Rusko-crnogorski zločini i pustošenja južne Hrvatske 1806. i 1807. (2.)

Maxportal će u nekoliko nastavaka objavi feljton “Rusko-crnogorski zločini i pustošenja južne Hrvatske 1806. i 1807.“ autora  povjesničara mr. Ivana Kozlice. U drugom nastavku donosimo: “PAKAO U DUBROVNIKU – RUSKI I CRNOGORSKI BARBARI, POD ZAPOVJEDANJEM VLADIKE PETRA PETROVIĆA NJEGOŠA, POPUT ZVIJERI SU UNIŠTAVALI SVE OKO SEBE”

Car i kralj Napoleon Bonaparte 6. svibnja 1806. daje naredbu talijanskom podkralju (svom posinku) princu Eugenu de Beauharnaisu da zauzme Dubrovnik.

Naredba se trebala provoditi u velikoj tajnosti, za provedbu je zadužen general Jacques Jean Alexandre Bernard Law de Lauriston. Isti dan kada je ta naredba izdana, prema nekim izvorima u Dubrovnik stiže ruski glavni zapovjednik viceadmiral Dmitrij Senjavin i potpisuje ugovor po kojemu, u slučaju ulaska Francuza na područje Republike, Senat prihvaća ruski garnizon te se obvezuje uvjeriti Dubrovčane na davanje potpore Rusima u borbi protiv Francuza.

Zapravo je Senjavin jamčio dubrovačkoj vlasteli deblokadu luka i slobodnu trgovinu, ako pređu na rusku stranu. Taj podatak iznio je ruski povjesničar Vikentij Vasiljevič Makušev u Materijalima o povijesti diplomatskih odnosa Rusije i Dubrovačke republike, on je sredinom devetnaestoga stoljeća bio ruski konzul u Dubrovniku.

Tvrdio je da je Senat sa Senjavinom sklopio aranžman: tek se sazna za ulazak francuskih trupa u dubrovačku teritoriju, Dubrovnik će primiti rusku pomoć i vlada će naoružati sve svoje stanovnike da obrane Republiku od Francuza zajedno sa Rusima.

Makušev je ovu tvrdnju uzeo iz Istorije Crne Gore Dimitrija Milakovića. Dubrovački povjesničar Lujo Vojnović negira takvu tvrdnju, navodi da je Senjavin iznio ponudu, ali ju je Senat odbio. No, tajni dogovori su uvijek mogući.

Rusi su početkom travnja 1806. zauzeli Korčulu i vidjevši da se Francuzi ne približavaju otoku ostavili su samo jednoga časnika i osam vojnika. Međutim, Francuzi 8. svibnja iskrcavaju 150 do 300 vojnika i zauzimaju otok, ali samo na jedan dan.

Sutradan se viceadmiral Senjavin pojavio s tri boda, Francuzi se povlače u Lumbardu pa na Pelješac, a Rusi opet zauzimaju Korčulu. Za nekoliko dana Senjavin izdaje proglas:

Stanovnici otoka Korčule! Humanost i želja da postanete tako sretni kao što su hrabri Bokelji i Crnogorci jedini je cilj koji smo postavili oslobađajući vas od jarma u kojem vas je htio držati Bonaparte. Cijeli svijet zna za neprocjenjive i velikodušne osjećaje slavnog vladaoca Aleksandra cara ruskog, koji nipošto neće dozvoliti da budu tlačene one narodnosti koje se budu našle pod okriljem njegove uprave. O tome vas mnogi narodi mogu uvjeriti.

Naša namjera nije da nekoga pljačkamo, da mu namećemo kontribucije kako to čini Bonaparte gdje god se po nesreći pojavi, nego da vam omogućimo jednu uspješnu vladavinu, zaštitu vjere kršćanske, koliko pravoslavnog toliko i rimskog bogoslužja, kao i da poduzmemo najefikasnije mjere za osiguranje i jačanje trgovine, pomorstva i industrije.

Stanovnici Korčule!

