Dr. Slobodan Uzelac, potpredsjednik Vlade u vrijeme Ive Sanadera i Jadranke Kosor, objavio je knjigu “Na strani svojih – Pola stoljeća u hrvatskoj i srpskoj politici” i u prvim javnim istupima opako se izlagao.
Knjigu dr. Uzelca nisam pročitao, ali temljem njegovih govora na promociji i u javnim istupima u knjizi su obajvljene (najmanje) dvije opake laži. Za početak dr. Uzelac tvrdi da je za agresiju na Hrvatsku najviše kriv Ivica Račan jer “nije ništa radio”.
Dr. Uzelca treba podsjetiti da Slovenija nije imala Ivicu Račana pa smo svjedočili “Desetodnevnom rata” koji sam izravno pratio na Brniku, Črnomelju, Gornjoj Radgoni, Mariboru, Šentilju…
Iako je rat trajao “samo” deset dana, žrtve nisu bile zanemarive. Poginulo je više od 70 ljudi, od čega 19 Slovenaca ( negdje piše 22, od čega 16 vojnika i 6 civila), 44 ili 45 pripadnika JNA i još 12 stranaca – vozači kamiona koje je JNA raketirala. Ranjena su 182 Slovenca i 146 pripadnika JNA. Uništen je 31 tenk, 2 helikoptera, 230 borbenih vozila…
Ni BiH nije imala Račana pa smo imali brutalnu agresiju i genocid u Srebrenici, a za opsade Sarajeva ubijeno je 1.601 dijete.
Račana nije bilo ni na Kosovu 1999. godine pa je, nakon brojnih zločina JNA i gotovo milijun izbjeglica, intervenirao NATO, potukao srpsku vojsku i primorao na Kumanovski mir čime je Srbija zauvijek izgubila Kosovo.
Podli su napadi Slobodana Uzelca na Ivicu Račana koji je kao šef SKH na izborima u travnju i svibnju 1990. izgubio vlast i odgovornost za sudbinu Hrvatske preuzeo je Tuđman ni HDZ. A rat – agresija na Hrvatsku – i pokušaj pripojenja dijelova Hrvatske tzv. velikoj Srbiji dogodio bi se, danas je to svakom jasno, bez obzira tko je bio na vlasti u Hrvatskoj.
Rata ne bi bilo jedino da se Hrvatska predala, a to su, izgleda, mokri snovi Slobodana Uzelca.
Posebna je tema izjava dr. Uzelca o policajcu Goranu Alavanji za kojega tvrdi da je “prvi poginuli hrvatski policajac bio Srbin” te da je to “povijesna istina o kojoj se šuti”.
Goran Alavanja ubijen je klasičnom terorističkom napadu 23. studenoga 1990. na križanju cestovnih pravaca Obrovac – Benkovac – Žegar. Napad su izvele tri nepoznate maskirane osobe. U napadu je teško je ranjen inspektor Stevan Bukarica, dok je Jovo Graovac ostao neozlijeđen. Napad je vodio Srbin s područja Knina. Nitko od njih te kobne noći nije nosio uniformu i grb MUP-a RH, odnosno „šahovnicu“, već oznake jugoslavenske milicije.
Alavanja je kao policajac radio u Biogradu i tražio je premještaj u Benkovac, na nižu dužnost, jer nije želio nositi hrvatski grb. Službeni razlog, da bi bio s bolesnom majkom. Nakon pogibije u tzv. Krajini slavljen je kao prva žrtva ustaša.
Alavanja je poginuo je tri mjeseca nakon početka „balvan revolucije“ i mjesec dana nakon pobune policajaca srpske nacionalnosti u Zadru u čemu je i Alavanja sudjelovao. Nakon pobune otišli su na prostor samoproglašene „Zajednice srpskih općina“ koje su tada de facto bile izvan kontrole hrvatskog MUP-a i hrvatskih vlasti. Umjesto hrvatskog grba na odoru su vratili zvijezde petokrake.
