Šibenski branitelji nastavljaju s osporavanjem tvrdnji koje je o bitci za Šibenik 1991. godine u svojoj knjizi “Samo istina” objavio general Rahim Ademi.
Zamjeraju mu da preuveličava i lažno prikazuje svoju ulogu te zahtijevaju, kako naglašavaju u svakoj objavi, njegovo javno očitovanje o neistinama i izmišljotinama te omalovažavanju branitelja Šibenika.
U novoj objavi Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata “Jastrebovi” Šibenik i Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata Šibensko – kninske županije, tvrde da se general Rahim Ademi lažno predstavlja sebe kao spasitelj Šibenika i osoba koja je spriječila provedbu zapovijedi da se u rujnu 1991. napusti bojišnica u skradinskom zaleđu i evakuira Skradin, a obrana Šibenika organizira na brdu Trtru.
Njihovu objavu prenosimo u cijelosti:
“General Rahim Ademi lažno se predstavlja kao spasitelj Šibenika u Domovinskom ratu i donositelj odluka ključnih za obranu grada, kaže se u novoj objavi šibenskih branitelja koji smatraju da general Rahim Ademi u svojoj knjizi nije na istinit i objektivan način prikazao bitku za Šibenik te da ona zbog niza proizvoljnih interpretacija ne može i ne smije služiti kao izvor činjenica o povijesti Domovinskog rata.
On svojoj knjizi “Samo istina” laže da je upravo on donio presudnu stratešku odluku da se u rujnu 1991. godine ne napušta prva crta bojišnice u skradinskom zaleđu, u Velikoj Glavi i Dubravicama, te da je spriječio evakuacija Skradina. Uz to tu je i jedna od najvećih njegovih laži – tvrdnja da je braniteljima u skradinskom zaleđu obećao dati vatrenu potporu topničke bitnice koja tada još nije ni postojala.
Štoviše branitelji Šibenika, garda i policija, tada nisu ni imali topove kojima bi mogli davati potporu braniteljima na prvoj crti bojišnice jer ih je upravo general Ademi tek trebao osvojiti u vojarnama JNA u Rogoznici!
Dakle, na 107. stranici svoje knjige “Samo istna” general Ademi piše:
“Mještani skradinskog zaleđa nisu izgubili ni pedalj teritorija, a u njihovoj junačkoj obrani vodio ih je danas pokojni Drago Petrović zv. Gas, koji je odbio zapovijed od zapovjednika Viduke i Petkovića da napuste Skradin i skradinsko zaleđe te da organizira obranu na lijevoj strani rijeke Krke.
Bila je rana zora kada sam rekao Gasu da ide i ne napušta Skradin jer ću mu cijelo vrijeme davati potporu bitnicom “Joko” iz Bilica. Ta je Petrovićeva odluka imala stratešku važnost za obranu Šibenika, jer da je napustio Skradin, cijeli Šibenik i njegova okolica ostaju bez pitke vode.“
U ovoj rečenici iz knjige generala Ademija za koju on tvrdi da treba biti izvor za pisanje povijesti Domovinskog rata, točan je samo podatak da su Mate Viduka, tada zapovjednik 6. Operativne zone Split koji se zatekao u Šibeniku, u trenutku izbijanja tenkova i postrojbi JNA na Šibenski most, i Milivoj Petković zapovjednik 113 br. ZNG-a, zaista u rujnu 1991. godine neposredno pred napad JNA na Šibenik izdali zapovijest da se branitelji, garda i policija, povuku s položaja u Velikoj Glavi i Dubravicama, da se evakuira grad Skradin i da se neprijatelju prepusti desna obala rijeke Krke te da se obrana Šibenika organizira na lijevoj obali rijeke Krke sa stožernim uporištem na planini Trtru.
Isto tako istina je da bi provedba te zapovijesti dovela do pada Šibenika jer bi ostao bez pitke vode, a bio bi u dometu svih neprijateljevih topničkih oružja.