Budite privrženi i vjerni svome vladaocu, i bit ćete sretni kao i drugi podanici. Imat ćete po svojoj želji isti oblik uprave kako ste i dosad imali. Mi od vas tražimo samo čvrstu podaničku vjernost, a javna prava koja ćete po običaju i dalje koristiti bit će upotrijebljena za uzdržavanje vaših službenika i popunu troškova koje nameću nutarnje potrebe vašeg kraja, što će imati za posljedicu blagostanje vašeg otoka. Živite mirno i složno pod zaštitom koju vam dajemo. Dano sa carskog ruskog broda Selafail dne 14. svibnja 1806. Viceadmiral Senjavin.

Francuska vojska stupa na prostor Dubrovačke Republike

Austrijski poslanik u Dubrovniku Giovanni Timoni i njegov tajnik 22. svibnja 1806. odnijeli su viceadmiralu Senjavinu pismo generala Lauristona u kojem ih obavještava da su temeljem ugovora iz Požuna dužni napustiti Boku Kotorsku, ali Senjavin ne pristaje na to, on čeka naredbu svoga cara.

Sutradan general Lauriston s 1 500 vojnika kreće iz Makarske na prostor Dubrovačke Republike gdje stiže 25. svibnja.

Vijest o dolasku Francuza isti je dan stigla u Dubrovnik pa je Senat 26. svibnja 1806. uputio svoje članove Tomu Baselija i Dragu Natalija u Orašac da izvide položaje Francuza te se sretnu s generalom Lauristonom. Isti dan je ruski poslanik Charles Fonton o dolasku Francuza upoznao ruskog poslanika na Cetinju Stefana Sankowskog i viceadmirala Senjavina te zapovjednika ruskog broda kod otoka Dakse, kapetana Mihaila Snaksareva, davši mu nalog da spriječi prolaz Francuzima. Potom je s cjelokupnom arhivom napustio grad i smjestio se na ruski brod.

General Lauriston 27. svibnja 1806. stiže s 1 500 vojnika ispred gradskih vrata na Pilama, dolaze dvojica senatora kako bi se upoznali s njegovom namjerom, odvode ga do kneza i Malog vijeća u Knežev dvor. General im priopćuje da mu je Napoleon dao nalog da zaposjedne teritorij Republike, ali da Dubrovačka Republika mora i dalje postojati. Vlada se pokorila i predala mu ključeve grada nakon čega ulazi vojska i zaposjeda grad.

Procjena Senata zasnivala se na tome da je francusko zauzeće manje zlo od onoga što bi snašlo Republiku nakon eventualnog ulaska Rusa i Crnogoraca. Samostani, palače i mnoge kuće poslužiše za smještaj konja, vojske i opreme. Zanimljivo da je odmah nakon ulaska Francuza u grad protestirao turski konzul rekavši da grad Dubrovnik i njegova država isto su kao grad i država turska, međutim sve je ostalo na protestu.

Dubrovčanima je general Lauriston 28. svibnja 1806. izdao objavu o preuzimanju vlasti dok Rusi ne odu s Jadrana, ostavio je staru upravu te imenovao konzula Renea Bruere-Desrivauxa opunomoćenikom francuske vlade. Isti dan ruski diplomatski predstavnik Fonton raskida odnose s Republikom. Tjedan dana poslije iznad dubrovačke istaknuta je francuska zastava.

Rusi, Bokelji, Crnogorci i Hercegovci upadaju u Konavle – Francuzi i domaći Hrvati pružaju otpor

Francuski general ne čeka, odmah 29. svibnja 1806. s jednim odredom kreće prema Cavtatu, ruska vojska potpomognuta pravoslavnim Crnogorcima, Bokeljima i Hercegovcima već je upala na područje Konavala. Svjestan da nema dovoljno baruta i streljiva, Lauriston u dubrovačkoj luci plijeni turski brod te uzima ogromnu količinu potrebnoga materijala.

