Decenijama poslije pogreba Josipa Broza Tita i dalje se raspredaju brojne teorije o njegovom životu i smrti. Jedan od tih nerazriješenih misterija je i zašto mu na grobnici nema petokrake, simbola pod kojim je vladao godinama i u koji se zakljnao.
Najvjerojatnije pojašnjenje leži u činjenici da je projektant mauzoleja, inžinjer Dragomir Gavrilović, bio impresioniran jednostavnim nadgrobnim pločama u Engleskoj. Tamo je vidio kako čak i velikom Williamu Shakespeareu, uz ime i prezime, pišu samo godine rođenja i smrti Pa je tako i Josipu Brozu Titu stavio natpis u takvom stilu.
Drugu teoriju ispričao je Titov unuk Joška Broz prije nekoliko godina: “Zato što greškom prilikom pogreba, kada je pravljena prva inačica, ploča je bila iz dva dijela kao kutija presječena na pola. A poslije nije mogla da se stavi petokraka jer bi stajala na sredini i bila bi ukrivo napravljena. Nakon toga se na onoj gromadi koja je stavljena potpuno zaboravilo na to.”
U svojoj najnovijoj knjizi “Čudesni život Josipa Broza Tita”, hitu na tržištu knjiga (tiskao ju je David Tasić, poznati član grupe, s Janezom Janšom, uhićene pod optužbom za raspad Jugoslavije), slovenski književnik Žarko Petan (1929.) otkriva da je Tito prije smrti zatražio u ljubljanskoj bolnici 1980. svećenika!
“Dok je Josip Broz ležao u ljubljanskom Kliničkom centru”, piše Petan, “u veljači 1980. poželio je porazgovoriti s duhovnikom! Zadatak je Crkva povjerila svećeniku Frančeku Križniku (rođenom 17. srpnja 1944., Šmarje pri Jelšah), tada poznatom i javnom protivniku ateizma.
Križnik se uputio na poziv u Klinički centar, ali sigurnosna služba Titovih čuvara nije dopustila prilaz diktatoru. Kad je Broz ponovio želju, poslali su po svećenika, koji je otišao u bolnicu i obavio dugi razgovor s Josipom Brozom.
Uskoro, u ožujku, duhovnik Križnik otišao je na studijsko putovanje u SR Njemačku, gdje je 28. ožujka poginuo u nejasnim okolnostima, pod kamionom kod Düsseldorfa. Očito da je neugodnu priču o tom sastanku struktura vojne policije KOS-a željela trajno zataškati”, zaključuje Petan.
Anonimno pismo kao upozorenje
Međutim, slučaj spominje u jesen 1980. u Beogradu jezuit p. Anton Župančić, koji je tada djelovao u jugoslavenskom glavnom gradu. A samog Petana upozorilo je na sve nešto drugo.
“Mjesec-dva nakon izlaska moje prve knjige o Titu Veseli diktator, ljeti 1994. godine (prevedena je i na hrvatski, op. p.), našao sam u svojem poštanskom ormariću anonimnu poruku pod naslovom Dopuna knjizi Veseli diktator. Odnosila se na događaj sa svećenikom u Kliničkom centru… Nisam do danas našao nijednog provjerenog dokaza, ali sam se domogao informacije da je Franček Križnik otputovao u inozemstvo jer su ga u Sloveniji progonili, a kraj Düsseldorfa se autom na ravnoj cesti zabio izravno u kamion.”
Tito pritajeni vjernik?
Pa iako Petan iskreno priznaje da čvrstih dokaza nema, niz detalja iz biografije Broza u suglasju je s njegovim otkrićem i podosta pridonose mišljenju da je Tito bio neke vrste mistik, pa i sklon kršćanskom vjerovanju.
Da je Tito bio pritajeni vjernik i kršćanski mistik, prisjećaju se i naknadno neki svjedoci. Jedan od njih bio je i Đilas. Vraćajući se s pogreba Kidriču, Plavim vlakom u Beograd, Đilas je s podsmijehom dotaknuo temu zagrobnog života. Tito ga oštro prekine: “Ne govorite o tome! Tko zna što je to!” A kad su spalili Kardeljevo tijelo, Tito je komentirao da su ga trebali pokopati na stari kršćanski način.
Najizravniji bio je Tito u Zagrebu 1945., kad je pozvao katoličke biskupe na razgovor, ne bi li od njih izmamio distanciranje od Stepinca. Na svojstveno lukav način dao im je na znanje da je i on “katolik i Hrvat”. A to je ponovio navodno dva dana poslije na tajnom sastanku sa samim Stepincem.
Grob bez zvijezde
Iz svoje rane mladosti Tito je rado pričao kako ga je kao ministranta pljusnuo župnik jer mu nije spretno i brzo u sakristiji pomogao obući misnu halju. “Tako sam postao ateist”, objašnjavao je.
Najveća zagonetka u tom pogledu jest to što na njegovu grobu u Kući cvijeća nema petokrake, prvog simbola komunističke ideologije koji su jugokomunisti stavili u sredinu državne zastave i pod kojim su pogibali mnogi partizani, a poslije rata članovi partije s njom bivali pokapani.
Jedno je sigurno: bez Titove naredbe njegov grob ne bi bio bez toga međunarodnoga komunističkog znaka. A križ, naravno, ipak nije mogao zatražiti.
U svakom slučaju, Petanovo otkriće zavrjeđuje pozornost.
Tko je Žarko Petan?
Biografija Žarka Petana, jednog od najpoznatijih slovenskih pisaca i istraživača Titove biografije, također je zanimljiva i znakovita. Kao trogodišnje dijete doputovao je iz Ljubljane u Zagreb sa starijim bratom, majkom i vrlo poduzetnim ocem. Zagreb je bio između dva rata meka za mnoge poslovne Slovence i Petanov otac uskoro postaje uspješan zagrebački trgovac, a uoči rata zakupio je i hotel Dubrovnik, tada “Milinov”. Tako je Žarko Petan počeo školovanje u Zagrebu.
Zbog ratnog vihora, 1944. otac se s njim vratio u Sloveniju, a majka sa starijim bratom u Trst. Po očevoj želji, da stekne što bolje obrazovanje, bio je neko vrijeme đak katoličke gimnazije u konviktu “Školska braća” u Deželićevoj ulici, pod Stepinčevim patronatom, te je s pitomcima obvezno odlazio na Stepinčeve mise u katedralu.
Poslije 1945. komunisti konfisciraju svu očevu imovinu u Hrvatskoj i Sloveniji i on umire u ljubljanskom sobičku, ocrnjen kao “kapitalist”. Brat je ostao u Italiji, radio je kao prevodilac na radiju Slobodna Europa. U želji da se nekako dokopaju brata, udbaši zatvaraju Žarka na odsluženju vojnog roka u Beogradu, lažno ga optuživši za protudržavnu djelatnost.
Godinu i pol ucjenjuju ga da pozove brata kući. Osuđen je na sedam godina zatvora! S robije, većim dijelom provedene u samici, izvukao ga je Stane Kavčič, 1971. poznat kao “slovenski Miko Tripalo”.
Uz brojne knjige, scenarije, memoare (Petan je među prvima objavio i aforizme slovenskih kazališnih redatelja), objavio je knjigu “Prošlost”, tiskanu u Zagrebu, u kojoj opisuje mladost u Hrvatskoj, te dvije farsične knjige o “operetnom diktatoru Josipu Brozu”, prepune detalja, koje imaju i dokumentarnu vrijednost.
R.I./ Foto: Miško Kranjec / Muzej novije povijesti Slovenije
