Bio je pravi let u kojem su se odradile borbene, vježbovne misije. U ovom slučaju – dva američka F-18 protiv dva hrvatska MiGa-21. Letenje u američkim lovcima danas je znanstvena fantastika za pilote HRZ-a.
Zatvorite oči i zamislite slijedeću situaciju – na hrvatskom nebu lete američki lovci F-16 block 40, zapovjednik 1. lovačke eskadrile HRZ-a u kokpitu svog MiGa-21 UM u dogfightu protiv američkih F-14 i F-18 leti zajedno s američkim generalom, zapovjednikom Pacifičke i Atlantske flote, zapovjednik HRZ-a leti u jednom od F-16D, u hrvatskim MiGovima-21 UM lete američki piloti , upijaju svježe ratne vještine hrvatskih kolega, gužva je na nebu sjevernog Jadrana, grmi i iznad Kvarnerskog arhipelaga, gužva je na pisti aerodroma u Puli,…
U vježbama iznad mora hrvatski piloti probijaju virtualnu obranu američkog nosača zrakoplova. Američki piloti doslovno u šoku, čak se i bune zbog nepredvidljive taktike hrvatskih pilota, ali nosač im je – potopljen pa neka plaču majci svojoj….
Uživaju i hrvatski zrakoplovni tehničari, jer se na licu mjesta detaljnije upoznavaju sa motorima i održavanjem američkim lovaca.
Junaci hrvatskog neba
A sad otvorite oči. To nije bila maštarija autora ovih redaka nego stvarni događaji u ne tako davnom životu HRZ-a. Bijaše to godina 2002. i vježbe „Joint Wing“ te ASCA kada su na pulskom aerodromu boravili američki lovci 555. borbene eskadrile iz Aviana.
Na moru se vježbalo s avionima zrakoplovne skupine CVW-7 nosača zrakoplova „USS Dwight Eisenhower“, kao i lovcima skupine CVW-17 s nosača „USS George Washington“.
Cilj te suradnje HRZ-a i kolega iz Ratnog zrakoplovstva SAD-a bio je uvježbati različite scenarije borbenog djelovanja tipova zrakoplova koji se na nebu u stvarnosti rijetko susreću. Amerikanci su željeli vidjeti sve osobine hrvatskog MiG-a21 i što taj lovac sve može u rukama tada vrlo iskusnih hrvatskih pilota.
Letjeli su tada najbolji od najboljih HRZ-a kao što su Danijel Borović, Ivan Selak, Marin Puh, Bili Levanić i još mnogi drugi.
Po prvi puta, a danas posve nezamislivo, letio je u jednom F-16D i zapovjednik HRZ-a general Josip Štimac. Letio je na F-16 D i Mladen Crnički, koji je stekao brojne sate naleta na samo na MiGu-21 nego i na MiGu-29. Priče da je general Anton Tus naš jedini pilot koji je letio i na F-16 i na MiGu-29 samo su bajke za neuke novinare. To je bio samo u jednom trenutku i nikad više.
U rukama junaka Borovića
Čak su tih dana s nosača zrakoplova u Sredozemlja posebnim avionom Amerikanci dopremili čuvenog generala Garyija Rougheada, zapovjednika borbene skupine s nosača aviona “USS George Washington“, a s čije su palube u Pulu doletjeli avioni F-14 i F-18. Po pravilima, zapovjednik ne bi smio napuštati nosač, pa su ga poslije leta i zajedničkog ručka, odmah vratili na nosač. No, taj detalj ukazuje koliko je Amerikancima bilo stalo do vježbanja s hrvatskih kolegama, svježeg ratnog iskustva.
Danijel Borović nakon leta sa američkim generalom Garyijem Rougheadom u MIG-21 dvosjedu
Taj general je posebno zanimljiv. Do današnjih dana ostao je tek drugi čovjek u američkoj vojnoj povijesti koji je zapovjedio i Atlantskom i Pacifičkom flotom. Letio je tako general Roughead u MiG-u dvosjedu u sigurnim rukama Danijela Borovića, tada zapovjednika 1. lovačke eskadrile HRZ-a.
Nije to bilo samo ukazano povjerenje Boroviću i cijelom HRZ-u. Nije to bio samo „turistički“ let za protokolarno naslikavanje ili da se general opušten i zavaljen u kabini divi sunčanim istarskim plažama i golim Švabicama. Bio je pravi let u kojem su se odradile borbene, vježbovne misije. U ovom slučaju – dva američka F-18 protiv dva hrvatska MiGa-21.
