U knjizi su obrađene biografije 65 generala i admirala u carskoj vojsci Rusije za koje autor navodi da su Srbi. No, svi mornarički časnici i admirali su Hrvati, većina porijeklom iz Boke Kotorske.
PIŠE: Mr.sc. Ante Milinović
Nedavno je izvjesni Dušan M. Babac, kao jedan iz bezbrojnih agitatora iz KOS-ove pukovnije beogradskih krivotvoritelja povijesne istine, pod krinkom zloglasne SANU, „obogatio“ njene megalomanske nacionalističke snove novom obimnom knjižurinom pod doista drsko pretencioznim naslovom „Srbi – ruski vojni zapovednici od vremena Petra Velikog do Oktobarske revolucije“ (Medija centar Odbrana Beograd, 2016.)
Za nas Hrvate je nevažno što ta stupidna paškvila „dokazuje“ da su ruske ratove protiv Turaka i Šveđana u 18. i 19. stoljeću zapravo vodili dotadašnji srpski janjičara ili martolozi (grčki: naoružani razbojnici) u službi najodanijih vazala turskih sultana, a ne od Srba ovisni ruski car i njegove armije i eskadre, da pritom nisu prisvajali ratnike iz redova istaknutih hrvatskih pomoraca, trgovaca i moreplovaca: Srbi kao narod nikad nisu imali ni more ni mornaricu, a još manje svoje vješte pomorce, osim rijetkih turskih vazalnih slugu u tim eskadrama.
Poznato je da su se Srbi od objave bahatog traktata „Načertanija“ seoskog kneza Nikole Garašanina među malim vazalnim narodima nekoć moćne Bizantske, a potom još moćnije Osmanske imperije, najviše isticali megalomanijom te da su se u svojoj lažnoj propagandi upinjali svim silama dokazati svoju milenijsku supremaciju u tim velikim feudalnim imperijama pa takva proizvodnja zapravo i ne zaslužuje neku pažnju znanstvene kritike.
Tu opsesiju svojom lažnom veličinom krivotvoritelj D. Babac vraća dva stoljeća unatrag, u vrijeme „hrabrog beganja“ Srba iz južne Srbije za vojskom Eugena Savojskog 1691. godine, kada se on na kraju „Velikog bečkog rata“ ipak povukao iz tog rata, a za njim „silni“ Srbi na čelu s patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem.
To zapravo kukavičko srpsko povlačenje iz borbi protiv Turaka s juga na sjever Pomoravlja, krivotvoritelju D. Babcu poslužilo je kao „naučni dokaz“ vodeće taktičke uloge Srba u kasnijim rusko-turskim ratovima, jer su ti donedavni turski vazalni sluge navodno preuzeli komandu nad ruskim husarskim i drugim pukovima, pa čak i nad ruskom crnomorskom i baltičkom flotom!
Da nije previše drsko i bezočno, bilo bi cirkusantski smiješno!
Dušan Babac je prisvojio kompletan doprinos bokeljskih katoličkih mornara razvoju i uspjesima ruske trgovačke flote i ratne mornarice u 17. i 18 stoljeću, koja je dobro poznata iz sačuvanih bogatih kotorskih arhiva i njihove obrade u odavno objavljenim studijama, među kojima su i radovi nekih časni srpskih i crnogorskih autora, mada prevlađuju krivotvoritelji, osobito na internetu.
Poznato je da su Turci od 1497. godine, kao carski has sve do 1647., držali Grbalj, Herceg Novi i okolicu, kada je Mletačka republika osvojila to područje u Kandijskom ratu, ali je dobro utvrđeni Kotor uz pomoć mletačke flote bio neosvojivi centar antiturskog otpora, pa su krajem Morejskog rata (1683-1699) i postizanjem Karlovačkog mira Turci istjerani iz Boke, ili kako o tom viteškom vremenu govori i hrvatska narodna pjesma iz Dalmacije: „KOTORSKI VITEZOVI“ (v. Kačićev zb.):
“Ej Kotore, gnizdo sokolova,
na visokoj grani savijeno,
di se legu zmaji i sokoli,
koji caru puno dodijaše!
Svijeno je na jeli zelenoj
ter pokriva Boku od Kotora,
kojano je dika od Hrvata
i viteško srce od junaka…..”
Pored Kotora tokom 17. i 18. stoljeća, u Boki su se uzdigli gradovi: Perast, Prčanj, Dobrota, Stoliv, Topla i drugi, udruženi multietničkom slogom, sa snažnom trgovačkom i ratnom mornaricom te trgovinom sa zaleđem i mnogim morskim centrima Sredozemlja i Europe, pa i prekooceanskim lukama.