Prije toga je iz dubrovačkih skladišta pokupio sve što je moglo poslužiti za obranu. U planirane operacije uključio je i oko 400 pripadnika dubrovačke garde. Do sukoba dolazi 30. svibnja kod Zvekovice, 500 pravoslavnih Bokelja iz Risna udarilo je na stotinu Francuza koji se povlače prema Cavtatu.

Jednom ranjenom francuskom podnaredniku Crnogorci su odsjekli glavu, na drugoj strani kod Rijeke Dubrovačke izginulo je 160 Rusa. Pri povratku su Konavljani ubili mnoge Crnogorce i Risnjane.

Žestoke borbe vodile su se slijedećih nekoliko dana, broj Crnogoraca i Rusa te njihovih saveznika pravoslavnih Bokelja i Hercegovaca stalno se povećavao pa Francuzi polako uzmiču. Istodobno general Lauriston daje nalog da se popišu svi pravoslavci na području Republike i da ih se stavi pod nadzor, svi su morali predati puške i jatagane. 

Nadmoćni pravoslavci potiskuju francuske snage – Konavljani uzmiču prema Dubrovniku

Kod Oboda se 2. lipnja 1806. vode teške borbe, u Rijeci Dubrovačkoj 3. lipnja pojavilo se 300 Turaka koji su spriječili prolaz Crnogorcima i Rusima. Zametnu se veliki boj, priključili se Župljani i Brgaćani. Francuski general naredio je da Konavljani moraju pristupiti vojsci, civilno stanovništvo povlači se s vojskom i nosi najnužnije stvari.

Napadači su nemilosrdni, ubijaju, siluju, pljačkaju, pale i uništavaju sve pred sobom. Ruski viceadmiral Senjavin piše svom caru da Crnogorci po azijatskom običaju pretresu domove, opustoše kuće u gradu i okolini, u čemu ih nismo mogli spriječiti. Crnogorci zarobljenicima sjecahu glave i noseve. 

Zbog neusporedivoga odnosa snaga u korist napadača, Francuzi se 3. lipnja 1806. povlače iz Cavtata na crtu Mlini – Srebreno – Brgat. I kod Rijeke Dubrovačke vodio se žestoki boj i tu se Francuzi povlače do crte Orsula – Dubac – Brgat.

Stravični zločini, pljačka i palež – zapovjednik vladika Petar Petrović Njegoš

Ruski viceadmiral Dmitrij Senjavin 8. lipnja 1806. sa svojim je suradnicima razradio detaljan plan zauzimanja dubrovačke tvrđave. Njegov general Vasilij Vjazemski razvrstao je borbene redove zajedničke rusko-crnogorske vojske, a glavni zapovjednik svih kopnenih snaga biti će crnogorski vladika Petar Petrović Njegoš koji se već smjestio u kuću Jera Pušića u Cavtatu. Isti dan je francuski general Lauriston pisao Senjavinu:

Gospodine generale,

Vi ne možete ne znati za barbarski način ratovanja Vaših vojnika i onih što ratuju pod ruskim zastavama; u ratu je taj način do sada među uljuđenim narodnima bio nepoznat. Ne govorim samo o pljački i požarima koji se posljednjih osam dana oboriše na nesretne stanovnike neodgovorne za ovaj rat. Europa će izreći svoj sud o njima. Ali ima nešto drugo, gospodine generale, na što mi je red tražiti od Vas odgovora.

U nekoliko bojeva ovih posljednjih dana, ja sam vidio šest francuskih vojnika, odsječenih i na najužasniji način unakaženih glava. Ja sam o tom izvijestio Nj. V. Cara Francuza i kralja Italije. Vi znate da u Francuskoj ima 18.000 ruskih zarobljenika i da se s njima tamo postupa na najčovječniji način. Rad sam vjerovati, gospodine generale, da ćete podsjetiti Vaše postrojbe i one što se bore pod Vašim zastavama na prava ratna načela.