Bile su to godine kada su hrvatski borbeni piloti redovno letjeli na američkim avionima. Ugođaj je bio potpun. Bilo je to izuzetno dragocjeno iskustvo i za naše tehničare. Tadašnje tehničke i infrastrukturne resurse HRZ-a, u vremenu od 2000. pa tamo do kraja 2003. godine, Amerikanci su znali dobro iskoristiti za svoje uvježbavanje. Vježbe s američkim F-14, F-16 i F-18 postale su gotovo pa tradicija.
Pokazalo se da je u dogfightu MiG-21 u rukama macana kao što su hrvatski piloti nije baš jednostavan zalogaj. MiG-21 je brz avion, male radarske siluete i teško vizualno uočljiv.
Samo 7 godina ranije toga piloti HRZ-a odrađivali su zadaće u Domovinskom ratu. Pa tko se ne bi s takvima asevima uvježbavao.
Satnik John Peterson, pilot-instruktor sa F-16 block 40 uspoređujući vježbu u Hrvatskoj sa sličnima u Europi, kazao je tada kako je vježba ispred obale Istre nešto nenadmašno.
Borović s dijelom svojih pilota i mehaničara na vježbi Joint Wings
„Dugo smo vremena provodili s vašim pilotima. Posebice bi istaknuo priliku koja nam se ukazala da letimo na MiG-21, jer do sada ga nismo mogli vidjeti ni izbliza, a kamoli letjeti na njemu. Ovo je jedinstvena prilika da se sami uvjerimo u njegove borbene sposobnosti, što je od goleme važnosti za obuku naših pilota i njihovu kompletnost. Iskustvo u Hrvatskoj ne može nadmašiti ni jedna naša učionica“- zaboravljene su riječi satnika Petersona koje smo izvukli iz jednog prašnjavog izdanja „Hrvatskog vojnika“.
Neobjašnjiv odlazak Amerikanaca
Po složenosti zadaća i brojnosti aviona slična vježba bila je i „Adriatic Sword“ iz 2003. godine kada se više dana letjelo iznad Like, Udbine i Slunja. Svakog dana letjelo se u dvije smjene, jutarnjoj i poslijepodnevnoj. U smjenama su letjela po dva zrakoplova F-16 iz Aviana i dva zrakoplova MiG-21 s Plesa. Nakon polijetanja, bojna ZMIN uočila bi i radarski pratila američke lovce i po proceduri identifikacije proslijedila signal za uzbunjivanje i vježbovno polijetanje lovaca s dežurnog borbenog dvojca prema Operativnom središtu HRZ i PZO.
Kad dobiju signal za polijetanje MiGovi polijeću s aerodroma Zagreb i odlaze u zonu Like s ciljem presretanja, otkrivanja i vizualne identifikacije “nepoznatih ciljeva“ u zračnom prostoru. Po presretanju i pozitivnoj identifikaciji, hrvatski i američki zrakoplovi nastavljali bi let po ruti brišućeg letenja u sastavu četvorke prema području aerodroma Udbina i vraćajući se prema Slunju. Tamo su se uvježbavali manevri bliske zračne potpore, kao i postupci za izvođenje manevara gađanja, raketiranja i bombardiranja ciljeva na zemlji.
Kasnijih godina gledali su se nastavci ove vježbe, ali nikad u obimu i brojnosti zrakoplova kao 2003.
Iz nekog nevidljivog, nepoznatog razloga nakon 2003. godine Amerikanci odustaju od takvih vježbi u Hrvatskoj. Naprasno se prebacuju u Bugarsku. Nameće se pitanje – zašto nagli zaokret? Njušimo u zraku neki, budimo otvoreni, zajeb ili ignoranciju s hrvatske strane. Ne bi nam bio prvi put.
Gledajući iz današnjeg kuta, ostaje činjenica da smo prokockali mogućnosti koje su nam se tada otvorile u suradnji sa USAF-om. Značajna zrakoplovna infrastruktura kojom smo raspolagali na obali Jadrana, nečijom krivom procjenom tobožnje „nepotrebnosti“ je izbačena iz funkcije i propada, umjesto da se kapitalizirala. Rezultati niza godina loših odluka danas su vidljivi i slijepcima. Od svih pilota HRZ-a koji su tih godina bili aktivni, iz prve i druge generacije, u sustavu je ostao samo Željko Ninić.
Kasnije se „proslavio“ javno braneći propalu političku akviziciju zvanu F-16 Barak, a prije toga braneći i najveću aferu OSRH – truli „remont“ MiGova-21 u Ukrajini.