Sve ostalo u ovom odlomku Ademnije knjige “Samo istina” je – laž, a najveća laž je da je upravo on donio presudnu stratešku odluku da se ne napuštaju položaji u skradinskom zaleđu te da je on osobno to dogovorio s Dragom Petrovićem Gasom.
Krenimo redom; Drago Petrović zvan Gas, branitelj je koji je dao ogroman doprinos u Domovinskom ratu, posebno u obrani Skradina i skradinskog zaleđa, ali on nije, kao što tvrdi Ademi, bio zapovjednik snagama u Velikoj Glavi i skradinskom zaleđu. Drago Petrović je vodio važnu i učinkovitu postrojbu za zaprečavanje i miniranje koja je postupala po zapovijedima i zahtjevima određenih zapovjednika. Borbu s neprijateljem u zaleđu Skradina pored mnogih drugih postrojbi, vodila je satnija ZNG-a kojom je zapovijedao Anđelko Sladić, a koja je dala ogroman doprinos u obrani Skradina i skradinskog zaleđa pa samim tim i Šibenika i Hrvatske.
Kako Ademi nije naveo datum i vrijeme kada je razgovarao sa Petrovićem za pretpostaviti je da se to odnosi na vrijeme pokreta neprijatelja prema Šibenskom mostu, dakle u vrijeme kada je on osobno, a to piše i u svojoj knjizi, bio na području Primoštena i Rogoznice pa ni na koji način nije mogao ostvariti kontakt s Petrovićem koji je iz Skradina došao u Šibenik tražiti da se ta kobna zapovijed povuče.
Idući dan za takvim razgovorom više nije bilo potrebe jer je zapovijed bila opozvana, a obrana Šibenika organizirana i stabilizirana. General Ademi izmislio je razgovor s Dragom Petrovićem i neistinito prikazao svoje učešće u opozivu zapovijedi.
Ademi dalje u svojoj knjizi piše; Bila je rana zora kad sam rekao Gasu da ide i da ne napušta Skradin, jer ću mu cijelo vrijeme davati topničku potporu bitnicom “Joko” iz Bilica.
Ovom rečenicom Ademi asocira da je on negdje bio u bliskom kontaktu s Dragom Petrovićem Gasom, ali svakako ne u Skradinu. Ako je mislio na noć 16. na 17. rujna 1991. godine Ademi griješi (ili namjerno laže). On Petrovića tada nije mogao sresti jer je bio na području Primoštena i Rogoznice na izvršenju zadatka na kojega je upućen.
Smiješna je njegova tvrdnja da je on Dragi Petroviću Gasu 16. rujna 1991. godine obećao topničku potporu iz Bilica, ako zadrži položaje u zaleđu Skradina.
Štoviše ta je Ademijeva tvrdnja tragikomična jer su topovi koje kao podršku obećava Petroviću tada još bili u vojarni i u posjedu JNA, dakle još nisu bili osvojeni. Bili su osvojeni tek 17. rujna 1991. godine popodne, u obranu Šibenika uključili su se 19. rujna, a bitnica s koje Ademi namjerava pružati podršku braniteljima na prvoj crti bojišnice u skradinskom zaleđu bila je uspostavljena tek iza 29. rujna po povratku bitnice “Joko” sa sudjelovanja u neuspjelom kontranapadu šibenskih branitelja i pokušaju povrata Drniša koji je u međuvremenu pao. General Ademi u svojoj knjizi koristio je neke podatke i informacije po svemu sudeći iz javnih glasila gdje se znalo spominjati nešto na tu temu i tako pokušava stvoriti sliku o sebi kao spasioca Šibenika.
Istina je međutim da general Rahim Ademi nije sudjelovao i nema nikakav udjel u povlačenju zapovijedi o napuštanju bojišnice u zaleđu Skradina, evakuaciji grada Skradina i organizaciji obrane Šibenika na lijevoj obali rijeke Krke. Istina je da je do odustajanja od tog plana i povlačenja zapovijedi došlo 16. rujna 1991. godine u Zapovjedništvu 113. brigade ZNG- u šibenskom Sjemeništu kada je neprijateljska kolona krenula prema šibenskom mostu.
