happy TV – u potpunosti usvajaju ruski narativ o ratu u Ukrajini. Pogrešno je stoga tvrditi da Aleksandar Vučić ne može sankcionirati Rusiju zbog nevoljkosti srpskog javnog mnijenja; Točnije bi bilo primijetiti da taj isti Vučić oblikuje prorusko javno mnijenje kako bi vlastito odugovlačenje opravdao kod zapadnih partnera.
Štoviše, “ruski” argument vrijedi u svim kontekstima. Dakle, učinkovito lobiranje objašnjava da otpor seljaka i građana Rio Tintovim projektima eksploatacije litija u zapadnoj Srbiji “manipulira” Moskva. Nikada nisu izneseni nikakvi dokazi koji bi poduprli ovu tezu, ali ona kruži, progurana od samih lobista Rio Tinta i samozadovoljno prihvaćena na najvišim razinama Europske unije.
Dobri prijatelji: Orbán, Janša i Meloni
Aleksandru Vučiću zapravo ne manjka prijatelja. Među njima, mađarski premijer Viktor Orbán igra pomalo ulogu “kuma”. Srbijanski predsjednik odavno je redovit na Budimpeštanskim demografskim summitima koji svako kasno ljeto okupljaju kremu europske krajnje desnice u glavnom gradu Mađarske oko mobilizirajuće teme “obrane obitelji”.
Tamo je mogao upoznati Marine Le Pen, Érica Zemmoura, Marion Maréchal, Giorgiu Meloni pa čak i bivšeg slovenskog premijera Janeza Janšu.
Posebno mjesto zauzima i Giorgia Meloni. Idejno ” prestrojavanje ” Aleksandra Vučića 2008. bilo je po uzoru na Gianfranca Finija i njegovu Alleanzu Nazionale, u kojoj je mlada Meloni bila članica. Štoviše, bivša Jugoslavija i Balkan predstavljaju neposredno susjedstvo za Italiju – preko granice na Jadranskom moru i preko toliko osporavane “istočne granice” od Furlanije do Trsta. Talijanska krajnja desnica tradicionalno je prosrpska kroz antihrvatstvo, jer smatra da su Istra i Dalmacija, sada hrvatske, zapravo talijanske zemlje.
Dana 10. veljače 2019. u Trstu je Antonio Tajani, tadašnji predsjednik (Forza Italy – EPP) Europskog parlamenta, a sadašnji ministar vanjskih poslova Giorgie Meloni, izazvao skandal uzviknuvši usred svečanosti u spomen na žrtve ove istočne granice: “Živjela talijanska Istra i Dalmacija!”
Srpske radikalne skupine održavaju bliske odnose sa svojim talijanskim kolegama, poput Blocco Studentesco ili Casa Pound, čiji su predstavnici često imali priliku družiti se s onima iz Ruske carske legije u prostorijama poznatog Kluba 451 u Beogradu.
Naravno, ni Giorgia Meloni ni Aleksandar Vučić ne zalaze često na takva mjesta, ali dobro znaju kako mladost treba provesti s raširenom rukom i s bocom piva u drugoj.
Drugi važan regionalni partner bio je Janez Janša. Dok je još bio na vlasti, slovenski premijer, otkad je poražen, poticao je širenje ” non-papera” , neslužbenog izvješća s uglavnom provokativnom ili probnom vrijednošću u kojem se predlagalo ubrzanje europske integracije Srbije i Crne Gore, ali odgađanje integracije Kosova, koje je pozvano na ponovno ujedinjenje s Albanijom, te na podjelu Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije, ostavljajući središnju enklavu za bosanske muslimane pozvane da “odaberu” hoće li preferirali su europsku integraciju ili vezanost uz Tursku.
Tim se dokumentom s jedne strane predlaže prihvaćanje načela redefiniranja granica Balkana na etno konfesionalnoj osnovi, a s druge strane smatra se da integracija više nije zajamčena osim za zemlje s pretežno kršćanskom tradicijom. Kaže se da je ovaj dokument dobio blagoslov Budimpešte prije nego što je “procurio”. Još jedan redoviti sudionik samita u Budimpešti, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske i moćnik ovog bosanskohercegovačkog ” srpskog entiteta “, također je vjeran prijatelj mađarskog premijera.