Ključni dokument za ustanovljavanje političkoga opredjeljenja, odnosno lojalnosti Gorana Alavanje Republici Hrvatskoj, piše dr. Ilija Vučur u znanstvenom radu “Pogibija Gorana Alavanje 23. studenoga 1990.: događaj, interpretacije, manipulacije“, je peticija 142 policajca Policijske uprave Zadar, većinom srpske nacionalnosti, usmjerena protiv novoizabranih hrvatskih vlasti.
Potpisivanje peticije uslijedilo je nakon što su policajci srpske nacionalnosti, nezadovoljni izlaganjem i postupcima zamjenika ministra unutarnjih poslova Perice Jurića, demonstrativno napustili sastanak delegacije MUP-a RH i djelatnika Policijske uprave Zadar koji se održavao 30. listopada 1990. u Zadru.
Pobuna je rezultirala peticijom, odnosno “Otvoreno pismo milicionera SUP-a Zadar” koje su potpisnici 5. studenoga poslali najvišim predstavnicima hrvatskih i saveznih vlasti. Peticija zadarskih policajaca slijedila je nakon slične peticije iz Policijske stanice Knin od 3. srpnja 1990. godine.
U Policijskoj stanici Benkovac potpise za peticiju 5. studenoga prikupljao je policajac Zdravko Graovac, koji je u to vrijeme službeno radio u središtu Policijske uprave Zadar.
U pismu na tri stranice zamjeraju hrvatskim vlastima političke odluke te posebno uvođenje novosti u radu i organizaciji MUP-a, za koje smatraju da su uperene protiv srpskoga naroda i policajaca srpske nacionalnosti.
Među potpisima se nalazi i vlastoručno napisano ime i prezime Gorana Alavanje kao i njegovih kolega iz napadnute patrole, Stevana Bukarice i Jove Graovca, koji su nastavili raditi u MUP-u “RSK” do prestanka njezina postojanja.
Milan Martić, šef kninske policije, a kasnije i predsjednik tzv. SAO Krajine, pismo kninskih policajaca je nazvao puč u Hrvatskoj.
U intervju za TV Knin povodom godišnjice događaja, tada ministar unutarnjih poslova SAO Krajine, Martić je izjavio 3. srpnja 1991. počinje otvorena pobuna kninske policije protiv hrvatskih vlasti te da je ono pisano javno “ne radi Gračanina nego radi našega naroda da shvate da ćemo mi ipak biti na strani tog svoga naroda. Nećemo biti nekakav instrument nove ustaške države… To pismo je konačno bilo puč Hrvatskoj, gdje smo mi bili nekakva organizirana sila s nekih 300 pušaka, koje su značile ipak nešto”.
U zahtjevu SUP-u Knin za promjenu radnoga mjesta unutar Stanice javne bezbjednosti Benkovac iz lipnja 1994. Stevan Bukarica, koji je s Alavanjom bio u napadnutoj patroli, slikovito je opisao svoj prijelaz: “ (…) zbog opće poznatih razloga, notornih činjenica, vratio sam se u Republiku Srpsku Krajinu u cilju obrane iste i dana 1. 11. 1990. g. formalno-pravno premješten iz tadašnjeg SUP-a Zadar u SJB Benkovac.”
Goran Alavanja pokopan je 25. studenoga na mjesnom groblju u Karinu Donjem, a njegova rodbina na pogrebu nije željela predstavnike MUP-a RH, nego samo one lojalne Martiću. Lijes je bio ogrnut jugoslavenskom zastavom.
Svi u Benkovcu su znali da je poginuli Alavanja već iskazao lojalnost tzv. RSK.
Nadgrobni govor je držao tadašnji predsjednik SDS-a za općinu Benkovac Zdravko Zečević, kasnije premijer tzv. SAO Krajine, a na Alavanjinom posljednjem počivalištu u Karinu Donjem ni do dan danas uopće nema nikakvog hrvatskog obilježja. Samo zvijezda petokraka i ćirilični natpis – GORAN
Tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac je objavio da je Goran Alavanja bio hrvatski policajac te je u Registar branitelja upisan 2006. godine kao poginuli pripadnik MUP-a RH.
