Vladimir Jegorovič Jakovljev je ruski novinar rođen 1959. u Moskvi. Diplomirao je na Fakultetu novinarstva na Sveučilištu Lomonosov, osnovao novine Kommersant (“Biznismen”) i bio njihov glavni urednik, vlasnik i generalni direktor izdavačke kuće. Krajem 2014. napustio je Rusiju i nastanio se u Izraelu.
Prema njegovim opisima obrazovanje je uključivalo i lekcije iz “ratnog novinarstva” i stvarnih tehnika dezinformiranja. O tome je u postu objavljenom na Facebooku Jakovljev napisao:
“Studirao sam na Fakultetu za novinarstvo Moskovskog državnog univerziteta. Imali smo i vojni odjel. U atmosferi tajnosti, učili su nas posebnoj borbenoj propagandi – umetnosti sijanja razdora u redovima neprijatelja uz pomoć dezinformacija i manipulacije svijesti.
Reći ću vam da je to strašna stvar. Ne šalim se. Borbena ili „crna“ propaganda dozvoljava izvrtanje stvarnih činjenica radi postizanja propagandnih efeketa. To je efikasno oružje koje se koristi isključivo u svrhu ispiranja mozga neprijatelja. Tko got da je neprijatelj.
Metoda „trula haringa“. Metoda „obrnuta piramida“. Metoda „velika laž“. Princip „40 do 60“. Metoda „apsolutno očigledno“. Znate sve te metode i tehnike samo toga niste svjesni, a upravo to je i zamišljeno.
“Trula haringa”
Učili su nas da koristimo posebne propagandne tehnike protiv vojnika neprijateljske vojske. Danas se koriste protiv civilnog stanovništva naše vlastite zemlje.
Dvije godine sada, čitajući ruske novine ili gledajući televizijske emisije, sa zanimanjem sam primijetio da ljudi koji koordiniraju distribuciju i tumačenje vesti u Rusiji očigledno uče iz istog udžbenika kao i ja, od istog veselog pukovnika ili njegovih kolega.
Metoda “trula haringa” funkcionira ovako. Izabere se lažna optužba. Važno je da je što prljavija i skandaloznija. Na primjer, sitna krađa, zlostavljanje djece ili ubojstvo, po mogućnosti iz pohlepe, dobro funkcionira. Cilj „trule haringe“ nije dokazati optužbu. Cilj je izazvati široku, javnu diskusiju. Nepravedna je i nepoštena.
Ljudska psiha je takva da, čim optužba postane predmet javne diskusije, neizbježno se pojavljuju njeni „pristalice“ i „protivnici“, „stručnjaci“, žestoki „tužitelji“ i vatreni „branitelji“ optuženog.
Goebbelsova metoda „40 do 60“
Ali bez obzira na njihova mišljenja, svi sudionici u diskusiji iznova i iznova izgovaraju ime optuženog u vezi s prljavom i skandaloznom optužbom, time sve više utrljavajući „trulu haringu“ u njegovu „odjeću“, dok konačno „miris“ ne počne da ga prati svuda. Pitanje „ubio-ukrao-zaveo ili ne“ postaje glavno kada se pomene njegovo ime.
Ili, na primer, metoda „40 do 60“ koji je izmislio Goebbels. Sastoji se u stvaranju medija koji daju 60 posto svojih informacija u interesu neprijatelja. S druge strane, tako zarađujući njegovo povjerenje, preostalih 40 posto koriste za izuzetno efikasnu, zahvaljujući tom povjerenju, dezinformaciju.
Tijekom Drugog svjetskog rata, postojala je radio stanica koju je slušao antifašistički svijet. Mislilo se da je britanska. Tek nakon rata ispostavilo se da je to zapravo bila Göbbelsova radio stanica, koja je radila po principu „40 do 60“ koji je on razvio.
Metoda “velika laž”
Metoda „velika laž“ je veoma efikasan. Pomalo je slična metodi „trula haringa“, ali zapravo funkcionira drugačije. Suština je da publici ponudi univerzalnu i strašnu laž s najvišim stupnjem uvjerenja da je gotovo nemoguće vjerovati da bi netko lagao o takvoj stvari.
Trik je ovdje u tome što pravilno sastavljena i dobro izmišljena „velika laž“ izaziva takvu duboku emocionalnu traumu kod slušatelja ili gledatelja a onda dugo vremena određuje njegova mišljenja, usprkos svim argumentima logike i razuma.
Lažni opisi surove zloupotrebe djece ili žena posebno dobro funkcioniraju.Recimo da će poruka o razapetom djetetu zbog duboke emocionalne traume koju izaziva, dugo vremena određivati stavove osobe koja je primila tu informaciju, bez obzira koliko je kasnije neko pokušavao uvjeriti koristeći logičke argumente.
Naš veseli pukovnik posebno je cijenio metodu „apsolutnih dokaza“, koja donosi, iako ne brzo, ali pouzdane rezultate.”
Umjesto dokazivanja nečega, predstavljate ono u što želite uvjeriti publiku kao nešto očigledno, podrazumijevano i stoga bezuvjetno podržano od ogromne većine populacije.