Bokeljski pomorci su Veneciji davali hrabre ratnike, svećenstvo, pomorske trgovce i brodove, a za uzvrat dobili status pomorskih naselja, komuna, trgovačke privilegije i odlikovanja za zasluge u ratovima.
Boka je nakon Karlovačkog mira 1699. godine pripala Mletačkoj Republici. Tijekom mletačke vladavine u Boki je živjelo isključivo katoličko stanovništvo. U Kotoru se nalazilo sjedište biskupije, a najpoznatiji među kotorskim biskupima bili su članovi peraštanske obitelji Zmajevića (Andrija i Vićenco). Bilo je doseljavanja slugu iz crnogorskih brda, ali Perast, Kotor, Dobrota i Prčanj su i dalje ostali isključivo katoličke sredine.
Kotorski, peraštanski i ostali bokeljski Hrvati istakli su se u mnogim bitkama protiv Turaka. Tako su odigrali značajnu ulogu u velikoj pobjedi kršćanskih saveznika nad Turcima kod Lepanta 1571. godine, nakon koje su Turci izgubili nadzor nad Sredozemljem.
Čuvajući glavnu ratnu zastavu Mletačke Republike Sv. Križa, poginula su sedmorica peraštanskih gonfalonjera (zastavnika), pa su zato pomorci dvanaest peraških obitelji (kuća ili kazada) imali pravo čuvanja te zastave na admiralskom brodu Mletačke Republike, već od druge polovice 16. stoljeća na dalje.
U kandijskom ratu udruženi hrvatski bokeljsko-dalmatinski pomorci u mletačkoj mornarici istisnuli su 1687. godine Turke iz Herceg-Novog i sjeverozapadnog dijela Boke, a 1725. pripojili su pod svoju vlast konačno i Grbalj.
U bitkama protiv Turaka posebno su se istakli peraštanski pomorci, na koje podsjeća prvi kameni natpis na hrvatskom jeziku u Boki kotorskoj, što ga je dao uklesati u pročelje župne crkve opat, potonji barski nadbiskup, Andrija Zmajević. U tom stoljeću Peraštani su više puta porazili i turske gusare, od ulcinjskih do berberskih, iz sjeverne Afrike, a njihove zarobljene lađe napunili su kamenjem i potopili uz otočić sa zavjetnom crkvom Gospe od Škrpjela.
Iste je godine Boku posjetio glasoviti hrvatski junak, potonji ban Petar Zrinski. Tom je prigodom grof Zrinski darovao Peraštanima u gradu Kotoru dragocjenu sablju, za zasluge u borbama s Turcima, kao poklon u čast te pobjede Peraštanima. Prema legendi, Peraštani grofu Petru Zrinskom poklonili vrč koji su zaplijenili u borbama s Turcima, a nekad je pripadao Petrovu pradjedu Nikoli Šubiću Zrinskom, poznatom iz Sigetske bitke 1566. godine.
Venecija se u veliki Bečki rat uključila na strani Svete lige, saveza nastala nakon turskog poraza pod Bečom 1683. godine, u kojoj su još bili Habsburška Monarhija s Hrvatskom i Poljskom. Završetak 17. st. obilježen je sudjelovanjem Peraštana u istom ratu (1684-1699), koji se na Mediteranu vodio za otok Kretu (Moreju), pa se u narodu pamti kao Morejski rat.
Tada je 1687. godine zajednička mornarica od Turaka oslobodila Herceg Novi, a zatim je u istom ratu oslobođeno cijelo područje Boke. Oslobađanje zaliva od Turaka ugovoreno je mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, a 1718. godine je konačno potvrđeno mirom u Požarevcu.
U tom ratu posebno se istaknuo Vicko Bujović (1660-1709.), jedna od najzanimljivijih osoba peraške povijesti. Istaknuo se u bitki na Kreti 1686. i osvajanju tog otoka te u osvajanju Herceg Novog 1687. i prvom mletačkom osvajanju Trebinja 1689. godine. Postavljen je 1695. za guvernera flotile koja je štitila mletačke trgovačke putove od gusara. Venecija mu je za ratne zasluge dodijelila feud Kumbor kraj Herceg Novoga i nasljedni kneževski naslov. Od 1694. obavljao je dužnost kapetana Perasta.
