Slaven Letica: Psihološki korijeni bolesne mržnje prema Predsjednici Pilsela, Tomića, Puhovskog …

Javno iskazivanje, zagovaranje i promicanje mržnje, prijezira i gađenja prema hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović u uskim je ljevičarskim, apatridskim kripto-komunističkim i titoističkim krugovima od samog početka mandata  bilo vrlo poželjno i super probitačno.

PIŠE: dr. Slaven Letica

Ta plamteća mržnja, prijezir i gađenje povećali su se nakon ostvarenje njene odluke o preseljenju poprsja Josipa Broza Tita iz Predsjedničkih dvora u njegov rodni Kumrovac, da bi – na prijelazu 2016. u 2017. – dobili razmjere masovne trolovske i hejterske pomame: zarazne mrziteljske histerije.

Da je tome tako dobro oslikava i primjer bošnjačkog novinara i televizijskog voditelja Senada Hadžifejzovića koji je poziv Aleksandra Stankovića za nastup u emisiji HTV-a Nedjeljom u 2 dobio neposredno nakon što je primitivno i grubo izvrijeđao hrvatsku predsjednicu.

Tijekom odlaska predsjednice Republike na službeni put „niskog profila“, kako ga je sama nazvala, u SAD i nakon povratka s tog puta, njeni mrzitelji (hejteri) i trolovi (podzemni, često bezimeni, anonimni mrzitelji) odbacili su sve građanske i profesionalne obzire: pribili su je na virtualni stup srama i zasuli najgorim mogućim riječima-rugalicama-sramotnicama.

Na sličan način kao što su u ranom, srednjem i kasnom srednjem vijeku, a u našim krajevima sve do dekreta kraljice Marije Terezije, na stupove srama vezivani, sramoćeni i ponižavani nesretnici čija su znanja, umijeća i vještine inkvizitorima-čuvarima moralnog poretka izgledali nadnaravni, đavolji, sotonski, nečastivi i nečasni (više o tome možete pronaći u genijalnoj knjizi Vladimira Bayera „ Ugovor s đavlom“, Zora, 1953.), tako i novi inkvizitori vrebaju nove prilike i povode da se ponovno obruše na predsjednicu Republike Kolindu Grabar Kitarović koja se je drznula iz njegove negdašnje vile (u kojoj nije nikada prespavao!) ukloniti poprsje njihova bezgrešnog junaka Josipa Broza Tita.

Naravno, opsesivna mržnja predsjedničinih trolova i hejtera nema izvorište samo među vječnim titoistima. Ona ima i druge izvore, nadahnuća i porive. Znano je, naime, da su mržnja, prijezir i gađenje IZVEDENI, SEKUNDARNI OSJEĆAJI koji najčešće izviru iz – osobne nesposobnosti i nesreće koji su uvjetovani i potiču ljudsku ZAVIST/ JAL.

Iako mi Hrvati vjerujemo da je hrvatski jal najdrevniji i najstrašniji od svih jalova i zavisti, već i sama činjenica da je zavist jedan od sedam glavnih ili smrtnih grijeha – uz oholost, škrtost (materijalnu, duhovnu i duševnu), bludnost, neumjerenost, srditost i lijenost – pokazuju da je jal/zavist univerzalni LJUDSKI, a NE SAMO HRVATSKI problem.

Dakako, ako zavist ili jal shvatimo kao izvor nesreće i prokletstva čovjeka koji znatno više želi da drugi ljudi – posebno oni s kojima se može uspoređivati – nisu uspješni, sretni, bogati, zadovoljni i zdravi nego što te blagodati želi za sebe, onda možemo postaviti tezu da je komunistička dogma o klasnoj jednakosti osnažila ionako moćan

EGALITARNI SINDROM U NAS HRVATA

O toj velikoj i važnoj temi nadahnuto je i empirijski uvjerljivo pisao dr. Josip Županov, a u novije doma, nadahnuti Jožinom teorijskim i empirijskim nasljeđem dr. Aleksandar Štulhofer i dr. Ivan Burić.

Bilo kako bilo, iz zavisti/jala, predrasuda, nesposobnosti i straha izviru i drugi negativni, rušilački, pa i ubilački nagoni i osjećaju: gnjev, osveta, nasilje, agresija i slično.