Usprkos svojoj naizglednoj jednostavnosti, ova metoda je nevjerojatno efikasna, pošto ljudska psiha automatski reagira na mišljenje većine, težeći da mu se pridruži.
Važno je zapamtiti da većina mora biti prevlađujuća i njena podrška apsolutna i bezuvjetna – inače želja za pridruživanjem neće se javiti.
Međutim, ako su ovi uvjeti ispunjeni, broj pristalica „pozicije većine“ počinje postepeno, ali sigurno rasti, i s vremenom se eksponencijalno povećava – uglavnom zbog predstavnika nižih društvenih slojeva, koji su najosjetljiviji na „efekt pripajanja“.
Jedan od klasičnih načina podrške metodi „apsolutnih dokaza“ je, na primer, objavljivanje rezultata različitih socioloških istraživanja koja demonstriraju apsolutno društveno jedinstvo po nekom pitanju. Metode „crne“ propagande, naravno, ne zahtijevaju da ovi izvještaji imaju bilo kakve veze sa stvarnošću.
Mogao bih nastaviti. Zapravo, učili su nas cijelu godinu, a lista metoda je prilično dugačka.
Iako to nije važno, važno je, međutim, sljedeće. Metode „crne“ propagande utječu na publiku na nivou dubokih psiholoških mehanizama na takav način da posljedice tog utjecaja ne mogu biti uklonjene uobičajenim logičkim argumentima.
“Velika laž” postiže ovaj efekt kroz emocionalnu traumu. Metoda apsolutnih dokaza je kroz „efekt pripajanja“. “Trula haringa” uvodi u um publike direktnu asocijaciju između objekta napada i prljave, skandalozne optužbe.
Jednostavno rečeno, specijalna propaganda pretvara osobu u zombija koji ne samo da aktivno podržava stavove usađene u njegov um, već se i agresivno suprotstavlja onima koji imaju drugačija mišljenja ili ga pokušavaju uvjeriti u nešto drugo koristeći logičke argumente.
Ne može biti drugačije. Sve metode borbe i specijalne propagande ujedinjeni su jednim ciljem. Cilj je oslabiti neprijateljsku vojsku unošenjem unutrašnjeg razdora, međusobne mržnje i nepovjerenja među njegovim redovima.
Danas se te metode koriste protiv nas. Rezultat na koji vode je točno onaj za koji su stvoreni. Međutim, međusobna mržnja i unutrašnji razdor nastaju ne u vojsci neprijatelja, već u našim domovima i obiteljima
Samo izađite napolje i vidite kako se zemlja promijenila tijekom posljednje tri godine. Čini mi se da specijalna borba propagande djeluje još efikasnije protiv vlastitog stanovništva nego protiv neprijateljskih vojnika. Vjerojatno zato što se, za razliku od neprijateljskih vojnika, civili ne mogu zaštititi.
Metoda „Neznanog junaka“
I, konačno, metoda „Neznanog junaka“. Ovu metodu toliko često srećemo, da smo skoro prestali da je i primjećujemo. A opet, metoda „Neznanog junaka“ je jedna od najstarijih a istovremeno je i jedna od najefektnijih metoda specijalne propagande. U osnovi, to je lažno veličanje vojnih akcija vaše zemlje. Iako je, na prvi pogled, vrlo banalna, ova metoda ima duboke psihološke korijene.
Činjenica je da je svaki rat brutalan, nehuman i bez prave svrhe. Zato mu se, uvijek, urođeno je, ljudska psiha protivi. Ovo protivljenje ojačano je ljudskim strahom za sebe i svoje voljene. Postoji samo jedan dio ljudske psihe koji može nadvladati tu moćnu odbojnost. To je emocionalna komponenta.
Zato ne postoje vojske osvajača, nego samo vojske osloboditelja. Ne postoje vojske osvajača, samo vojske spasitelja.
Jedini način da se pokori urođeni ljudski otpor prema ratu je da se stvori iluzija da se bori za više moralne vrijednosti, za pravdu, za spas vlastitog naroda koji je u nevolji, a time će se opravdati surovost i nehumanost onoga što se događa.
Zato se stvara jaka emocionalna reakcija koja omogućuje da se nadvlada psihološki otpor samoj ideji rata. Uz to, sasvim slučajno, uz ovo je vezana i propaganda takozvanih „neverbalnih simbola“. To su simboli koji podižu emocije.
Na primjer, to su bili svastika i crvena petokraka. Ti simboli se aktivno koriste za ciljeve crne propagande jer oni postoje bez ikakve veze s razumom i logikom i sposobni su ne samo da sami po sebi probude emocije, nego i da se postaraju da te emocije ostanu žive još dugo.
Metoda „Neznanog junaka“ ima jednu zapanjujuću u jedinstvenu osobinu. Korištena je stoljećima, uvijek iznova, u raznim zemljama i raznim ratovima, a unatoč svemu njen utjecaj nije oslabio. Danas je jednako efikasna kao što je bila i desetljećima unazad.”
Vladimir Jakovljev, 2016.