U vrijeme procvata bokeljske trgovine u 17. i 18. stoljeću bokeljski su se pomorci udruživali u bratovštine mornara pod zaštitom sv. Nikole, a takva je uzorna bratovština bila organizirana u Kotoru i u kotorskom prigradskom području već od 809. godine, koja ima pisani statut iz godine 1463. godine. On potvrđuje da su tada bile dobro uređene i crkvene, kulturne, društvene i socijalne prilike, jer su takve bratovštine (fratelije ili fratrije, a nikakva nomadska brđanska bratstva!) i same imale goleme zasluge za vjeru, kulturu i stalešku uzajamnost bokeljskih Hrvata.
Na čelu joj je bio gastald s prokuratorima i sindicima-sucima. Ta se bratovština smatra najstarijim pomorskim društvom u Europi, s postoji još i danas pod novijim imenom Hrvatske bokeljske mornarice.
U tom snažnom privrednom poletu posebno je prosperirao Perast koji je krajem 17. i početkom 18. stoljeća imao preko 200 brodova. Peraštani su održavali veze sa svim većim pomorskim i kulturnim centrima Europe. U Perastu se uzdiglo nekoliko aristokratskih porodica koje su svoje bogatstvo stekle trgovinom. Najpoznatije su bile Zmajevići, Viskovići, Bujovići i Martinovići.
Broj bokeljskih brodova varirao je s obzirom na epohu. Već krajem 18. stoljeća njihov broj počinje da opada da bi 1802. godine Boka imala 300 velikih brodova od 2.000 – 6.000 starova (venecijanski star: oko 83,3 kub.dm) s godišnjim prihodom od 200.000 zlatnih dukata.
Bilo je još dosta znatno manjih brodova. Više velikih imena bokeljskog pomorstva ima međunarodni značaj (J. Bizanti, M. Zmajević, M. Vojnović, M. Vukasović i dr), dok su Marka Martinovića Mleci izabrali za predavača ruskim boljarima koje je ruski car Petar I Veliki poslao 1698. godine na studije navigacije u Perast. Peraštanin Matija Zmajević bio je admiral u ruskoj mornarici i zapovjednik Ruske flote. Pokopan je na katoličkom groblju u Moskvi 1735. godine.
U oslobađanju Herceg-Novog od Turaka 1687. u bojevima su se odlikovali Dobroćani i Prčanjani pod Nikolom Sbutegom i Petrom Đurovićem kao i Peraštani pod kapetanima Mazarovićem, Zmajevićem, Štukanovićem i Vujovićem. Pri kraju 18. st. plovilo je oko 300 bokeljskih brodova gotovo po svim morima donoseći godišnji prihod od oko 130.000 mletačkih zlatnih dukata.
Otvaranjem brojnih brodogradilišta nastavljena je antička pomorska tradicija Boke, a u njenom središtu bilo je znamenito brodogradilište Bijela, koje je širom svijeta bilo poznato po svojim izvrsnim slavnim jedrenjacima, pomorskoj trgovini i svojim pomorcima.
Grad Kotor, samo 30 km udaljen od tog brodogradilišta, datira još od antike kada je imao jaku trgovačku mornaricu i pomorski arsenal, ali se pomorstvo u Boki najuspješnije razvijalo tijekom 18. stoljeća, kada su bokeljski Hrvati postali svjetski poznati brodograditelji.
Zato su čak iz mornarice ruskog cara Petra Velikog dolazili kadeti na obuku u bokeljske pomorske škole, osobito na onu u Perastu, ali su pored Perasta radile pomorske škole i u Kotoru, Herceg-Novom, Dobroti i Prčanju.
Međutim, krivotvoritelj Dušan Babac je sve te slavne bokeljske Hrvate „upisao“ u Srbe koji su išli „služiti ruskog cara“. Istina je da su mnogi bokeljski pomorci, tijekom suradnje s Rusima, doprinijeli mnogim pobjedama Rusa u pomorskim bitkama, kako protiv Švedske i Danske, u sjevernim morima, još više protiv Otomanske pomorske armade na Crnom moru i Kaspijskom jezeru.
Bokeljski Hrvati, a ne raško-nemanjićki Srbi, predstavili su se kao vješti moreplovci, sposobni i hrabri ratnici koji su zbog takvih osobina uživali veliki renome u ruskoj Vrhovnoj komandi i na carskom dvoru.
To je i bio razlog da su suvereni Petar Veliki, Katarina II, Aleksandar I i Nikolaj I bez dvoumljenja omogućavali prijem Bokelja u pomorsku flotu Rusije, a potom i njihovo brzo napredovanje u službi. U tu svrhu, Rusi su preduzimali i niz specijalnih mjera, nudeći novodošlim Bokeljima mnogo povoljnije uvjete zapošljavanja, uvijek s dobrodošlicom.
