Dok su Francuzi slavili nakon pobjede 4:2, hrvatski su reprezetativci plakali, grlili se, pozdravljali s navijačima. Posebno emotivan bio je Domagoj Vida, koji je nakon posljednjeg zvižduka suca Pitane legao na teren i plakao, plakao i plakao.
‘Miješaju se ti osjećaji, mi smo ponosni jako na svoj uspjeh. Normalno da smo tužni jer smo izgubili posljednju utakmicu, na toj posljednjoj stepenici. I ove se suze isto miješaju, i radosnice su i ove tužne. Pogotovo kad staneš pred našu tribinu, i oni daju te sve komplimente’, pričao je Vida i u tom trenutku ponovno zaplakao bez imalo glume.
Trebalo mu je malo vremena da se glas vrati u normalu.
‘I zato nam je teško. Kada čitamo te poruke, žao nam je što ne donosimo zlato kući. Još jednom, mislim da možemo biti jako ponosni. Zbog toga što smo našu zemlju i naše ljudi učinili sretnima. To je najveća nagrada, vrednija od svega’, ispričao je za tportal
Kad smo vidjeli ovih mjesec dana da cijela Hrvatska diše kao jedno, u ovoj teškoj situaciji. Ujedinili smo ljude’.
Još je tužnije što ste u finalu zapravo odigrali i najbolju utakmicu turnira?
‘Pričamo mi međusobno, stvarno smo odigrali dobru utakmicu, ali primili smo nesretne golove. Prvi gol, možemo pričali jel’ bio ili nije bio prekršaj, po mom mišljenju nije bio. Onda izjednačimo, ali dobijemo drugi gol. Penal? Ruka je dolje, nije u zraku. Ne želim pričati o tome, samo želim reći da je to nesretno kako smo primili golove. I pokušali smo u drugom poluvremenu, ali su nam u tih naših loših pet minuta zabili dva gola. Jednostavno, više nije išlo.’
Slijedi vam povratak u Hrvatsku, koji će Vam ipak vratiti osmijeh na lice?
‘Sigurno će biti još više suza. Teško je reći bilo što’.
Vaša je izvedba bila za pamćenje?
‘Ne bi ja pričao o svojoj igri, mislim da je cijela ekipa pokazala što zna, i zato smo tako daleko dogurali. Jedino što mogu ponoviti jest čestitati svim svojim suigračima, navijačima, državi pa i vama medijima.
Svih ovih mjesec dana je bilo odlično, ali najviše bih u ovo vrijem izdvojio naše ljude koji na s prate od ekonoma, do fizioterapeuta, doktora. Stvarno, dali su i oni zadnji atom snage da na s pripreme za ovo finale, za sve ovo što je bilo.
Za kraj bih čestitao i mojim trenerima koji su me vodili, dok sam bio klinac, u NK Jedinstvu i u NK Osijeku, dok sam bio u mlađim generacijama, da ih sada sve ne nabrajam poimence. I oni su zaslužni za ovo’.
Pred Vama je povratak, pa doček u Zagrebu. Što dalje?
‘Idemo prvo na Trg, a onda ćemo se još i mi malo družiti. Očekuju me ljudi u mojem Miholjcu, moja Slavonija. Moram vidjeti koliko ću imati slobodnog, odnosno što će trener reći kada se moram vratiti. Naši klubovi su već počeli s pripremama, brzo počinju prvenstva.
Dakle, vremena za odmor i nema puno, ali to što imamo potrošiti ćemo ga na druženje sa svim ljudima, ne samo svojima najbližima’.
MP/foto:pxll
