Maxportal će u nekoliko nastavaka objavi feljton “Rusko-crnogorski zločini i pustošenja južne Hrvatske 1806. i 1807.“ autora povjesničara mr. Ivana Kozlice. U drugom nastavku donosimo: “PONOVNA RUSKA HARANJA PO HRVATSKIM OTOCIMA I USTANAK POLJIČANA”
Vraćamo se Boki Kotorskoj. Ruski poslanik na Cetinju Stefan Sankowsky 17. srpnja 1806. dobiva nalog da Boku preda Austrijancima. Nekoliko dana poslije dolazi do sporazuma o primirju između Rusije i Francuske – Rusi trebaju napustiti Dalmaciju i Boku Kotorsku.
Ruski predstavnik Pierr d’Qubril 20. srpnja sklapa separatni mir s Francuskom, međutim taj sporazum nije ratificirao ruski car jer je d’Qubril premašio ovlasti.
Očito prema tajnim uputama iz Sankt Peterburga, viceadmiral Dmitrij Senjavin odbija odlazak iz Dalmacije i Boke, ali je 14. kolovoza napustio Korčulu i brodove premjestio u Kotor. To je bio rezultat sastanka koji je taj dan imao s francuskim generalom Lauristonom. General August Marmont dolazi na Korčulu 17. kolovoza s osam ratnih brodova i drugim lađama te 450 vojnika, daje izgraditi još jednu utvrdu i u nju smješta 500 vojnika. Zapovjednikom snaga na Korčuli imenuje talijanskog bojnika Orfenga.
Velika bitka kod Herceg Novog – djelomičan uspjeh Francuza
General Marmont je presložio snage i potkraj rujna 1806. odlučio udariti na Ruse, Crnogorce, pravoslavne Bokelje i Hercegovce. Iz Cavtata je krenuo 29. rujna i ubrzo potisnuo neprijatelja s Debelog brijega. Francuske snage pod zapovjedništvom Marmonta vodili su generali Lauriston, Delzons, Aubree, Soyez i talijanski general Lecchi.
Sl. 19 General August Marmont
Ruskim kopnenim snagama zapovijedao je general Papandopulo, Crnogorcima vladika Njegoš, Bokeljima grofovi Đorđe Vojnović i Savo Iveljić, a zapovjednik sviju snaga bio je viceadmiral Dmitrij Senjavin. Glavna bitka odigrala se kod Herceg Novog i bila je jedna od najžešćih bitaka vođenih na tom području u 19. stoljeću. Francuzi su neprijateljima nanijeli ogromne gubitke, ali i sami su ih imali. Crnogorci su zarobili Marmontovog pobočnika kapetana Gayeta i ritualno mu odsjekli glavu.
U borbama je sudjelovalo oko 6 000 francuskih vojnika dok je Rusa, Crnogoraca, Bokelja i Hercegovaca bilo oko 15 000 (ruski i crnogorski izvori navode obrnute odnose snaga). Iz taktičkih razloga, poslije pet dana borbi, nakon što su temeljito popalili okolicu Herceg Novog kao osvetu za počinjena zvjerstva, Francuzi se povlače s rta Oštro prema Cavtatu, poslije toga nastupa dvomjesečno relativno primirje.
Rusi ponovo na Korčuli
Ruski viceadmiral Senjavin i dalje nije imao namjeru napustiti Jadran, naprotiv. On 9. prosinca 1806. pred Korčulu dovodi osam ratnih brodova, o čemu francuski zapovjednik Orfengo javlja generalu Marmontu: Čini mi se da će Rusi pokušati iskrcavanje. Dočekat ću ih hrabro. Poduzeo sam sve potrebne mjere. Vaša Ekscelencija može biti sigurna u naša nastojanja i našu požrtvovnost. Ovo je najljepši dan u mome životu jer mi omogućava da opravdam povjerenje kojim ste me počastili.
Slijedi manje ohrabrujući dodatak: Dojavili su mi da se 1000 Crnogoraca iskrcalo u Blatu, da je 3000 Rusa pristalo šest milja odavde, da osim jedanaest bojni koje su prešle kanal dolazi još pet s Lastova. Očekujem njihov izazov i odlučno ću uzvratiti... Sutradan Rusi dolaze na pregovore o predaji, Orfengo odbija.
Sl. 20 Korčula danas
Viceadmiral Senjavin 11. prosinca iskrcava vojsku i napada Francuze, oni pružaju žestok otpor, ali tijekom noći Orfengo povlači ljude iz tvrđavice i Rusi je zauzimaju. Orfengo sutradan na Senjavinovom brodu potpisuje predaju.
