Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović nazočio je kao „vrhovni zapovjednik“ obljetnici 31. godišnjice Hrvatskog vojnog učilišta. To je jedno od mjesta u našoj državi koje je idealno za strateške poruke, tj. komunikaciju predsjednika prema pripadnicima Oružanih snaga, te se ovdje očekuju poruke kojima se određuje smjer razvoja Hrvatske vojske, sustava sigurnosti, pa sve do vanjske politike i geopolitike.
Osim što se na HVU on obraća unutrašnjoj javnosti, tj. pripadnicima OS, obraća se zainteresiranim javnostima koje prate događanja u vojsci i sektoru sigurnosti, obraća se i cijeloj hrvatskoj javnosti posredstvom televizijskih kamera. Tu može slobodnije govoriti, jer nije to Glavni stožer, o svojoj viziji razvoja OS, to je mjesto stvaranja vojnih i strateških znanja i promišljanja.
Stoga, svi mogući vojni vanjskopolitički analitičari, veleposlanici i njihovi različiti tajnici, do obavještajnih institucija, pozorno s razlogom prate što će predsjednik reći, i to i u legalnom formatu analize otvorenih izvora (OSINT-Open source intelligence).
No naš predsjednik, iz samo njemu znanih unutrašnjih razloga, sve je, a posebno prisutnost kamera, shvatio kao priliku za svoje političke bitke s Vladom. Tako je on u izjavi i odgovorima na pitanja relativizirao naša partnerstva (EU) i savezništva (NATO) želeći poljuljati ugled Sjedinjenih Američkih Država i pronosio zajedno s novinarima koji su ga „nahuškali“ pitanjima ruski propagandni narativ, relativizacije do protivljenja prema EU i SAD, kako naš problem nije rat u Europi do kojega je došlo ruskom invazijom na Ukrajinu ili čak i prije. Može se reći kako je on komunikacijski uzjahao rusku propagandu. Stvar je ipak još kompliciranija.
Najgore je govorio o lošem stanju i opremljenosti OS RH, zatim je precizirao o streljivu, topništvu, kako nema streljiva i bojnih sredstava i kojih, i to na vrlo nedostojan način. Tako je i nestručnoj osobi moglo biti jasno kako se on ne može kontrolirati. „Koliko imamo protuoklopnih raketa u Hrvatskoj!? Koliko ih ima na lageru!? Ajmo, Bane, prije nego te u istragu bace, koliko Hrvatska ima granata!? Plenkoviću, koliko Hrvatska ima granata 152 (152 mm, kalibar za haubice još iz sovjetskog doba)!? Godinu dana te povlačim za jezičinu da se oko toga dogovorimo! Gdje ćeš sad naručiti? U Sjevernoj Koreji?”.
Pa je nastavio: “Što smo se potrudili naručiti i dobiti, jer vidite da toga nema. I prije rata se čekalo 1000 granata godinu i pol dana.Danas zaboravi, nema ih. Tko je kriv za grozno stanje materijalno-tehničke opremljenosti Hrvatske vojske? Imamo Amerikance koji će nas braniti kao što brane Ukrajince, to sjajno izgleda”.
Zatim je na pitanje o našim snagama u Litvi i Poljskoj, unatoč tome što bi novinari trebali znati i većinom znaju kako je on tu odluku i potpisao, rekao: “… oni su tamo s borbenim kompletima, s haubicama (Panzerhaubitze 2000 ili skraćeno PzH 2000 je njemačka 155 mm samohodna haubica) … mi ih imamo sedam, ne znam je li ih imamo deset s vrlo malom ili nikakvom količinom streljiva…“
Nepovezano je govorio o Rafaleima, protuoklopnim sredstvima, kako rakete Hellfire i nisu bogzna što i sl.Dotaknuo se i EU misije obuke ukrajinske vojske.
“Što Europska unija radi u toj misiji? To je čista farsa samo da se neki ljudi osjećaju bolje. Čemu ćemo mi učiti Ukrajince? Pa ni Amerikanci ih ne mogu naučiti ništa više. Svi ti borbeni sustavi o kojim se priča, to je uglavnom bezvrijedno, jer ne postiže efekte. Nevidljivi lovac košta 200 milijuna dolara, zarade proizvođači 150 milijuna dolara i to netko sruši u tjedan dana.”
Pa kada onda za dva dana vidite kako američki Kongres stojećki aplaudira Zelenskom u odori i Ukrajini, čovjek se mora zapitati u kojem vremenu živimo i je li ono što je naš predsjednik izrekao uopće istina, i kakvo je njegovo opće i specijalističko stanje, odnosno zdravlje.