Upravo zbog toga može se kazati da malim plemenima i sektama poznatih i neznanih predsjedničinih hejtera i trolova postoji raznolikost: neki bi je tek htjeli ismijati, drugi poniziti, treći osramotiti, a četvrti protjerati s Čarobnoga brijega i spaliti na metaforičkoj lomači.

Što su osobne frustracije, nesreće, pa i duševni poremećaji, veći veća je i – plamteća, agresivna – mrziteljeva, trolova mržnja. To najbolje pokazuje diskurs nesretnog Drage Carlosa Pilsela: “Koliko je Čokolinda Grabež inače nepromišljena, neupućena, plitka, dekoncentrirana, nebulozna, agresivna i zlobna već smo u više navrata pojašnjavali, ali treba sada, definitivno, dodati i to da je, ponavljam, i bezosjećajna gadura i parazit. Hrvatska predsjednica je inkarnacija onog najgoreg što u Hrvatskoj moramo napustiti: bezobrazluk, nepoštivanje drugih, nestručnost, licemjerstvo i nedostatak sućuti.”

Za razliku od, očigledno, duševno poremećenih zavidnika-jalnika tipa Drage Pilsela, u javnosti djeluje mnoštvo predsjedničinih OPSESIVNIH mrzitelja koji vlastite predrasude i mržnje pretvaraju u cinizam.

Evo nekoliko tipičnih primjera:

Spisateljica Vedrana Rudan: „Naša je bivša ministrica vanjskih poslova (Vesna Pusić), da bi mogla dobiti vizu, trebala potpisati da se u Americi neće baviti prostitucijom. Mislim da gospođa Kolinda-Grabar Kitarović, sudeći po tome što sve radi za Amere, to ne mora potpisati. Ona se prostitucijom bavi u Hrvatskoj.“

Novinar i pisac Ante Tomić: „Naša plava Pepeljuga je u političkom životu SAD-a beznačajna kao božja ovčica koja je preletjela park ispred Bijele kuće.“

Novinar i pisac Ante Tomić: „Pored hrvatske predsjednice je i bivši četnički vojvoda i upravitelj groblja izgledao kao dobitnik Nobelove nagrade.“

Novinar i pisac Ante Tomić: „Pukom srećom četnička čokolada nije ubila nevinog dječaka.“

Politolog dr. Žarko Puhovski: “Predsjednica je prešla put od nekog tko je odbijao biti na Balkanu, preko kraljice Balkana, do kraljice trasha.“

Bivša političarka i novinarka Jadranka Kosor: “To antidatiranje (aludira na izmjenu datuma povratka iz Amerike – op. S.L.) je još jedno ponižavanje javnosti.”

Pomorski i općeprometni pravnik i stupničar dr. Goran Vojković: „Plaćamo li Kolindu da nas okolo sramoti?“

Novinar Inoslav Bešker: „Važnije je što gospođa Kolinda Grabar Kitarović svojom aktivnošću dovodi u pitanje funkciju predsjednika Republike, na primjer kada odlazi u Sjedinjene Države Amerike da bi funkcionirala – temeljimo se na podacima koji su iz njezina Ureda dostavljeni javnosti – u najbolju ruku kao lobist srednjeg ranga.“

Književni kritičar, leksikograf i pisac Velimir Visković: „Neki su čak rekli da je Mika Špiljak imao bolji tretman u Washingtonu. Mislim da joj to nije trebalo.”

Saborski zastupnik SDP-a Saša Đujić: “Gledam sad isječak iz Kolindinog gostovanja kod Dujmovića u Dnevniku HTV-a i mogu samo zaključiti, sram me je da mi je ovo Predsjednica!!! A Jakovu poruka, IZDRŽI!!!”. Uz zapis je objavio fotomontažu na kojoj na fotografiji Predsjednice piše: “YES! Opet sam ispala glupa ko kurac!”

Nova moralna panika i predsjednica Republike kao narodna vražica

Kao što je premještanje poprsja JBT s Pantovčaka u Kumrovac proglašeno signalom napuštanja hrvatske antifašističke tradicije, a nepromišljena izjava o „srpskoj čokoladi“ kao znak ksenofobije, tako se nedavni put KGK u Ameriku proglašava teškim zakonskim i ćudorednim prekršajem. Hrvatska predsjednica postaje tako još jednom narodnim vragom oko kojeg se stvara i razbuktava – moralna panika.