Zapišimo i ovaj intrigantni detaljčić. Naime, za međunarodne debakle kao što su ukrajinski remont MiGova i kupnja izraelskog Baraka, dijelili su se brigadirski i generalski činovi, a za junaštva u Domovinskom ratu te za izuzetno profesionalno i stručno vođenje borbene eskadrile lovaca u postratnom vremenu, činovi se nisu uručivali.
Na primjer, kako je moguće da jedan ratni heroj kakav je Danijel Borović vojni sustav napusti u činu pukovnika?! A Hrvatskoj je donio i prvi nadzučni borbeni avion! Pa ima li normalnih u vrhu vojske i obrambenog ministarstva? Ni Borović, kao ni drugi naši preživjeli pilota iz Domovinskog rata nije dobio čin generala. Slučajnost? Malo morgen.
Sramota je to hrvatske države o kojoj se javno ne govori. Nepravdi usprkos Borović i njegova ratna generacija pilota, duboko smo uvjereni, u očima povijesti ostat će veliki.
Kada nam borbena komponenta odumre, a taj dan je vrlo, vrlo blizu, nema više govora o ratnom zrakoplovstvu. Ostat ćemo samo na transportnom dijelu. Tada na scenu stupa ona stara, narodna koja kaže – Tko ne plaća svoju vojsku, plaća tuđu, a tuđa je uvijek skuplja…
Prepuštanje čuvanja zaštite hrvatskog neba nekoj od susjednih zemalja, dijelu domaćeg, kao i inozemnog političkog establišmenta, davni je cilj.
Vježbe koje smo prije gotovo 20 godina gledali iznad naših krovova nisu bile ništa drugo doli DACT obuke. Odnosno, obuke punog naziva „Dissimilar Air Combat Training“ koja se smatra jednom od najvažnijih dijelova obuke suvremenog borbenog pilota.
Što bi bilo da je bilo…
Da je bilo pameti, Hrvatska je mogla NATO saveznicima ponuditi napredni koncept DACT obuke koja je danas najtraženija roba na tržištu borbenog zrakoplovstva. Hrvatska, mediteranska pomorska zemlja svojim geografskim položajem duboko uvučena u europski kontinent, mogla je biti jedinstveno mjesto Sjevernoatlantske vojne alijanse za naprednu letačku obuku iznad kopna i mora. Ovim projektom bi se stimulirale NATO-članice da prepoznaju kapacitete obuke svojih pilota upravo u – Hrvatskoj.
Hrvatska raspolaže s dvije obalne vojne zrakoplovne luke (Pula, Udbina) velikog smještajnog kapaciteta, dva pomorska vojna poligona, prostranu morsku pučinu Jadranskog mora, otoke s zračnim lukama (Krk, Brač), ali i planinske masive idealne za uvježbavanje lovaca zapadne i istočne proizvodnje.
Dakle, zračni prostor koji može pružiti pun razvoj zrakoplovnih brzina, potrebne visine leta, vremensko trajanje obuke, kao i različite scenarije vježbe. Što se Hrvatske tiče, ne treba posebno isticati što bi to značilo u pogledu kontinuiranog korištenja NATO-ovih sredstava i naknada za izgradnju kompletno nove infrastrukture, stjecanje jedinstvenih letačkih sposobnosti, ostvarivanje naleta i etabliranja Hrvatske kao značajne NATO zrakoplovne članice.
Naravno, DACT u Hrvatskoj ne bi bio novina, ali bi osigurao ne samo očuvanje HRZ-a nego i strateško pozicioniranje Hrvatske na mapi svijeta.
Danas najjača DACT vježba u svijetu odvija se u Maleziji – „Copue Toufan“. Tamo Ratno zrakoplovstvo SAD-a dolazi s F-15 i F-22 Raptorom gdje vježbaju s malezijskim MiGom-29 i Su-30 MKM koji je u toj mjeri „westerniziran“ da nosi i rakete AIM-120 AMRAAM. Pored poznate vježbe „Red Flag“ u SAD-u nama najbliži je „Trachian Star“ u Bugarskoj gdje su trajno bazirane eskadrile američkih F-15 i F-16.
Dugo godina meka za DACT vježbe u Europi bila je vojna baza „Decimomannu“ na Sardiniji gdje su redovno tijekom 90-tih godina dolazili i izraelski lovci, kao i njemački NATO-izirani MiGovi-29, potpuno modernizirani od strane njemačkog EADS-a.
Upravo u tu nišu obuke pilota HRZ je mogao uskočiti. Kao što vidimo, bilo je prilike, kao i političke podrške SAD-a. Ne samo da smo u tom slučaju mogli financijski povoljno obnoviti HRZ novim borbenim lovcima, nego je Hrvatska mogla biti domaćin s “agresorskom” ulogom. Tako bi HRZ osim “airpolicinga” i redovnih drugih zadaća, imao aktivnu i jedinstvenu ulogu na razini cijeloga NATO-a u usvajanju naprednih letačkih sposobnosti u simulacijama zračne borbe.
