Robin Harris (66) britanski je povjesničar, publicist i novinar koji se devedesetih, pišući knjigu o Dubrovniku, toliko zaljubio u Hrvatsku i njezine ljude da se ovdje i doselio i dobio državljanstvo.
U “prethodnom” životu, piše Damir Šarac za Slobodnu Dalmaciju, doktorirao je suvremenu povijest na Oxfordu, bio je posebni savjetnik britanske vlade, ali i osobni savjetnik premijerke Margaret Thatcher.
Vrlo brzo nakon preseljenja naučio je hrvatski jezik i uključio se u političke, društvene i povijesne rasprave u našem društvu, što, s obzirom na količinu rasprava kod nas, i nije bilo posebno teško.
U svojim kolumnama često promatra Hrvatsku u kontekstu novog europskog društva, a budući da je obraćenik s anglikanske na katoličku vjeru, bavi se i religijskom tematikom, pa je izučavajući djelovanje zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca postao jedan od najboljih poznavatelja ove složene tematike, o čemu je i objavio knjigu. Naravno, priču smo počeli s burom oko Istanbulske konvencije, kojoj i dr. Harris zamjera “skrivene namjere“.
– Dokument je izazvao kontroverzije u mnogim zemljama, ne samo u Hrvatskoj, jer zasigurno promiče rodnu ideologiju pod krinkom borbe protiv nasilja nad ženama.
To je njegova središnja svrha i nema razloga vjerovati da će prijedlozi Konvencije imati ikakav praktičan učinak na zaštitu žena od zlostavljanja, a na takav zaključak upućuje i situacija u zemljama koje su je ratificirale. Kritika koju su uputili hrvatski biskupi stoga je opravdana i utemeljena, a i Sveta Stolica je otvoreno kritizirala dio Konvencije koji uvodi koncept roda.
Sam papa Frane osudio je rodnu ideologiju i opisao je kao novi oblik “ideološke kolonizacije”.
Istanbulska konvencija podrazumijeva promoviranje i zagovaranje rodne ideologije unutar obrazovnog sustava – navodi dr. Harris, ističući kako je bitno razumjeti pojam roda u kontekstu u kojem se trenutačno univerzalno primjenjuje izvan Hrvatske i Konvencije.
– Premijer Plenković tvrdi da su drugi pogrešno pročitali tekst, ali čini mi se da su upravo njegove oči (i um) bili čvrsto zatvoreni pri čitanju. Svugdje se pojam roda vezuje uz spol kako bi se istaknulo da je spolni identitet društveni konstrukt podložan redefiniranju, a sve s ciljem otvaranja prostora za sekularnu propagandu koja dolazi s ljevice.
Primjerice, u članku 3. c stoji: “rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce“.
Konvencija, dakle, na štetu hrvatskih poreznih obveznika, zahtijeva financiranje sekularista, anticrkvenih pokreta, ljevice i organizacija civilnog društva, čijem pokušaju negiranja i zatiranja hrvatske katoličke kulture Hrvati već svjedoče. Njome se uspostavlja međunarodno tijelo, GREVIO, koje će se sastojati od politički ispravnih ideologa, a sve kako bi se nadgledala provedba programa.
Nikakva izjava, koju Vlada RH sada nevoljko predlaže, ne može i neće imati pravnu težinu u odnosu na sadržaj ratificirane međunarodne konvencije – skeptičan je naš sugovornik te komentira netolerantnost radikalne ljevice u ovoj i sličnim raspravama:
– Kao i kod rodne ideologije, hrvatska radikalna ljevica otvara i zagovara teme koje su široko rasprostranjene na međunarodnoj razini. Posljednjih desetljeća, na obje strane Atlantika, svjetovna ljevica pokušava oduzeti Crkvi svaku ulogu sudionika u javnoj raspravi o moralnim i kulturnim pitanjima, p(r)okazujući tako temeljni antiliberalizam ljevice. Katolička crkva usuđuje se ne šutjeti jer joj je povjereno govoriti u ime i s glasom Krista, a Krista se mora čuti – smatra dr. Harris.
On drži kako se Hrvatsku ipak ne može svrstavati među zemlje potpunih političkih sloboda, za što velikim dijelom krivnju nose glavne stranke.
– Rasprave o velikim pitanjima trebaju biti intenzivne i žestoke. Ali trebali bismo pokušati raspravljati o idejama, nikako ne na osobnoj razini – čak i na društvenim mrežama.
Međutim, najveći politički problem u Hrvatskoj jest činjenica da državne institucije i glavne političke stranke imaju preveliku koncentraciju moći. Zapravo, danas Hrvatsku ne bih mogao nazvati politički potpuno slobodnom zemljom, jer vrlo malo poštuje vladavinu prava i nedovoljno uvažava i poštuje prava običnih građana.
Klijentelizam i korupcija su posvuda.