Čak je sam spočitnuo novinarima: “… nemojte raditi lakrdiju od ovoga…”, što je nemušti pokušaj prebacivanja krivnje, ali i to su kratki intervali koji su preplavljeni potrebom za manijakalnim govorenjem (logoreja). Ovdje je problem što je on indirektno, ali i direktno „odavao“ državne i vojne tajne. Dokaz kako je njegov ego jak je i činjenica kako on to ne razumije, ili ne može razumjeti, što je vjerojatnije, uslijed snažnih bujica misli, koje ga obuzimaju.
Porazna jest činjenica kako ga nitko u njegovoj administraciji ne želi, nema volje ili ne može obuzdati i na to upozoriti i tako i njegovu komunikaciju učiniti učinkovitijom. Jer, kako tumačiti izjavu dan kasnije poslije njegova razgovora s vojnim zapovjednicima koja je objavljena na stranicama njegova ureda.
Tamo između ostaloga stoji: „Na sastanku održanom u Uredu predsjednika Republike vojni zapovjednici izvijestili su predsjednika Milanovića o stanju u Oružanim snagama RH na kraju godine, kao i o potrebama Oružanih snaga RH koje treba osigurati kako bi vojska mogla uredno izvršavati svoju Ustavom propisanu zadaću. U tom kontekstu potvrđena je nužnost hitne nabavke vojne opreme i ubojnih sredstava jer stanje u pojedinim segmentima dovodi u pitanje obrambenu sposobnost Oružanih snaga RH“.
Pa se dalje nastavlja: „Predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH izvijestio je vojne zapovjednike kako je tražio od Vlade RH i očekuje hitno postupanje i donošenje potrebnih odluka u cilju opremanja vojske i nabave nužno potrebnih sredstava.“
Ovdje je obavještajno nedopustiv rizik dio gdje se govori kako je dovedena u pitanje obrambena sposobnost OS. Države, odnosno njihovi dužnosnici, naprotiv, počesto se hvale novonabavljenom vojnom opremom i sposobnostima kako bi jačale element odvraćanja od sigurnosnih problema, a narečeno je poput „javnog poziva“ na iskorištavanje sigurnosnog vakuuma u njegovoj zemlji, kojoj je on predsjednik, najblaže rečeno. Moralno i politički degutantna je ta briga za opremljenost HV, kada se uzme u obzir kako on nije predsjednik od „ jučer“, a još više kada su poznata nečinjenja, ali i destruktivna činjenja kroz mandat Vlade u kojoj je on bio premijer.
Opisane neprimjerene izjave rezultat su predsjednikove nesposobnosti da retorički obuzda svoje misli kada je u prilici javno govoriti u različitim prilikama. Tada osim javnih šteta i sami organizatori negoduju jer im njegove tirade potpomognute senzacijama vječno „gladnih“ novinara obeščašćuju događanja pa ga oni više zbog toga i ne zovu (neke braniteljske udruge), a počeo je zato negdje iz tih razloga i sam nepozvan dolaziti izvan protokola.
Gotovo sasvim suprotan događaj dogodio se prije više od četrdeset godina u jednom nedemokratskom režimu kakav je bio u bivšoj državi. „Drug“ Tito govorio je na konferenciji za medije (vjerojatno na Brijunima) 1975. godine. Snimka postoji na YouTubeu, a zanimljiv je jer njegova pudlica stalno prekida Titovo izlaganje pa on ponekad viče na nju. Tu on izlaže pred novinarima i tadašnjim „funkcionerima“, stanje pregovora, o razgraničenju i pravima manjina koji su završili Osimskim sporazumom između Republike Italije i SFRJ krajem iste godine.
Doživotni predsjednik države i partije na snimci elaborira političko stanje u Italiji (po čemu se vidi kako je sjajno brifiran) kako je sve već dogovoreno s Italijom, i samo je pitanje koliko je sposobna i snažna talijanska Vlada, i kako on to ne vjeruje. Tada se njemu zdesna čuje glas, kako to nije za javnost i objavljivanje, na što on šeretski odgovara: “pa ne moraju objavljivati” i odmah promijeni temu. To je sjajan primjer profesionalne hrabrosti i integriteta „inspicijenta“ i savjetovanja u opisanim uvjetima totalitarne diktature (op.a).
Istina je kako su onda novinari bili društveno-politički radnici pa ih je u zatvorenom medijskom sustavu bilo lakše obuzdati i kontrolirati, ali i danas imamo jednu internacionalnu profesionalnu normu „Off the record“ ili nije za objavljivanje. No to je za novinarstvo koje je formatirano koregulacijom, a ne „novinarstvo“ koje ima novinarska udruženja s hibridnom sindikalno-političkom simbiotskom koegzistencijom, nego sa samoregulacijskom funkcijom i kao takvo bilo slobodno novinarstvo u javnom interesu. Tada bi građani i društvo uživali pozitivne slobode poštenog, relevantnog i korisnog novinarstva.