Prema dogovoru Rusi francuske ranjenike prebacuju u Split, a ostale u Italiju. Vjerojatno se radilo o potkupljivanju Orfenga, Rusi na Korčuli ostaju do povlačenja iz Jadrana.
Pravoslavci zauzimaju Brač – Hvar obranjen
General Marmont nakon gubitka Korčule ojačava splitske bitnice, šalje pojačanje na Hvar, a 17. prosinca 1806. obilazi Milnu na Braču te na rtu Zaglav postavlja šest topova. Viceadmiral Senjavin 20. prosinca sa šest brodova uplovljava pred Makarsku, dva broda odlaze u hvarski kanal, dva u brački, a dva su ostala nadzirati tjesnac kod Sućurja. Isti dan ruski ratni brod uplovljava u splitsku luku s podignutom bijelom zastavom, dovezao je ranjenike s Korčule i zapovjednika Orfenga.
Pred Splitom se 21. prosinca pojave još dva ruska broda, poslije podne su tukli bitnicu na Zaglavu. Čitavu noć se čula pucnjava, Francuzi su se ipak povukli i otplovili u Split. Rusi 22. prosinca zauzimaju Milnu na Braču, uvode lokalnu samoupravu na čelu s Andrijom Kovačevićem (drugi izvor navodi da se radilo o Andriji Kovačiću iz Poljica, bivšem tajniku poljičkoga stola koji je dugo bio u vezi s Rusima).
Sl. 21 Milna na Braču
Francuzi se ne mire s gubitkom Brača, u sumrak 29. prosinca 1806. iz Splita su isplovili u četiri broda s ciljem noćnog napada na ruske brodove kod Milne. Netko je iz Splita to dojavio na Brač, zapaljene su vatre, Rusi su iznenadili Francuze, došlo je do žestoke noćne bitke, obje strane imale su gubitke. Dva broda su nosila imena Napoleon i Aleksandar I, po imenima careva dviju velesila. Francuzi ponovno u siječnju 1807. pokušavaju zauzeti Brač, iskrcavaju 2 000 vojnika, ali su se morali povući.
Dok Francuzi pokušavaju osvojiti Brač, Rusi i Bokelji sve čine kako bi okupirali Hvar. U veljači 1807. bokeljski su gusari pljačkali hvarske luke, francuski zapovjednik general Peirre Guillet je doznao da im pomažu mjesni stanovnici. Zbog toga je 2. ožujka izdao proglas da će svi suučesnici biti strogo kažnjeni ako Rusima i Bokeljima ne pruže otpor, zato su stanovnici Gdinja, Bogomolja i Sućurja potkraj ožujka suzbili Bokelje. Rusi i njihovi saveznici 5. travnja pokušali su zauzeti Stari Grad, ali bezuspješno.
Rusi se ne povlače – naoružavanje Poljičana i primoraca
Ne samo da se Rusi nisu povlačili iz Jadrana, oni planiraju aktivnosti zauzimanja čitave Dalmacije (kasnije ćemo vidjeti zašto). Admiral Senjavin najprije potiče stanovnike Poljičke kneževine, a potom Makarane i ostale na ustanak protiv Francuza, uz njihovu pomoć u svibnju 1807. planira opkoliti francuska uporišta u Splitu, Omišu i Makarskoj te proširiti pobunu do Imotskog i Vrgorca. U tome su mu pomagali poljički knez Ivan Čović, makarski delegat Beroš i pandurski pukovnik Francesco Danese, pobuna se pripremala u dubokoj tajnosti.
Sl. 21A Ilustracija borbe u splitskom kanalu
Poslije ruskog zauzimanja Brača, Poljičani su se ponadali njihovoj pomoći, puni vjere se vesele ideji o otvorenoj pobuni. Bivši prvi kraljevski tajnik poljičkog stola iz doba austrijske uprave Andrija Kovačić (ili Kovačević) dugo je bio na vezi Rusima koji su ga imenovali građanskim upraviteljem Brača. On je potajno opskrbljivao Poljičane ruskim oružjem.
Osim promidžbe i djelovanja ruskih tajnih agenata, u prilog nezadovoljstvu išle su i priče kako Francuzi ruše države, da ubijaju okrunjene glave, da progone svećenstvo, da zabranjuju službu Božju, da su se odrekli Boga. Te su priče širili neki Poljičani koji su se vratili iz Venecije nakon neuspješne obrane od Austrijanaca 1796.