Opsada Dubrovnika – nastavak zločina

Do tada najžešća bitka vodila se 17. lipnja 1806. kod Brgata, Francuzi uzmiču, bio je to prvi dan opsade grada, Lauristan se povlači u zidine, s vojskom se povuklo 4 000 stanovnika Konavala i Župe Dubrovačke. Već prvi dan opsade, Senat je tražio od Lauristona kapitulaciju, a poslije tri dana tražio je pregovore s Rusima, jedno i drugo je francuski general oštro odbio.

Na Gornjem Brgatu Crnogorci su s leđa iznenadili francusku bitnicu, odred generala Delgorguea nije se uspio izvući, teško ranjenom generalu odsjekli su glavu, nabili je na kolac i nosili je na Srđ gdje su urlali poput ljudoždera ili zvijeri, kako je zapisao jedan svjedok. Taj dan je započelo bombardiranje grada.

Francuzi i stanovništvo iz okolice se povlače u grad, nastade strašno komešanje na gradskim vratima. Žene i djeca nahrupiše na most, padoše u rov, mnogi slomiše noge, mnogi ostadoše smećeni ili zadušeni. Lauriston u 17.00 sati nalaže zatvaranje vrata. Rusi i Crnogorci zauzimaju uzvisinu Srđ, zauzimaju gruške utvrde te presijecaju dovod pitke vode, tvrđava je potpuno okružena s kopna i mora. Snage napadače procjenjuju se na oko 10 000 vojnika.

Za dubrovačku okolicu i sam grad nastao je pravi pakao, do tada nepoznat u cjelokupnoj dubrovačkoj prošlosti. Ubojstva, silovanja, pljačka i uništavanje uokolo tvrđave te razorne topovske željezne kugle unutar zidina bila je svakodnevnica kroz dvadesetak idućih dana. O svemu tome najbolje kazuje tekst suvremenika:

Tko bi mogao opisati onaj način kojim oni nitkovi nasrću po kućama, prolamaju, razbijaju, pale i čine sve ono, što im barbarstvo najgore na um donaša. Gdje ne nađu zlata ili srebra hvataju oni biednu čeljad, koja nisu imali vremena da se nekamo sklone, batinaju ih, muče ih na razne načine, da bi u bolima izpovjedili, gdje se nalazi koja skrivena stvar.

Sl. 11  Vladika crnogorski Petar Petrović NjegošBarbarstvo te đavolske rase izvršeno po našoj Državi nije se nikada slično u svietu vidjelo, niti je u poviesti zabilježeno. Drugi suvremenik iz opkoljene utvrde piše: Crnogorci, koji nisu došli za drugo nego za krađu, razštrkaše se po svim ovim stranama, neki morem, neki kopnom. Nije moguće izkazati kako ih je velik broj bio, treba tek znati, da kad je pukao glas u Crnoj Gori o započetoj obsadi i o pljački po miloj volji, svi koliko ih je god bilo sposobnih i nesposobnih mužkaraca, a kako se govoraše čak i ženske obučene od mužkih, dohrliše ovamo neki preko mora na lađama, a neki po suhu.

K ovima se pridružiše neki stanovnici Trebinja i okolice kao i Ljubinja, tako da se shizmatici, Turci i cigani, zli kršćani i svi đavoli ovoga svieta udružiše u jedno, kako bi nas upropastili. Treći svjedok zapisao je: Ovaj su rat pravoslavci najavili kao vjerski rat; zato su pristigli Vlasi iz Hercegovine i Bosne i, govori se, čak sve do Zagreba.

Treba pripomenuti da su se ruskim i crnogorskim barbarima priključili i neki Konavljani, podanici dubrovačke vlastele, pljačkajući i uništavajući ljetnikovce i imovinu svojih gospara.

Zapovjednik crnogorsko-ruskih snaga vladika Njegoš 18. lipnja 1806. premjestio je zapovjedništvo iz Cavtata na Bosanku kako bi iz naslonjača pod suncobranom mogao promatrati što sve čini njegova zločinačka vojska. Na Srđ su izvučeni teški brodski topovi i započela je žestoka topnička vatra. Prvo je pogođena palača Sorkočevića gdje je bio general Lauriston, crkva sv. Marije, tek ustanovljena vojna bolnica te mnoštvo palača. Broj ranjenih se povećavao.