Ponekad imamo nepromišljenost predstaviti Viktora Orbána kao “ anti-Europljanina”. On sam sebe smatra vrlo “europskim”, ali njegova vizija Europe temelji se na etno konfesionalnoj definiciji, a ne na liberalnim vrijednostima koje teoretski promiče Unija. A mađarski premijer puno je odlučniji zagovornik proširenja od čelnika Berlina ili Pariza, samo što to proširenje mora favorizirati bratske i prijateljske zemlje, poput Srbije ili Republike Srpske BiH.
Viktor Orbán vjerojatno pravi i vrlo pragmatičnu računicu: kada bi Srbija ušla u Uniju, poslala bi između petnaest i dvadeset europarlamentaraca u Europski parlament. S obzirom na trenutačni odnos snaga, ovo bi izaslanstvo uključivalo više prijatelja Viktora Orbána nego europarlamentaraca voljnih sjediti u Zelenima ili Europskoj ujedinjenoj ljevici!
Dobri prijatelji: Netanyahu i Trump
Ove mreže “prijateljstava ” bile bi nepotpune bez spominjanja Benjamina Netanyahua i nekoliko drugih ličnosti izraelske krajnje desnice poput Avigdora Liebermana, koji je usko povezan s Miloradom Dodikom.
Socijalistička Jugoslavija imala je snažnu tradiciju angažmana s Palestinom, koja još uvijek ima veleposlanike u nekoliko država nasljednica, uključujući Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Srbiju, ali neprijateljstvo prema ” muslimanima ” približilo je srpske nacionaliste izraelskim jastrebovima.
U isto vrijeme, izraelske mreže ulagale su u strateške sektore na Balkanu, poput političke komunikacije. Aleksandar Vučić ima izraelske savjetnike, dok se Viktor Orbán predstavlja kao najbolji saveznik Benjamina Netanyahua u EU, nudeći ga pozvati u Budimpeštu unatoč nalogu za uhićenje Međunarodnog kaznenog suda. Za izraelskog premijera, koji je imao veliku turneju po Balkanu 2018., moglo bi se pokazati korisnim njegovati mrežu podrške među istočnoeuropskim zemljama koje su članice Unije ili kandidati, kako bi se konsolidirala ravnoteža moći s Bruxellesom.
Konačno, u tu galaksiju dobrih prijatelja naravno spada i predsjednik Trump i njegov izaslanik za specijalne misije Richard Grenell, koji je u prvom mandatu bio specijalni izaslanik za Balkan, a zatim i veleposlanik u Njemačkoj. Dok nije bio na vlasti, Richard Grenell je njegovao svoje balkanske mreže, provodeći odmor u Albaniji s premijerom Edijem Ramom ili se pojavljujući u šik beogradskim kafićima sa srpskim ministrom financija Sinišom Malim.
Bio je posrednik Jaredu Kushneru, predsjednikovom zetu, koji želi izgraditi dva luksuzna odmarališta, jedno na mjestu bivšeg jugoslavenskog generalštaba, bombardiranog 1999., u srcu Beograda, drugo na pustom otoku Sazan, u Albaniji… Srpska krajnja desnica je već 2016. pokazala podršku kandidatu Trumpu, mobilizirajući dijasporu koja itekako ima značajnu težinu u nekim ključnim slučajevima države američkog Rust Belta.
Tijekom svog prvog mandata, Donald Trump obvezao se na ” dogovor ” između Kosova i Srbije temeljen na razmjeni teritorija. Aleksandar Vučić je bio za to, kao i Hashim Thaçi, tadašnji predsjednik Kosova; Optužnica za ratne zločine koju su podigla kosovska specijalizirana vijeća u studenom 2020. pokvarila je ovaj projekt, ali bi se mogla vratiti s osvetom: dok su Europska unija i cijela međunarodna zajednica uložile goleme napore i ništa manje znatne svote novca za promicanje multietničnosti država s navodno neopipljivim granicama – Kosovo je poseban slučaj koji se prilagođava ovom općem pravilu – teritorijima sada bi bile kartice Monopolyja koje se mogu preprodavati ili trgovati…
Žestoki protivnik sporazuma ove vrste, kosovski premijer u odlasku, Albin Kurti, predmet je otvorenog neprijateljstva Richarda Grenella, koji je na mreži X, nekoliko dana prije parlamentarnih izbora 9. veljače, napisao da “ne može biti partner Sjedinjenim Državama”.