Poljičani kod Francuza – ništa od povlastica
Kako bi zadržali postojeći status i povlastice, poljičko izaslanstvo odmah je po dolasku Francuza u Zadar posjetilo generala Gabriela Molitora. U srpnju 1806. izaslanstvo koje su činili veliki knez Ivan Čović, vikar don Matij Sladojević i kančilir Mihovil Marasović pohodilo je novoga civilnog upravitelja Vicenza Dandola, a nešto kasnije i vojnog upravitelja Marmonta.
Dandolo ih lukavo otpusti ne odgovorivši ništa stvarnog na njihovu molbu i oni se tužnim i žalosnim srcem povratiše svojim kućama. On je već 26. kolovoza naložio vicedelegatu u Splitu Dominiku Garagninu da provede novačenje vojnika u Poljicima, uz važan oprez. Tada je dodao: A moja je nakana da što prije politički raskomadam ovu zajednicu, koja je koliko mi je da sada podložna, pokazala snažan otpor prema punom zadovoljavanju javnih zadaća….
Sl. 22 Poljica
Garagnin je odmah naložio da 69 unovačenih poljičkih vojnika budu povjereni upravi Knežije. Nezadovoljstvo dolaskom Francuza iskazivali su i neki Poljičani koji su bili župnici u splitskom okružju. Oni su u propovijedima grdili francusku vlast, zbog čega su u rujnu 1896. bili otpušteni iz službe. Prema mišljenju splitskog delegata Garagnina, poljički knezovi i svećenici bili su instrumenti koji su svojim spletkama i lažnim tvrdnjama navodili veći dio ovoga neukog naroda da doživljava Ruse kao jednu strahovitu silu, privrženost kojoj bi njihovoj domovini donijela veći procvat.
Kada je glavni namjesnik Dandolo u travnju 1807. doznao da Poljica u građanskim i kaznenim pitanjima uživaju povlasticu prvostupanjskog sudišta, izjavio je: U gotovo feudalnom ustroju Poljičke provincije prepoznajem ostatak barbarstva mračnih stoljeća kojega se nemoćna mletačka vlast nije usudila srušiti a kojega je austrijska vlast trpjela jer je odgovarao ili je bio sličan ustroju različitih drugih dijelova carevine, ali koji ne bi smio opstajati pred sadašnjim sretnim poretkom. Uskoro će se vidjeti što je značila ova namjesnikova izjava.
Priprema ustanka – Rusi naoružavaju Bračne i Šoltane
Kao povod za pobunu i ustanak Poljičana koristila se francuska najava novačenja u Dalmatinsku legiju i nezadovoljstvo zbog toga, a sve je trebalo početi 15. lipnja. Međutim Francuzi su doznali za ruski plan. Splitski delagat Domenico Garagnin 3. lipnja javlja u Zadar: Očekujemo neprijateljsko iskrcavanje u Poljicima i ustanak sedam tisuća Imoćana. Neprijatelj je unovačio na Korčuli, Braču i Šolti (…) Neprijatelju su stigla pojačanja s Levanta. Pomorske su snage jačine osamnaest ratnih brodova, među ovima i četiri velika. Desantne trupe su jačine deset tisuća ljudi. Možemo očekivati da će s prvim južnim vjetrom stići i bič barbarskog rata. Isti dan četiri ruska broda usidrila su se kod Mutograsa u Donjim Poljicima.
Sl. 23 Veliki knez poljički
Kolovođe pobune predvođeni poljičkim knezom Čovićem, čamcima su se prebacivali na konzultacije s ruskim zapovjednikom admiralom Ilyom Andreyevichem Baratynskiyem. Nakon dogovora krenuli su u Poljica sakupljati narod. Ranije su Rusi obavili novačenje na Korčuli, Brači i Šolti, imali su ukupno 10 000 ljudi i osamnaest ratnih brodova.
Prije navedenih događaja, u Priku pokraj Omiša, u glagoljaškom sjemeništu, sastali su se poljički knezovi i svećenici oko dogovora za ustanak. Don Marko Kružičević protivio se podizanju ustanka, rekao im je da bi bilo zgodnije, da knez Čović s nekolicinom od njihove općine pođe na susret generalu francuske armije, da mu se baci na koljena, pa mu prikažu sve svoje povlasti koje su od prije u potpunom miru uživali i neka ga zamole svim onim što mu je najmilije moglo biti, da ih potvrdi, a ako to ne bi htio, da će mu zasvjedočiti poslušnost i podanstvo, te da će na taj način moći izbjeći žalosnim posljedicama rata na koji se odlučivahu. Kružičević je proglašen izdajnikom i francuskim čovjekom!