U Zapovjedništvo 113. brigade ZNG-a tada dolaze ratni načelnik PU Šibenik Nikola Vukošić i njegov djelatnik za obrambene poslove Davor Čogelja koje je neposredno prije toga Drago Petrović Gas obavijestio da su Mate Viduka, načelnik 6. Operativne zone Split i Milivoj Petković, zapovjednik 113. šibenske brigade ZNG-a dali zapovijed da se odustane od bojišnice u skradinskom zaleđu i da se evakuira Skradina te da će se obrana organizirati na lijevoj obali rijeke Krke.
U žučnoj raspravi, a na ustrajno inzistiranje čelnika policije, od te se zapovjedi odustalo pa je zamjenik zapovjednika 113. brigade ZNG-a Božo Marković dobio zadatak da pripremi novu zapovijed kojom je bilo određeno da se 1. satnija 3. bojne kojom je zapovijedao Željko Čoga, u tijeku noći sa 16. na 17. runa 1991. godine prebaci sa skradinskog područja preko Bilica u Raslinu i zaposjedne položaje u Zatonu, a da u skradinskom zaleđu ostane satnija pod zapovjedništvom Anđelka Sladića i preostali dio 3. bojne sa zamjenikom zapovjednika bojne Miljenkom Deronjom.
Na tom prostoru ostaje i Petar Dabro sa minobacačem i posadom za topničku potporu. Pored snaga ZNG u Skradinu je na raspolaganju za prvu bojnu crtu ostala i satnija policije kojom su zapovijedali Vlado Gundić i Vlado Kartelo koja je imala odličnu suradnju sa skradinskom satnijom ZNG-a.
Iz izjave Nikole Vukošića, ratnog načelnika Policijske uprave Šibenik vidi se što se stvarno događalo 16. rujna 1991. godine, kao i iz izjave Ante Palinića, koji se zatekao u zapovjedništvu 113. brigade ZNG-a u Sjemeništu upravo kada je tamo došao Drago Petrović Gas iz Skradina kako bi upozorio na pogubnost zapovjedi o napuštanju bojišnice u skradinskom zaleđu i evakuaciji Skradina.
Da je bilo upravo tako potvrđuju Rudi Gulin, tada vozač zapovjednika 113. brigade ZNG-a Milivoja Petkovića i Danko Brzić zamjenik zapovjednika 2. bojne ZNG-a koji je čuo razgovor između Drage Petrovića Gasa i zapovjednika Milivoja Petkovića koji je od Petrovića tražio da minira most i zaruši stijene s lijeve strane Krke, a svjedočio je i zahtjevu Mate Viduke da mu Petrović pokaže gdje je izvršio bušenje za miniranje. Petrović se tomu usprotivio i rezolutno kazao da se bojišnica u skradinskom zaleđu neće napuštati.
————————-
SVJEDOČENJA:
Nikola Vukošić, ratni načelnik Policijske uprave Šibenik:
-Kada je 16. rujna oko 16 sati otpočeo napad JNA i paravojnih postrojbi pobunjenih Srba u rajonu Oklaja, a prema Šibeniku i Šibenskom mostu je krenula mješovita tenkovsko – mehanizirana kolona, putem telefona nazvao me je Drago Petrović Gas i gotovo plačući molio da spriječim zapovijed Mate Viduke i Milivoja Petkovića da se svi branitelji povuku s bojišnice u skradinskom zaleđu i iz Skradina, da se Skradin evakuira, da miniraju stijene u kanjonu rijeke Krke pripremljene za rušenje te da se obrana Šibenika organizira na lijevoj obali Krke. Petrović je molio da se Skradin ne napušta i da se ne povlači svu gardu, a da će on pokušati pronaći još branitelja i ojačati obranu.