Eskadrila borbenih lovaca je mrtva
Gdje je danas HRZ? U mračnom Hadu. Bez borbenog lovca ono gubi prefiks „borbeno“. Borbenu avijaciju ne čine kanaderi ili laki helikopteri, limeni golubovi poput „Kiowa“. Sve što danas vidimo rezultat je konfuzije i neinventivnosti našeg vojnog establišmenta. Gorki su to plodovi sitne koristi, nepotizma, karijerizma i korupcije, a takvi nismo bili u Domovinskom ratu.
Što nam šekspirijanska epopeja nabave aviona i sunovrata HRZ-a govori? Pa ništa što već ne znamo: kobna matrica negativne selekcije i loših odluka raznih lobija u našim oružanim snagama tvrdoglavo se ne mijenja. Loše odluke smjenjuju jednu drugu. U međuvremenu, prestižu nas ambicije susjeda. Srbija je u samo tri protekle godine dramatično povećala svoje sposobnosti u zraku.
Hajde da se ne lažemo. Eskadrila borbenih aviona je mrtva stvar. Trenutno imamo samo 4 leteća MiG-a, o čijoj operativnosti nema smisla trošiti riječi. Ostatak eskadrile je što neispravno, što prizemljeno, jer su dokazni materijal u sudskom postupku oko nesretnog ukrajinskog remonta. Kao što se znade, sudski dokazni materijali – ne lete. Nerealno je očekivati da će 4 poluispravna MiG-a 21 nakon famoznog remonta na ukrajinski način, ostati u operativnoj funkciji do deklarirane 2025. godine, pa nam i dalje ostaje problem golog opstanka lovačke eskadrile.
Ti avioni u eksploataciji su već 6 godina, a što je pola međuremontnog ciklusa. Nabava rezervnih dijelova i motora manja je nego ikada. Komparacije radi, tamo 2011. godine na održavanje MiGova trošili smo oko milijun eura godišnje, a prošle godine svega 200 tisuća eura. Piloti lete sve manje i manje. Ovog časa imamo svega četiri pilota za eventualnu obuku na novom avionu.
Da je sve spremno za definitivno gašenje EBA-e potvrđuje i lani parafiran ugovor s Mađarskom po kojem njihovi borbeni lovci bez ikakve procedure mogu slobodno ulaziti u hrvatski zračni prostor. O sličnom dokumentu se pregovara i s onima u Rimu. S obzirom na kadrovski i tehnički sunovrat naše borbene eskadrile raspravljati o vrsti aviona za budućnost je posve deplasirano. U ovim okolnostima čak i groteskno.
Iz pobjednika koji su u velikom Domovinskom ratu imali ludo hrabre i odvažne pilote koji su iz temelja redefinirali taktiku uporabe MiGova, mi u jebenom miru nismo u stanju kupiti novu eskadrilu. U vrijeme značajnih vježbi sa USAF-om još smo imali kadrove u HRZ-u koji su znali da nabava borbenih aviona nije puka kupnja „metala“.
Vješalice
Ono što će uvijek predstavljati još veći izazov za vojsku i državu od puke kupovine aviona, je njihovo uvođenje u uporabu, prije svega u ekonomskom smislu, jer kad se nabave, poanta je – banalno rečeno – da lete. A to košta i to ne malo. Novi višenamjenski avioni potrebni su državi Hrvatskoj ako želi imati državni suverenitet ne samo na papiru nego i u svom zračnom prostoru.
Osnovna uloga nadzvučne, borbene/lovačke komponente svake avijacije je da presretne, identificira i obori cilj u zračnoj dimenziji, a to je najčešće neprijateljski avion. U mirnodopskoj upotrebi, ono “neprijateljski” je uglavnom “nepoznati”, “zalutali” ili “nenajavljeni”, a “obori” postaje “uspostavi kontakt” i “navede na slijetanje”, ili po stručnom rječniku air policing.
Današnji HRZ nije ni blijeda kopija HRZ-a iz slavnog Domovinskog rata, kao ni kopija iz ne tako davnog vremena naših velikih zračnih vježbi s Amerikancima. Nikoga više ne možemo impresionirati pa ni sami sebe.
Hvala na svemu lošim političarima, ministrima i šutljivim generalima, tim vješalicama za uniformu.
M.Marković/ Foto: osobna arhiva