Ustanak Poljičana – žestoke borbe u blizini Splita
A onda je krenulo. Rusi 4. lipnja 1807. iskrcavaju kod Stobreča i Strožanca 1 000 vojnika, s njima je bilo Bokelja, Crnogoraca, Bračana i Šoltana, a pridružili su im se brojni Poljičani. Više ruskih brodova bilo je pred Splitom, a dio ih je otplovi pred Kaštela. Bio je to početak pobune. Kod Duća na putu za Omiš napadnuta je francuska komora, jedan narednik je ubijen, njegovu odsječenu glavu Poljičani su trijumfalno odnijeli Rusima.
Sl. 24 Poljičani, novije doba
Zbog toga iz Splita kreću četiri satnije Francuza po zapovjedništvom pukovnika Bachela koji je zapovjedio povlačenje još dvije satnije iz Poljica. Došlo je do borbe, stradali su mnogi ustanici, ali su prisili Francuze na povlačenje prema Kamenu.
Francuzi su imali jednog mrtvog i više ranjenih. Ustanicima su se pridružili Stobrečani. Francuski generali u Splitu na večer održavaju ratno vijeće, odlučuju da se šibenska bojna prebaci u Trogir, a trogirska kreće prema Stobreču
Iz Splita je 5. lipnja 1807. pokrenuto kraljevsko pješaštvo te jedna pukovnija na čelu s generalima Teste i Lechi te pukovnikom Bachelom. Stobreč je zauzet jurišom, stanovništvo je brodicama krenulo prema ruskim brodovima, petnaestak koji nisu uspjeli pobjeći posječeni su. Trogirska pukovnija pod zapovjedništvom generala Tirleta dolazi preko Kaštela i Solina, svladava žestok otpor i zauzima položaj na desnoj obali Žrnovnice.
Uz to je jedan bataljun talijanske kraljevske garde izbio na ušće Žrnovnice, s ruskih brodova tučeno je po njima. Odred pandura koji se nije pobunio pridružuje se Francuzima. Dok se u Stobreču vodila borba, iz pravca Sućurja je u makarski kanal ušlo deset ruskih brodova.
Francuzi 6. lipnja 1897. kreću prema Poljicima, 400 Rusa zauzelo je položaj u Strožancu, a put prema Podstrani i Jesenicama čuvalo je 500 Poljičana. A onda su Poljičani primijetili da im iza leđa pristižu snage Francuza koje su s lijevoga krila iznad Žrnovnice iznenadili ustanike. Trogirska postrojba i panduri preko noći su zaobišli izvor Žrnovnice i popeli se na brdo Perun, napali Ruse i ustanike s leđa, Rusi su pobjegli na brodove, a ustanici se razbježali.
Tako je slomljen poljički ustanak, kroz tri dana Francuzi su „ognjem i mačem“ kažnjavali Poljica, pljačkajući i ubijajući svakoga kog su zatekli, nisu pošteđene ni crkve ni groblja. Pet sela koja se nisu pridružili ustanku bilo je pošteđeno. Istodobno, dok se odvijala ova strašna bitka, tri ruska broda uplovila su u kaštelanski zaljev pokušavajući pobuniti Kaštelane, ali neuspješno.
O AUTORU:
Ivan Kozlica (Sinj, 19. ožujka 1958.), hrvatski povjesničar i bivši visoki državni dužnosnik. Diplomirao je na FPZ-u i na Ratnoj školi Oružanih snaga RH ‘Ban Josip Jelačić’. Magistrirao je na poslijediplomskom studiju novije hrvatske povijesti Filozofskog fakulteta u Zagrebu temom Stradanje civilnog stanovništva sinjskog kraja 1944.
Dragovoljac je Domovinskog rata od ljeta 1990. godine. Obnašao je dužnost pomoćnika glavnog inspektora Oružanih snaga RH i pomoćnika ministra obrane RH te visoke dužnosti u Ministarstvu obrane RH. Autor je brojnih članaka o ratnim žrtvama koji su izašli u mnoštvu hrvatskih tiskovina.
Objavio je knjige “Krvava Cetina: masovni pokolji u cetinskome kraju i Poljicima u Drugome svjetskom ratu” (2012.), “Markovića jama: partizanski zločin u Aržanu i Podima 1944.” (2014.), “Alka u politici politika u Alki : sinjska alka i ratovi dvadesetog stoljeća” (2014.) i “Vrličko pitanje: Vrlika u žrvnju velikosrpske politike” (2015.).
Gradska vijeća Vrlike i Trilja dodijelila su mu godišnje nagrade za zasluge u znanstveno-istraživačkom radu. ♦