Rekao sam mu da napuštanja Skradina i povlačenja garde i policije s bojišnice u skradinskom neće biti ni po koju cijenu jer mi već dva mjeseca tamo ratujemo s neprijateljem koji nas odande ne može maknuti. Uostalom, kazao sam mu, tamo su nam prije tri dana u žestokim bitkama izginuli ljudi i da nema nikakve šanse da se mi odande povučemo bez ispaljenog metka. Rekao sam mu da ću to riješiti s Vidukom i Petkovićem, da ne napušta Skradin i da koliko može ojačaju obranu.
Tada sam s Davorom Čogeljom, djelatnikom za obrambene poslove i pričuvnu policiju PU Šibenik otišao u zapovjedništvo 113. brigade ZNG-a riješiti taj problem o kojem je ovisila sudbina Šibenika. Tamo smo nakon kratke žučne rasprave s Vidukom i Petkovićem uspjeli postići da sporna zapovijed bude opozvana te da se izda nova.
Nakon toga garda i policija nisu se povukli s položaja u skradinskom zaleđu osim što je jedna satnija 3. bojne 113. brigade sa zapovjednikom 3. bojne Željkom Čogom tijekom noći prebačena sa skradinskog područja preko Bilica u Raslinu, a kasnije u rajon Zatona gdje je ostala do kraja bitke za Šibenik. U svemu tomu general Rahim Ademi nije sudjelovao niti je tada bio u zapovjedništvu 113. brigade.
On nije imao nikakvog udjela u povlačenju zapovijedi o napuštanju prve crte bojišnice u skradinskom zaleđu i evakuaciji Skradina. Osim toga tada Dragi Petroviću Gasu, zapovjedniku postrojbe za zaprečavanje i miniranje koji je iz Skradina došao u Šibenik zahtijevati da se Skradin ne napušta, nije mogao obećati da će njemu, odnosno braniteljima u skradinskom zaleđu pružati topničku potporu iz Bilica budući da tada topove uopće nismo imali.
Naime tek smo osvajali vojarne JNA u Rogoznici u kojima su se 17. rujna 1991. godine šibenski branitelji domogli topova.
General Ademi to dobro zna jer je izravno sudjelovao, što više po dobivenom zadatku bio djelatno uključen u zauzimanje rogozničkih vojarni Zečevo, Kruščica i Smokvica. Nakon uspješne intervencije na opozivu zapovijedi o napuštanju bojišnice u skradinskom zaleđu i napuštanju Skradina, Davor Čogelja i ja ostali smo u zapovjedništvu 113, brigade ZNG-a u Sjemeništu sve do pobjede u bitci za Šibenik, u punoj suradnji i koordinaciji sa zapovjednicima garde Matom Vidukom i Milivojem Petkovićem te posebno Božom Markovićem, sudjelovali u donošenju svih odluka bitnih za obranu Šibenika.
Ante Palinić Toni, tijekom bitke za Šibenik 16. do 23. rujna 1991. godine zapovjednik odjeljenja bitnice 85 mm u Razorima i zapovjednik voda “Joko 2” bitnici 85 mm na položaju Bosuć od listopada do prosinca 1991. godine:
-Kako nisam mogao dragovoljno pristupiti u obranu Skradina i skradinskog zaleđa zbog nedostatka oružja, a čuvši da se sprema napad na Šibenik otišao sam u Zapovjedništvo 113. brigade ZNG koje se nalazilo u Sjemeništu i prijavio se da želim pristupiti braniteljima Šibenika. Nedugo nakon mog dolaska u Sjemenište sreo sam Dragu Petrovića zvanog Gas i Ivu Pertovića zvanog Tuja iz Skradina koje sam jako dobro poznavao. Tu smo razmijenili nekoliko riječi i tada su mi rekli da su u Šibenik iz Skradina došli gliserom.