Pojam moralna panika dugujemo američkom politologu Stanleyu Cohenu i njegovoj knjizi “Narodni vrazi i moralna panika” iz davne 1972. godine. Evo kako je definira: “Čini se kako se u svim društvima ponekad pojavljuju razdoblja moralne panike. Javlja se neko stanje, epizoda, osoba ili skupina osoba koje se definiraju kao (smrtna) prijetnja društvenim vrednotama i interesima. Masovni mediji prirodu tih stanja, epizoda, osoba ili skupina osoba prikazuju na stiliziran i stereotipan način. Medijski urednici, biskupi, političari i drugi podobno-misleći ljudi tada podižu moralne barikade.”

Isti novinari, koji su godinama stvarali legende i mitove o Stipi Mesiću, dr. Ivi Josipoviću i dr. Ivi Sanaderu kao velikim demokratskim i europskim državnicima, posljednjih tjedana predsjednicu KGK javnosti nude kao potencijalnog žrtvenog jarca, zapravo jaricu: kao utjelovljenje sviju državničkih i ćudorednih zala.

Jarci otkupitelji, ili žrtveni jarci, nasušna su potreba u teškim i kriznim vremenima: u obitelji (u kojoj se naseli zlo i naopako, primjerice ovisnost ili zločin), političkoj stranci ili cijeloj zajednici. U tajnovitom podzemlju naših ljudskih duša počiva atavistička, nesvjesna potreba za pronalaženjem krivca za naše i opće grijehe – u drugome. Ako nam dijete padne na ispitu, ili razbije susjedu prozor, svatko od nas lako zaključi kako je naslijedio zlo od onoga drugoga.

Ako postigne uspjeh, hitamo susjedima i prijateljima i ponosno kazujemo: pogledajte očeva/majčina sina. Evo kako znalci simboličnoga govora i kulture Jean Chevalier i Alain Gheerbrant u Rječniku simbola opisuju smisao toga dragocjenog jarca: “Jarac otkupitelj opterećen grijesima naroda snosi kušnju izgona, udaljenja, progonstva; simbolizira osudu i odbacivanje krivnje, a odlazak mu je bez povratka. (…) Jarcem otkupiteljem naziva se čovjek koji nosi tuđe krivnje, a nema mogućnosti da se brani i nije zakonski osuđen.

Predaja o jarcu otkupitelju raširena je na svim kontinentima. Prikazuje čovjekovu duboku težnju da svoju krivnju prebaci na drugoga i da zadovolji svoju savjest, kojoj je uvijek potreban krivac, kazna i žrtva.” (Jesenski & Turk, Zagreb, 2007., str. 240).

Virtualni stupovi srama

Stup srama ili stup sramote imao je u tradicionalnim društvima višestruku funkciju ponižavanja, sramoćenja, izvrgavanja poruzi i fizičkog kažnjavanja/mućenja u pravilu lakših prijestupnika. Prijestupnike su vezivali uz stupove podignute na glavnim ili prometnim trgovima ili na posebno izgrađenim platformama. Većina građana uopće nije željela sudjelovati, ako na to nije bila prisiljena, u tim obredima javnog kažnjavanja prijestupnika. Oni koji bi došli na trg najčešće su imali ulogu promatrača, dok je manji dio od njih sudjelovao u tjelesnom kažnjavanju: gađanju trulim voćem, jajima, bacanju uginulih životinja, bičevanju te kamenovanju koje je za posljedicu imalo ozljeđivanje, pa i smrt.

U suvremenom svijetu internet je omogućio brzu i neograničenu ljudsku informiranost, komunikaciju, povezivanje i raspravu, ali je istodobno pretvoren u svojevrsni “stup” srama: društvene mreže, portali, blogovi, mikroblogovi (Twitter, Weibo i dr.), mjesta za prenošenje video i vizualnih sadržaja (YouTube, Flickr, Instagram), forumi i drugi komunikacijski kanali koriste se za javno klevetanje, sramoćenje, ponižavanje, blaćenje, pa i karakterna ubojstva i uništavanje osobnog i obiteljskog života, karijera i ugleda “naciljanih” pojedinaca ili skupina.

Pitanje je, dakako, je li to „pribijanje“ pojedinaca i društvenih, pa i vjerskih i crkvenih skupina, u našem predsjednice KGK, dio strategije ili je spontani proces koji korijene nalazi u ljudskoj prirodi koja ponekad neke ili mnoge od nas tjera na nanošenje nepravde, poniženje, muka (nekad fizičkih, danas duševnih) drugima?