Odnosi Beograda i Budimpešte uključuju i strateške gospodarske interese. Novosadski željeznički kolodvor, čija se nadstrešnica urušila 1. studenoga, obnovila je jedna kineska tvrtka, a nalazi se na budućoj brzoj pruzi koja će spajati dva glavna grada, a koju također gradi kineska tvrtka. Imati dobre odnose s Giorgiom Meloni ili Donaldom Trumpom ne sprječava da ih imate i s Xi Jinpingom ili Vladimirom Putinom. Ukratko, ova dva “fina momka” Orbán i Vučić imaju prijatelje u pola svijeta.
“Antipolitički ” bunt
Od tragedije u Novom Sadu, režim Aleksandra Vučića suočen je s prosvjedom iznimnih razmjera, snage i trajanja. Svakog dana u 11.52 sati tisuće Srba diljem zemlje petnaestominutnom šutnjom odaje počast petnaestorici žrtava. U veljači je još bilo okupirano gotovo 80 fakulteta, dok se pokret, predvođen studentskim plenumima, proširio na sve društvene slojeve.
Studenti su organizirali brojne marševe ili štafete povezujući veće gradove u zemlji preko sela ili vrlo malih mjesta u kojima su dobrodošli kao osloboditelji: demonstracijom svoje fizičke prisutnosti, pa čak i tijela umornih od višednevnog hodanja, radi se o probijanju medijskog mraka, ali i nametanju opipljive stvarnosti pred virtualnim i alternativnim pričama društvenih mreža.
Učenici također pokazuju zapanjujuću spretnost u igranju sa simbolima koji su kontradiktorni i politički suprotstavljeni. Tako je 15. veljače u Kragujevcu, glavnom gradu Šumadije, kolijevci tradicionalnog srpskog nacionalizma, konzervativnog, pravoslavnog i monarhističkog, održan veliki miting na Sretenje, državni praznik u znak sjećanja na prvi protuosmanski ustanak iz 1804. godine, ali i prvi Ustav zemlje iz 1835. godine.
Sada, kako bi se pripremili za ovaj miting, studenti su organizirali nekoliko štafeta diljem zemlje, ponavljajući ga ritual štafete, štafete koja se u socijalističkoj Jugoslaviji organizirala svakog 25. svibnja za Dan mladosti i rođendan maršala Tita.
Neki se stručnjaci polemiziraju oko toga jesu li pojedini studentski plenumi ” ljeviji ” (onaj u Novom Sadu) ili ” više desni ” (onaj na Pravnom fakultetu u Beogradu), no u stvarnosti je pristup plenumima strogo zabranjen osobama koje nisu studenti, a posebno novinarima. Niti jedna odluka ili izjava za javnost ne dolazi bez ovjere na plenarnim sjednicama, a pokret kategorički odbija isticanje i najmanje osobnosti. Radikalni zahtjev za horizontalnošću i izravnom demokracijom plenuma potpuno destabilizira režim koji ne zna koga napadati.
Pokret također odbija personalizirati svog protivnika. Nikada se ne spominje ime samog Aleksandra Vučića, a na plenarnim sjednicama radije se govori o “osobi koja obnaša predsjedničku dužnost”.
Ne može postojati učinkovitija strategija protiv lidera koji se nikada nije prestao predstavljati kao heroj i mučenik spreman dati život za Srbiju, personalizirajući sva pitanja…
Zahtjevi studenata su zapanjujuće i radikalno jednostavni: poštovanje zakona i Ustava. No, to je upravo ono što Vučićev režim ne može. Sve režimske ponude za “dijalog” padaju u vodu: zašto bi studenti o poštivanju zakona i Ustava “razgovarali” sa šefom države?
Jean-Arnault Derens /Foto: AFP