Nije došlo do lustracije aktera komunističkog režima niti do utvrđivanja podrijetla imovine njihovih potomaka. Političke stranke na nacionalnoj razini općenito nisu zainteresirane za ideje, pitanja ili politike. Ponavljaju slogane na izborima da bi bili izabrani, a onda djeluju kao dio jedinstvene političke klase koja uzima bogatstvo svoje zemlje i dijeli ga svojim pristašama – nabraja povjesničar Harris, ukazujući kako bi Hrvatska mogla puno naučiti od Velike Britanije o tome što zapravo znači i kako funkcionira slobodno društvo, slobodno gospodarstvo i parlamentarna demokracija.
Navodi kako je u Britaniji Parlament moćan, a zastupnici vrlo važni, dijelom i stoga što se ondje zastupnici biraju pojedinačno, a ne samo s popisa stranaka kojima – kako premijer Plenković otvoreno prijeti – vodstvo može manipulirati. Britanski premijer mora slušati što zastupnici kažu, a oni zauzvrat moraju slušati ono što njihovi glasači žele.
– Godinama sam radio s Margaret Thatcher, koja je bila jedan od najjačih političkih lidera u modernoj Britaniji. Ipak, ta dominantna žena zahtijevala je svaki tjedan informacije o razmišljanjima i stavovima svake grupe njezinih zastupnika i s velikom ih je pažnjom bilježila.
Zasigurno nikada ne bi govorila prezirno i uvredljivo o konzervativnim zastupnicima i zagovarateljima konzervativnih vrijednosti kao što Andrej Plenković smatra da može govoriti o dijelu zastupnika HDZ-a.
Drugi je problem, međutim, što su ideje o politikama u Hrvatskoj gotovo u potpunosti odsutne iz političkih procesa usmjerenih na uporabu moći s ciljem stjecanja frakcijske i osobne prednosti i koristi.
U SAD-u i Velikoj Britaniji razvili smo koncept takozvanih “think tankova”, organizacija civilnog društva neovisnih o vladi i političkim strankama, koje pokušavaju oblikovati i moderirati raspravu o politici. Pomogao sam pokrenuti jednu od tih organizacija u Hrvatskoj prije nekoliko godina, Centar za obnovu kulture, a sada ćemo pokrenuti nove inicijative za popunjavanje praznine na konzervativno usmjerenom, desnom centru političkog spektra – kaže Harris, koji nam je komentirao i najnovije potrese na međunarodnoj političkoj sceni: sukob Velike Britanije s Rusijom i hrvatsku ulogu u tome, ali i posljedice Brexita koji – podržava.
– Britanija je bila u pravu kad je glasala za izlazak iz Europske unije, a to potvrđuje i ponašanje pregovarača EU-a koji traže svaku priliku da kazne Veliku Britaniju kao upozorenje bilo kojoj drugoj zemlji koja se usuđuje razmišljati o napuštanju Unije. Velika Britanija je dovoljno velika, moćna i bogata da ponovno ode svojim putem.
Neki ljudi sugeriraju da postoji veza između Brexita i nedavnog pokušaja ubojstva Rusa u Londonu u smislu da nas možda Putin na neki način “testira”. Sumnjam u to. Ruska država često ubije ljude; uglavnom, ali ne uvijek, svoje ljude, a u Londonu živi iznimno veliki broj Rusa, od kojih mnogi imaju “sjenovitu” prošlost i veze.
Pretpostavljam da je jedan element u velikom ruskom sigurnosnom sustavu izveo ove nedavne napade, vjerojatno bez Putinova znanja, ali s uvjerenjem da neće biti kažnjen.
Što se tiče stava Hrvatske u odnosu na Rusiju, to bi bilo smiješno da nije toliko štetno. Hrvatska trenutačno ima dvije vanjske politike, od kojih ni jedna nije koherentna niti usuglašena s drugom. Ali ovo odražava moju prethodnu tvrdnju: Hrvatska je prekrasna zemlja s užasnim političarima, zdravo društvo s nefunkcionalnom državom – zaključuje dr. Robin Harris.
Što vas je privuklo liku Alojzija Stepinca; jednom ste zaključili kako je on vjerojatno osoba oko koje se isprelo najviše laži u povijesti čovječanstva?
– Stepinac je danas model za one koji vode Crkvu u Hrvata: ona mora pokazati više hrabrosti jer prijetnje vjeri postaju sve ozbiljnije. Čini se da je Srpska pravoslavna crkva zasad učinkovito blokirala njegovu kanonizaciju.
Međutim, argumenti nisu bili nevrijedni: ono što je izašlo iz rasprava Mješovite komisije, sastavljene od predstavnika obiju crkava, iako to javnost ne zna budući da radovi nisu objavljeni, jest zaključak da je Katolička crkva bila daleko glasnija i djelotvornija u suprotstavljanju nacističkom progonu Židova nego što je to bila Srpska pravoslavna crkva.
Nikad ne zaboravite da je Srbija proglašena slobodnom od Židova 1942., godinu dana prije Hrvatske. Međutim, o tome se nikad ne govori.
IZVOR: Slobodna Dalmacija/Foto:IKA