Moj je odgovor na to pitanje dvojak: u pravilu se radi o slabostima ljudske naravi (zavisti, ljubomori, nemoći, predrasudama, pa i mržnji), ali postoje i situacije kad se radi o strategiji, tj. ozbiljno pripremljeni plan i metoda za ostvarenje posebnog dugoročnog cilja.

Kao ogledan primjer strategijskog sramoćenja i klevetanja katolika izdvojio bih polustoljetni odnos nekad komunističkog režima, a u posljednjih četvrt stoljeća Srpske pravoslavne crkve, srbijanske vlasti, pa i Republike Srbije kao države, prema danas blaženiku, a uskoro svecu Alojziju Stepincu.

Konkretno strategijsko sramoćenje, nazovimo ga tako, posljedica je desetljećima stvaranih i brižno njegovanih predrasuda i propagandnih laži o Stepincu koje su tijekom vremena prerasle u ono što poznati američki teoretičar ljubavi i mržnje Robert J. Sternberg naziva „plamtećom mržnjom“: snažnim neprijateljstvom koje se temelji na preziru, predrasudama, strahu, nemoći i/ili osjećaju povrijeđenosti.

Kad je u pitanju ljudski osjećaj ponosa i samopoštovanja i s njima povezno javno sramoćenje na tradicionalnim ili virtualnim stupovima srama, moglo bi se kazati da u suvremenim društvima, prožetim ćudorednim i etičkim relativizmom, slabi uloga SRAMA (od bližnjih, susjeda, župljana, javnosti) i STRAHA (od Boga i države, zakona) kao regulatora ljudskih osjećaja i ponašanja. Društva koja cijene samo materijalne vrijednosti, poznatost i slavu (pozitivnu i negativnu) postupno se pretvaraju u – društva bez srama, besramna društva.
Dakako, i u takvim društvima većina ljudi živi uz poštivanje istinskih ljudskih vrijednosti te joj javno sramoćenje posebno teško pada.

Razliku u odnosu na shvaćanje ćudoređa, sramote i javnog sramoćenja ilustrirati ću s dva primjera: jednog poznatog hrvatskog političara-tajkuna (Nadan Vidošević) i jedne književnice i pjesnikinje (Ivana Šojat)

Iako ga DORH u sudski prihvaćenoj optužnici tereti za krađu najmanje 39.000.000 kuna koju su pred sudom priznala četiri njegova lopovska ortaka (kako bi sami dobili manje kazne), Nadan Vidošević nedavno je ispred Županijskog suda u Zagrebu okupljenim novinarima kazao: „Ostatak svog života posvetit ću da Hrvatska postane onakva kakvom sam je sanjao 1989. kada sam ušao u politiku. To znači da bude zemlja morala i etike. To je moj temeljni cilj, a mislim da ću kroz ovaj proces to i uspjeti.”

Nasuprot njemu ranjiva pjesnička duša bivše ratnice i pjesnikinje (Ivane Šojat) teško podnosi to što je često predmet sramoćenja na društvenim mrežama, pa je na nedavnoj promociji svojih dviju knjiga u Klovićevim dvorima zavapila: „Nužno je stati na kraj trendu podizanja hajki koji je ušao u habitus, jer čini se kako mediji više ne mogu i ne znaju funkcionirati bez hajkačke politike. Nužno je obustaviti verbalna kamenovanja pod izlikom slabe argumentacije. Krajnje je vrijeme da postanemo konstruktivno društvo koje podupire i divi se istinskim vrijednostima, hvali dobro i uzvisuje mudroslovno.“

Mnoštvo je primjera javnog sramoćenja drugih i drukčijih u hrvatskom društvu, a kad je ismijavanje katolika i vjerskih osjećaja ljudi, spomenuti ću tek dva primjera:

Nakon što je proslavljana atletičarka i vjernica Blanka Vlašić odlučila jednu svoju medalju pokloniti kardinalu Josipu Boznaiću i Crkvi, nju, Crkvu i Boga pokušao je izvrći javnom ruglu Ante Tomić ovim riječima: „Što će Bogu olimpijska bronca u skoku u vis? Da je htio, mogao je valjda uzeti zlato.“

Ismijavanjem i ponižavanjem vjerskih osjećaja ljudi sustavno se bavi i „avangardni“ kazališni režiser Oliver Frljić koji je u komadu “Naše nasilje i vaše nasilje” na kazališnim daskama prikazao Isusa Krista kako siluje muslimanku.