Kod nas se radi o dvokomponentnom kumulativnom spoju najvišeg dužnosnika, koji ima probleme s nekontroliranim egom, čiji je osobni ili individualni politički interes daleko iznad javnog interesa, i ovom slučaju javnog dobra kao što je obrana. On tako zlorabi dano mu povjerenje građana politički eksploatirajući Oružane snage, a novinari odnosno mediji tako u nejavnom interesu „siluju“ javnost pod plaštem slobodnog informiranja i bestidno ga huškaju na političke protivnike, i tako tiražno eksploatiraju Oružane snage.
Ovdje je samo bitna procjena koje je zlo, a ne javni interes, veće i koje u ovom slučaju preteže; njegova izdaja partnera, saveznika ili nacionalnih interesa Republike Hrvatske radeći za stranu Putinove „kamarile“, ili je to uništavajući politički ego potpomognut zdravstvenim stanjem kao takvim ili nekim od oblika ovisnosti uslijed životnih prilika ili sirovog nemara za svoju reputaciju i za javni interes koji ona nosi.
Još je čudnije kada je poznato kako je njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost i obranu, po mišljenju ovog autora, jedna stručna, ako ne i najstručnija osoba u području nacionalne sigurnosti, a bio je predavač na prestižnom George C. Marshall Europskom centru za sigurnosne studije, a kasnije i ravnatelj SOA-e. No to nam može govoriti kako nominalno prvi čovjek naše države treba potporu, ili je izvan kontrole. Ipak situacija je još gora nego što izgleda.
Jedan bitan krivac za opisano stanje je i na drugom Vladinu brdu. Ponekad izgleda kako u Vladi primjenjuju taktiku ‘što je predsjednik crnji mi smo svjetliji, ili što je on lošiji, mi smo bolji’. Uistinu ponekad se može činiti kako poslije njegovih eskapada, kako bi „raskrinkao“ vladajuće, rejting Vlade ili premijera raste. Tako da dugovladajuća i najveća nam stranka izgleda kao pojas za spašavanje građanima uronjenima u svoje živote.
Jednostavno, komunikacije između dva brdašca mora biti, bilo kroz sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu ili nekako drugačije. Jer obrana je najbolji primjer javnog dobra, a sigurnost se dobrim dijelom ostvaruje i subjektivnim osjećajima građana. Odmetnuti predsjednik i kancelarska Vlada koja vlada bez suorijentacije, ne mogu donijeti ništa dobro. Ovo čak nije ni tvrda kohabitacija, već tvrdo bezvlašće, s tim da su najtvrđi dijelovi ovdje egoizmi, koji do kraja razaraju institucije, ogrnuti u politike koje ni u tragovima nisu javne. Kad bi baš morali nekako nazvati naš politički sustav kako on sad (ne) funkcionira, najbliže bi bilo reći kako živimo i djelujemo u dualno hipnotično prisiljenom pluralizmu, jednostavnije ego-pluralizmu, a komprimirano u egokraciji.
Kao kada poslije smrti kralja ostaju dva kraljevića, kojima su, dok jednome ne smrkne, dvorske spletke jedini aktivni sadržaji, koji nama kao hipnotiziranima ne omogućavaju pogledati kako su odjeveni, i jesu li to uopće. Tako bi vanjski analitičari različitih provenijencija jednostavno morali zaključiti kako RH nema sposobnosti donošenja niti najvitalnijih odluka u kojima se trebaju dogovoriti premijer ili predsjednik, a i teško se potrebne odluke mogu odobriti u Saboru dvotrećinskom većinom. Imamo problem političkog odlučivanja o važnim stvarima.
Kako bismo odgovorili na pitanje je li predsjednik u svom govorenju pomiješanom s odgovorima odavao državne ili vojne tajne, uz procjenu rizika, kao posljedice njegova ponašanja koja se može očekivati, trebali bismo prvo znati koliko se vani zna o našem obrambenom sektoru, jer postoje i formati za nadzor i kontrolu naoružanja u što spada i kod nas u obrambeno povijesnom Rakitju smješteni RACVIAC – Centar za sigurnosnu suradnju. To bi neke institucije mogle utvrditi, a do tada će mnoge predsjednikove „izjave“ s ljubavlju prenositi ruska agencija TASS i slijepi pratitelj TANJUG.
Darko Marinac/HKV
