Pogled na kulturno-religijski krug zemalja Višegradske skupine unutar hrvatske perspektive vrlo je jednostavno i jednostran, doživljava se ih kao katoličke zemlje, što je donekle istinito, ali na području ovih četiri zemalja zbivali su se mnogi sukobi na vjerskoj relaciji.
Činjenica da su Turci-Osmanlije pokušavali prodrijeti od kasnog srednjeg vijeka u samo srce Europe preko ovih područja ostavila je traga na mentalitetu ovih naroda, ali kao i uplitanje velikih sila, bilo njemačkih država (Austrija, Pruska), bilo pravoslavne Rusije.
Postoji brojne sličnosti s Hrvatskom, a glavna je da su sve četiri zemlje uvijek sebe doživljavale dijelom zapadnog kršćanskog kruga. U ovome članku pogledat ćemo religijsku sliku Poljske i Češke, koje su danas izrazito različite.
Poljska
Poljska je službeno pokrštena 966. godine. Poljaci su prije bili klasični slavenski pogani, kakvi su bili i Hrvati kada su došli u sedmom stoljeću u Hrvatsku. Poganska vjerovanja su dugo opstala paralelno uz Katoličku crkvu, šaljivci znaju tvrditi da su i dan danas među poljskim pukom ona vrlo živa.
Kako je poljsko-litavska država u 16. stoljeću bila jedna od moćnijih europskih država, pojedini dijelovi Pruske završili su unutar granica iste, tako da je Poljska postala jedna od žarišta luteranske reformacije koja se odlično primila među poljskim gradskim stanovništvom i širila od Pruske do Bjelorusije, a neki autori tvrde da bi Poljska postala luteranska da se nisu pojavili isusovci 1565. koji su u Poljskoj pokrenuli snažnu protureformaciju.
Krucijalan trenutak za to da su Poljaci postali isključivo katolički narod bila je treća podjela Poljske 1795. kada je nekada moćna država našla podijeljena od Nijemaca (Pruska, Austrija) i Rusa.
Pruska je bila luteransko-kalvinska zemlja, a Rusija je bila tvrdo pravoslavna, a prihvaćanje protestantizma ili pravoslavlja značilo bi dodatni gubitak nacionalnog identiteta, kojega su doduše pokušavali uništavati i Austrijanci koji su bili katolici.
Obnovom poljske države 1918. i njezinim širenjem prema Bjelorusiji i Ukrajini, našlo se puno pravoslavaca unutar Poljske, pa je tako 1924. stvoreno autokefalna Poljska pravoslavna crkva koja i danas postoji, a za razliku od Ukrajinaca ili Makedonaca, ona je kanonski “čista” u očima pravoslavnog svijeta, a danas broji 600 tisuća članova.
Katolička crkva u Poljskoj ojačava svoj položaj dolaskom komunista na vlast 1945. kada postaje de facto glavna oporbena skupina poljskim komunistima, a vrhunac toga djelovanja je odabir papa Ivana Pavla II. 1978. za glavara Katoličke crkve. O tome se manje više sve zna, zbog toga što su Poljaci od toga napravili cijelu mitologiju.
Danas su Poljaci unutar katoličkoga tijela podijeljeni na razne frakcije, koje pak odražavaju geografsko podrijetlo, obrazovanje i slične stvari, jer Poljaka ima gotovo 40 milijuna. Danas su Poljaci 87% katolici, 11% su u skupini ateisti/agnostici/ne žele odgovoriti, dok 2% su preostale vjere.
Češka
Češka je danas prva ateistička zemlja Europe, čak 80% stanovništva su nevjernici ili neizjašnjeni, 10% su katolici, oko 3,5% su ostali vjere, dok oko 6,5% su vjernici bez pripadnosti što od Češke čini pravi fenomen, jer unatoč propagandi, skandinavske zemlje nisu ateističke, štoviše čak u jednoj Švedskoj se 65% stanovništva izjašnjava luteranima. U doba Austro-Ugarskoj 96% stanovništva današnje Češke bili su katolici.
Česi su pokršteni u devetom stoljeću, jedan od najvažnijih junaka češke povijesti je reformator Jan Hus koji je već u 15. stoljeću tražio slične reforme koje je u 16. stoljeću zastupao Martin Luther.
Danas u cijelu svijetu još uvijek ima oko 800 tisuća husita, sljedbenika teologije Jana Husa, i to uglavnom u Sjedinjenim Američkim Državama. Unutar Češke, Austrija koja je vladala tim područjem od 1526. sustavno se borila protiv husita, a zamah protureformacije u 17. stoljeću de facto je dokrajčio husite u Češkoj.
Stvaranjem Čehoslovačke republike poslije Prvoga svjetskoga rata, Česi na Katoličku crkvu gledaju kao na austrijskog slugu, pa tako maleni dio katolika stvara Čehoslovačku pravoslavnu crkvu, čiji je sponzor bila Srpska pravoslavna crkva koja je zaredila prvoga episkopa 1921., a današnji češki patrijarh nosi ime Sava.
Moskva je 1951. dala Crkvi autokefalnost, a Carigrad ju je potvrdio 1998. Čehoslovačka pravoslavna crkva danas ima oko 100 tisuća članova u Češkoj i Slovačkoj.
Dodatni pad katoličanstva u Češkoj pospješuje komunizam. Dok su lokalne Katoličke crkve u Poljskoj, Hrvatskoj i Slovačkoj nositelji jednog oblika otpora, češki svećenici pod komunizmom totalno su bili pasivni, svi su na državnoj plaći i šute kao zaliveni, a pogotovo poslije pada Praškoga proljeća 1968. svećenika nema u javnom životu, život Katoličke crkve mrtav, postoji jedna odvojenost klera i naroda. Zanimljivo, Moravska, kojoj pripadaju južne češke pokrajine, donekle je još danas katolička, jer se regionalni moravski identitet povezuju s katoličkom vjerom.
Unatoč tome što su crkve u Češkoj faktički prazne, Češka Republika od 1992. sustavno obnavlja i čuva crkvene građevine, jer ih smatra svojim kulturnim nasljeđem, iako je samo 10% katolika. Nacionalni češki identitet je prožet katoličko-husitskim vrednotama, iako je Češka ateistička zemlja, ona je u kulturnom smislu i dalje katoličko-husitska.
Na kraju, kada se pogleda Poljsku i Češku, vidi se da je Katolička crkva u Poljskoj za vrijeme vladavine tuđinaca bila nositelj nacionalne kulture, a za komunizma je bila nositelj otpora i zato su danas 87% Poljaka i dalje katolici. U Češkoj je Katolička crkva za vrijeme tuđinske vladavine provodila germanizaciju Čeha, a za komunizma bila je totalno pasivna, što je uzrokovalo da je danas tek 10% katolika u Češkoj.
Mađarska i Slovačka imaju puno kompleksniju sliku, a tome u sljedećem nastavku.
Stjepan P. Starčević/ Novi pogledi