Tajnik francuske ambasade u Beču La Grange posjetio je viceadmirala Senjavina na njegovom brodu sa zamolbom za prekid vatre, no od toga nije bilo ništa. U gradu je bilo 15 000 civila i 1 200 francuskih vojnika, žita je bilo za četiri mjeseca, a vode za svakog manje od litre dnevno. Dubrovački deputati moljahu generala da kapitulira; odgovori im da mu čast to ne dopušta. Ljutit zbog sličnih zahtjeva, Lauriston naredi skidanje barjaka sv. Vlaha i podizanje samo francuske trobojnice.

Rusi i Crnogorci svakodnevno pojačavaju snage, kod Svetog Jakova iskrcali su 500 vojnika, na Srđ dovlače još šest topova, po gradu padaju kugle težine od petnaest do 60 kilograma. Život u zidinama postaje nemoguć, traže se načini za zaustavljanje tog divljaštva. Turski pregovarač, emin, pođe s turskom zastavom viceadmiralu Senjavinu kako bi mu ukazao da su Turci i Rusi prijatelji te je molio prestanak razaranja.

Ovaj ga je uputio na vladiku crnogorskog koji zapovijeda kopnenim snagama, a on da samo napada Francuze. Emin je inače protestirao i kod francuskoga ulaska u grad. U gotovo beznadnim uvjetima general Lauriston 21. lipnja 1806. saziva ratni savjet koji odlučuje da nema predaje, čeka se pojačanje iz Sinja i Knina. Isti dan oko 300 vojnika izlazi iz tvrđave i pokušava proboj, no ubrzo se vraćaju. 

Žestoko razaranje stoljetnoga grada 

Koncentrirano bombardiranje tvrđave započelo je 22. lipnja 1806., ruske kopnene snage brojile su 2 300 vojnika, a crnogorske, daleko brojnije, nisu bile sposobne za juriš na tvrđavu.

Tih dana Rusi su najžešće napadali, u jednom danu padalo je više stotina kugli, mnoštvo zapaljivih, a neke su bile punjenje lakim pepelom kako bi ispunile duše građana. Stanje je postajalo neizdrživo, ponestajalo je hrane i vode, u gradu se našlo samo jedanaest svinja.

Austrijski konzul i dva francuska časnika zbog toga kreću na ruski brod do Senjavina, a turski emin do crnogorskog vladike na Bosanku, da ih zamole za prestanak ubijanja i razaranja, ali nakon kratkog prekida Rusi još jače počeše tući.

O AUTORU: 

Ivan Kozlica (Sinj, 19. ožujka 1958.), hrvatski povjesničar i bivši visoki državni dužnosnik. Diplomirao je na FPZ-u i na Ratnoj školi Oružanih snaga RH ‘Ban Josip Jelačić’. Magistrirao je na poslijediplomskom studiju novije hrvatske povijesti Filozofskog fakulteta u Zagrebu temom Stradanje civilnog stanovništva sinjskog kraja 1944.

Dragovoljac je Domovinskog rata od ljeta 1990. godine.  Obnašao je dužnost pomoćnika glavnog inspektora Oružanih snaga RH i pomoćnika ministra obrane RH te visoke dužnosti u Ministarstvu obrane RH. Autor je brojnih članaka o ratnim žrtvama koji su izašli u mnoštvu hrvatskih tiskovina.

Objavio je knjige “Krvava Cetina: masovni pokolji u cetinskome kraju i Poljicima u Drugome svjetskom ratu” (2012.), “Markovića jama: partizanski zločin u Aržanu i Podima 1944.” (2014.), “Alka u politici politika u Alki : sinjska alka i ratovi dvadesetog stoljeća” (2014.) i “Vrličko pitanje: Vrlika u žrvnju velikosrpske politike” (2015.).

Gradska vijeća Vrlike i Trilja dodijelila su mu godišnje nagrade za zasluge u znanstveno-istraživačkom radu. ♦