Pitanje je, dakle, kako se spomenuta i druga javna sramoćenja mogu teorijski objasniti i postoji li neki „recept“ za odnos žrtava tih sramoćenja prema njihovim/našim verbalnim nasilnicima i mučiteljima?

Postoji mnoštvo knjiga, istraživanja i članaka na temu suvremenih svjetonazorskih, moralnih, političkih i kulturnih verbalnih ratova, a ja ću ovdje spomenuti tek dvije koje podupiru stajališta koja s vama dijelim.

Prva je knjiga „Moralna plemena: Emocije, razum i jaz između nas i njih“ koju je napisao Joshua Greene. Ključna je teza tog autora da su naši, ljudski mozgovi dizajnirani za život ljudske horde i za plemenski život! Onog časa kad se počnemo smatramo pripadnicima naše društvene i moralne skupine-plemena (mi), pripremamo se za borbu protiv svih drugih (oni) koji ne dijele naša vjerska i svjetovna uvjerenja, interese, političke pozicije. U suvremenim društvima crte interesnih i moralnih podjela i ratova postale su vjerske i svjetonazorske: pobačaj, globalno zatopljenje, homoseksualizam, socijalna politika, eutanazija, svetost, zločin, navijačka sklonost, spolni odgoj, brak itd.

Jonathan Haidt pisac je knjige „Pravednički um: Zašto politika i religija dijele dobre ljude“. Njegova je ključna teza ova: “Mi (ljudska bića) smo rezultat višerazinske selekcije koja nas je pretvorila u homo duplekse: istodobno smo i sebični i grupni.” Sebičnost povezana s grupnošću (pripadnosti nekoj skupini) stvara nam uvjerenje da smo upravo MI, moralni i domoljubni pravednici, najveće žrtve procesa javnog sramoćenja.

Razvoj interneta i njegovih bezbrojnih izražajnih formi omogućio je stalnu verbalnu borbu „moralnih plemena“ i „pravedničkih umova“.

Zato se i na hrvatskoj moralnoj-pravedničkoj bojišnici sukobljavaju i spore, s jedne strane tradicionalne nevladine udruge (Hrvatsko nacionalno etičko sudište, U ime obitelji, Grozd, Hrast, Vigilare, Benedikt, Centar za obnovu kulture, Braća hrvatskog zmaja, Matica Hrvatska, Narod, Kamenjar, braniteljske udruge itd.), a s druge strane one koje sebe smatraju naprednim i liberalnim (Documenta, GONG, Kulturnjaci 2016, BaBe, Kontra, H-Alter, Muf, Mladi antifašisti, Hrvatski centar PEN-a, Platformom 211, Centar za mirovne studije itd.)

Po logici stvari, spomenuta i druga moralna plemena mogla bi i trebala biti društveno i spoznajno bogatstvo, izvori svjetonazorske, političke, duhovne i duševne raznolikosti.

Međutim, u okviru njih ili SAMOSTALNO na „virtualnim stupovima srama“ glavnu riječ često vode hejteri (mrzitelji) i trolovi (podli mrzitelji).

Hejter je naprosto mrzitelj: njega ili nju na hejtanje-mržnju ne potiče ljubomora (želja da bude predmet vlastite mržnje), već potreba sa se pripadnika neprijateljske skupine ili „moralnog plemena“ javno osramoti, okleveće, ponizi, emocionalno rani.

Trol: Osoba koja ne podnosi uspjeh, znanje, sreću, slavu i javni utjecaj osobe koja ne pripada skupini koju ta osoba smatra: „nama”. Umjesto argumenata i kritike takva osoba u komentarima na društvenim mrežama, portalima, blogovima i forumima piše uvrede, ponižavajuće etikete i klevete. Najčešće anonimno!
Istraživanje psihologa Erina Buckelesa i kolega: trolovi su samoljubivi, egoisti, manipulatori, psihopati i sadisti.

Kako se odnositi prema vašim hejterima i trolovima?
Izbrišite ih, nemojte ih hraniti!

Savjet za predsjednicu KGK: ne obazirite se na vaše agresivne, zapjenjene, na mržnju osuđene, bolesne hejtere i trolove.

Ignorirajte ih! To će iznad granica podnošljivog bola povećati njihov JAL i tužnu ljudsku sudbinu: sudbinu opsesivnih trolova i hejtera.

Foto:pxll