Gas je otišao kod zapovjednika 113. brigade ZNG-a Milivoja Petkovića tražiti streljivo, ne mogu tvrditi da je tražio ljudstvo, ali je htio napraviti nešto dok je neprijatelj na mostu. Petković mu je ljutito odgovorio da to ne dolazi u obzir, da on treba izvršiti zapovijed da se zaruše stijene na Skradinskom mostu i da će se uspostaviti linija obrane na Trtru. To je kratko trajalo, možda 7-8 minuta i onda je Petrović ljutito otišao iz Sjemeništa sa Ivom.
Nisam sto posto siguran, ali mislim da je Petroviću upravo zapovjednik Petković zaprijetio da će odgovarati ako ne izvrši zapovijed. Što se dalje događalo u vezi s tim nije mi poznato.
Davor Čogelja, ratni dužnosnik Policijske uprave Šibenik za obrambene poslove i pričuvnu policiju:
-Bio sam prisutan 16. rujna 1991. godine uvečer kada se načelniku Policijske uprave Nikoli Vukošiću telefonom javio Drago Petrović Gas i izvijestio ga da je izdana zapovijed da garda i policija napuste položaje u skradinskom zaleđu, da se Skradin evakuira, da se zaruše stijene u kanjonu rijeke Krke te da se obrana Šibenika organizira na lijevoj obali rijeke Krke.
Čuvši to načelnik Vukošić se razbjesnio. Vikao je u slušalicu da je to ludost, da to ne dolazi u obzir i govorio je Petroviću da ne brine jer nikakvog povlačenja garde i policije iz skradinskog zaleđa neće biti. Kazao mu je da ne izlaze iz Skradina, a da on ide u zapovjedništvo 113. brigade to riješiti sa zapovjednicima Matom Vidukom i Milivojem Petkovićem.
Pozvao me je da pođem s njim u zapovjedništvo 113. brigade. Tamo smo se sreli s Vidukom i Petkovićem. Obrazložili smo im zašto je povlačenje iz skradinskog zaleđa i napuštanje Skradina nedopustivo i dano im je do znanja zašto povlačenje ne dolazi u obzir. Viduka i Petković ostajali su pri svom govoreći nam da se obrana Šibenika organizira na lijevoj obali Krke i na planini Trtru. Upozorili smo ih da je takav potez smrtna presuda za Šibenik jer će grad ostati bez pitke vode, a osim toga neprijatelju se bez borbe prepušta veliki strateški važan prostor.
U problematiku obrane Šibenika osobno sam bio potanko upućen jer sam prije Domovinskog rata kao djelatnik Štaba teritorijalne obrane radio upravo na planovima obrane grada u slučaju rata. Tada smo dobro razradili obranu Šibenika i znali smo sve o tomu tako da smo mogli argumentirano osporavati opravdanost odluke da se napuste Skradin i skradinsko zaleđe. Nakon našeg energičnog inzistiranja i upornog uvjeravanja, Viduka i Petković su se pokolebali i povukli zapovijed o napuštanju skradinskog zaleđa i Skradina.
General Ademi tada nije bio u zapovjedništvu 113. brigade i nije na bilo koji način sudjelovao u tim, za Šibenik pa i za obranu Hrvatske presudnim trenucima.
Velika je zasluga Drage Petrovića Gasa koji je odigrao veliku i iznimno značajnu ulogu u bitkama u skradinskom zaleđu i borbama za Skradin te obranu Šibenika i Hrvatske, što nije poslušao pogubnu zapovijed o napuštanju položaja u zaleđu Skradina i što je o njoj obavijestio policiju tako da je posljednjem trenutku bila opozvana.
Drago Petrović Gas nije bio zapovjednik postrojbi garde i policije na skradinskom području kao što tvrdi general Ademi što ni malo ne umanjuje njegove zasluge.
On je bio zapovjednik grupe za za zaprečavanje koja je izvela niz strateški važnih akcija, a njeni pripadnici bili su Milan Paić, Ivo Jeličić, Ive Petrović, Zlatko Uroda, Niko Mudražija, Snježan Anić, Anđelko Paić, Zdravko Vranjić, Niko Žura, Zoran Bura i Bore Čirjak.
