Sjećanje izvidnika na akciju “Una”: ‘Prešli smo rijeku, a onda shvatili da smo u klopci’

Ovih dana, 18. na19. rujna bude se sjećanja i tuga u mom srcu zbog poginulih prijatelja, braće po oružju, Crnih Mamba, Gromova, Tigrova u akciji Una.

Svi se pitamo kako je do toga došlo? A ja ću Vam opisati moj zadani pravac,  mojih izvidnika i mene, diverzanata iz Sunje.

Pozvao me zapovijednik 17. domobranske pukovnije na kordinaciju povodom te akcije, upoznaje me da je potrebno osigurati mostobran na rijeci Uni i micanje četnika od granice.

Pita me jesam li sa svojim izvidnicama, nakon svih akcija u Oluji, spreman izvršiti tu zadaću? Govori mi da je ofromljena borbena skupina od 90 ljudi koja ga pita idem li ja sa svojim izvidnicama ispred njih kao u Oluji?

Zapovijednik 17. dp im govori da Buva sa svojim izvidnicima ide ispred vas. Ti ljudi iz borbene skupine znaju što sam sa svojim izvidnicima učinio u samoj Oluji.

Glavna zadaća mene izvidnika je forsirati Unu osigurati siguran prelazak borbene skupine na tzv. skelskom prijelazu.

Tog dana 18.09.1995 od samog jutra kao da se nebo otvorilo, a nabujala rijeka Una nosila je sve pred sobom.
Negdje oko 11 sati sa jednim čamcem i 6 izvidnika počeli smo veslati dok sam ja i jedan moj izvidnik bili na samom pramcu čamca spremni uzvratiti ako se zapuca na nas.

Vidjevši nas u čamcima četnici iz rovova počinju bježati od rijeke Une. Uspjevamo preći na drugu obalu pošto sam prvi izlazio iz čamca ušetao sam u minsko polje koje je postavljeno od protutenkovskih mina. Na sreću moj izvidnik je primjetio da sam u minskom polju i viknuo: “Stani Buva!” Stao sam kao ukopan dok to nije raščišćeno.

Obilježili smo i to minsko polje i krenuli dalje. Napominjem da je sa mnom bilo 6 izvidnika dok je jedan ostao u selu Baćin kod čamca.

Krenuli smo dalje u dubinu i utvrdili da u rovovima nema nikoga, krećem se uz riječicu Mlječanica te dolazimo do mosta i već tada se nalazimo u dubini neprijatelja oko 500 m oko Une tu zastajemo. Ne znajući dali je borbena skupina forsirala rijeku Unu šaljem svog izvidnika nazad na Unu da utvrdimo dali se borbena skupina prebacila.

Već tada lijevo od mene na pravcu kojim su se kretale crne Mambe čuje se jaka pucnjava i detonacija,isto tako sa desne strane od mene iz tog pravca po kojem se kreću Tigrovi i Gromovi čuje se isto tako jaka pucnjava i detonacija.
Sve mi to postaje čudno jer pred sobom na brdu vidim veći broj srpskih vojnika a oko 15:00 h moj izvidnik se vraća i govori mi da je borbena skupina uspješno forsirala Unu.

Govori mi da je zapovijednik borbene skupine dobio zapovijed da se akcija obustavlja, a ja sa svojim izvidnicima da ostanem na položaju gdje jesmo. Savjetujem se sa svojim izvidnicima šta dalje da radimo te odlučujem da se vratimo na samu obalu i tamo čekamo, jer ovdje gdje jesmo čistina je i nemamo nikakvog zaklona.

Vraćamo se nazad, a stalno me muči jedno pitanje: “Zašto nisu pucali po nama dok smo bili u čamcu, već su bježali?”

I samim tim noć se približavala i nismo mogli ostati na tom mjestu. Krećući se istim putem uz riječicu Mlječanica prema nazad iz samog kanala dvojica četnika bježe nazad prema Uni, ravno u ruke borbene skupine.

Tada mi je sinulo da su oni bili mamac kako bi se ja i moji izvidnici navukli u klopku, ujedno da se to dogodilo bio bi zatvoren sa lijeve i sa desne strane i odsječen od borbene skupine. Već smo bili smo oko 500 m u dubini neprijatelja.
Sve te moje sumnje potvrđene su samim dolaskom na Unu gdje zapovijedam i borbenoj skupini i svojim izvidnicima da zalegnemo pod samu obalu nikako u njihove rovove.

Ubrzo negdje oko 19:00 h sa tog istog brda kojeg smo vidjeli ja i moji izvidnici i tu veću skupinu srpskih vojnika krenula je pucnjava po nama iz svega što su imali, shvatili su da nas nisu uspjeli uvući u klopku.

U samoj toj pucnjavi i detonacijama pozivam svog izvidnika koji je ostao kod čamca u Baćinu da krene prema nama što je učinio isto tako pridružuje mu se sa još jednim čamcem jedan pripadnik 17. dp.

Pod jakom pucnjavom izvlačili smo se od 20:00 h sve do 02:30 u noći. Čekali smo dok i zadnji pripadnik borbene skupine se nije vratio.

Naglasit ću da nitko od mojih izvidnika diverzanata i pripadnika borbene skupine nije poginuo niti je ranjen, uz to imali smo dvojicu zarobljenih koji su kasnije razmjenjeni. U svom tom metežu ja i moji izvidnici dolazimo do glavnog zapovijedništva u Dubici, a netko je javio da sam ja i moji izvidnici upali u klopku i da smo svi poginuli.

Kad su nas vidjeli u zapovijedništvu onako mokre i blatnjave neki od mojih prijatelja iz školskih dana plakali su od sreće, nevjerujući da smo živi, a uz to imamo i zarobljenike. Od samog zapovijednika te akcije Una dobivamo usmenu pohvalu.

Ovo  sjećanje želim podijeliti sa svim ratnicima iz akcije Una dok u meni se mješa i veselje i bol u srcu za poginulim crnim Mambama, Gromovima, Tigrovima i drugim ratnicima iz te akcije, njih više od 40 poginulih i nestalih, od čega 26 Gromova te više od 100 ranjenih.

Još jednom ću spomenuti zaboravljene od svih izvidnike DP iz Sunje kojima mi je bila čast zapovijedati, izvidnike kojima se nitko iz tih silnih ministarstava nije udostojio ni na komadić papira napisati barem nekakvu zahvalu, a sama veličina tih  izvidnika što je u njima samima skromnost i samozatajnost.

To su izvidnici diverzanti Sunja koji su svim političarima osigurali udoban život, lakirane cipele, njihovoj djeci dobre poslove dok kod istih tih mojih izvidnika i mene samoga djeca su otišla u Njemačku ili Irsku jer za našu djecu ovdje nema posla.

Ivo Vranić Buva,  zapovijednik izvd.div.voda Sunja