“Ovi ljudi nove su žrtve hajdučije i razbojstva i stradali su obavljajući svoju dužnost. Ovaj incident još je jedna potvrda da su oni koji su pravili program razbojstva kao i uvijek kada je hrvatski narod bio pred povijesnim odlukama odlučili da mu stanu na put. Sada su u tom programu žrtve Srbi, i to oni koji se ne žele pridružiti hajdučiji i koji ne žele autonomnu pokrajinu Srbiju. No, nećemo pasti u zamku kreatora ovog terora…”, rekao je Boljkovac u Saboru.
Iako se ime Gorana Alavanje nalazi u registru branitelja Domovinskog rata (upisano mu je 111 dana provedenih u obrani RH), iako su njegovi roditelji ostvarili su sva prava prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja, za ustanovljavanje pripadnosti, odnosno lojalnosti Gorana Alavanje Republici Hrvatskoj ili tzv SAO Krajini, nesumnjivo je važan i status koji je postumno imao u vlasti, institucijama i javnosti na pobunom zahvaćenom području.
U popisu “poginulih pripadnika milicije RSK” MUP-a Republike Srpske Krajine krajem rujna 1992. ime Gorana Alavanje na prvom je mjestu među 55 poginulih policajaca iz SUP-a Knin. Pored osnovnih generalija, za Gorana je navedeno da je bio djelatnik “Stanice javne bezbjednosti” Benkovac i da je poginuo kod Obrovca.
U “Evidenciji o učešću u ratu pripadnika milicije” Stanice javne bezbjednosti Benkovac za Alavanju je navedeno da je poginuo 23. studenoga 1990. na raskršću kod Obrovca.
U “Izvještaju o poginulim pripadnicima jedinica SAO Krajine, Opština Benkovac” pisanom 27. prosinca 1991., po svemu sudeći za nadležne službe Teritorijalne obrane Srpske autonomne oblasti Krajine na tom području, ime Gorana Alavanje nalazi se na prvom mjestu popisa. Pored općih generalija piše da je bio “milicionar” te mjesto i vrijeme pogibije. U izvješću postoji i rubrika “bračno stanje i broj djece”, po čemu se može zaključiti da je popis izrađen i radi reguliranja prava najbliže rodbine poginuloga borca.
Novine “Srpska nova riječ” objavile su u travnju 1992. “Spisak poginulih rezervista pripadnika sastava JNA, TO i Milicije” koji je 10. ožujka 1992. napravio Štab Teritorijalne obrane Knin za svoje područje odgovornosti. Za Gorana Alavanju, pored već poznatih općih podataka, navedeno je da je bio pripadnik “Milicije Krajine”.
Sekretarijat za opće upravne i financijske poslove općine Benkovac izradio je 13. studenoga 1992. “Popis poginulih i preminulih boraca s područja općine Benkovac”, u kojem je Alavanja na prvom mjestu s primjedbom da je bio neoženjen. Popis je, čini se, izrađen radi isplate financijske pomoći obiteljima i djeci preminulih, tako da su obitelji dobivale 15.000 dinara, a djeca po 7.000 dinara.
Na kraju, čak i kad bi zanemarili činjenice i prihvatili da je Goran Alavanja bio hrvatski policajac, a ne pripadnik milicije SAO Krajine, ni tada ne bi bio prvi poginuli hrvatski policajac u suvremenoj Hrvatskoj.
U Tovarniku je 12. studenog 1990. godine ubijen hrvatski policajac Ivan Miličević koji je s ponosom stavio hrvatski grb na svoju odoru.
* U tekstu su korišteni podaci iz rada dr. Ilije Vučura: “Pogibija Gorana Alavanje 23. studenoga 1990.: događaj, interpretacije, manipulacije“
M. Marković/Foto: pxll/arhiv