Zato su Bokelji počeli stizati u Rusiju pojedinačno, ali nerijetko i sa kompletnom posadom i obiteljima, što je prihvaćano sa zadovoljstvom mještana. Bokeljski pomorci su raspoređivani na razne brodove.
Ova orijentacija postala je službena politika ruskog dvora od kraja 17. vijeka, kada je Petar Veliki odlučio izgraditi pomorsku flotu kakva je odgovarala tadašnjim teritorijalnim aspiracijama Rusije.
Istina je da je ruska carica Katarina bila pozvala u pomoć protiv Otomanske imperije i balkanske husare-konjanike, iako ih je i sama imala mnogo na Donu i Volgi, ali ne i pomoraca. Zato su joj bili dobro došli bokeljski pomorci, koji su sa svojim brodovima i s kompletnim posadama pristupali ruskoj vojsci, unatoč protivljenju Venecije.
Oko 1770. godine uključivanje Bokelja u rusku flotu bilo je tako brojno da je otišlo na stotine Bokelja, mada uvjeti nisu uvijek bili idealni. Međutim, svi pomorci u ruskoj floti bili su isključivo bokeljski Hrvati, dok su vojvođanski Srbi išli u husarske konjaničke pukove.
Prema arhivskim popisima, u ruskoj floti služilo je tada preko 450 bokeljskih pomoraca. Najviše ih je bilo iz Dobrote 175, Prčanja 145, Luštice 30, Lepetana 27 te iz Tivta i Bogdašića po 10. Iz ostalih mjesta Boke bilo ih je nešto manje.
Od Crnogoraca su u rusku vojsku najviše odlažili pravoslavci iz Paštrovića, Baošića, Bijele, Risna i Grblja. U oba slučaja Bokelji su dali veliki doprinos pobjedama Rusa na moru i na kopnu.
Međutim, pogrešno je to sudjelovanje pripisivati panslavenskom ili pravoslavnom idealiznu, kako to radi Dušan Babac, jer su ti ljudi išli u rusku vojsku kao dobro plaćeni mornari ili husari.
Dodatni podstrek za odlazak bokeljskih Hrvata bilo je saznanje da se na komandnim položajima u ruskoj floti nalaze i brojni njihovi sunarodnici, koji su imali visoke vojne činove, kao Zmajevići, Marko i Ivan Vojnović te više Vukotića, koji su zapovijedali u flotnim sastavima, ali ih je Babac sve drsko posrbio.
Nakon pada Mletačke Republike, 1797. godine, Boka je imala ukupno 264 velika licencirana broda i još veći broj manjih brodova za obalnu plovidbu, a 1805. bilo je pak 400 licenciranih plovnih objekata. Tada je bilo u Boki više od 250 pomorskih kapetana s licencom i preko 3000 mornara.
Bokelji su posjedovali izvan Boke, glavnicu od oko 1,5 milijuna zlatnih dukata, a tu nije bilo uračunano njihovo bogatstvo, uloženo u trgovačke brodove i u trgovačke kuće u inozemstvu. Kasnije ih je opljačkala i unazadila Napoleonova okupacija.
To je razlog više da se čuva pozitivna memorija hrvatskog naroda o pomorskoj, crkvenoj i kulturnoj povijesti bokeljskih Hrvata te ne dopuste njena bezbrojna velikosrpska krivotvorenja slična ovima kod Dušana M. Babca.
KRATKA BIOGRAFIJA MATIJE ZMAJEVIĆA
Pomorsku je školu završio u rodnom Perastu, a 1709. preko Dubrovnika odlazi za Carigrad. Godine 1712. putuje za Rusiju po preporuci ruskoga veleposlanika iz Carigrada.
Zmajević je u Petrogradu pred ruskim carem Petrom Velikim polagao ispit iz pomorskih i vojničkih vještina. Prema kasnije zapisanim sjećanjima Zmajevića, ruski ga je car ispitivao više od dva sata. Nakon toga, Zmajević je primljen u rusku carsku ratnu mornaricu s carevom naredbom da može odabrati brod kojim će zapovijedati. U ruskoj mornarici je služio od 1712. godine.
Zmajević je zapovijedao ruskom flotom u bitci između ruske i švedske flote 7. kolovoza 1714. godine. Rusi su pobijedili i preokrenuli tijek rata na Baltičkom moru. Ruski plan spriječavanja proboja švedske flote u Finski zaljev u potpunosti je uspjeo.
Ratnu slavu Matija Zmajević zadobio je u Gangutskoj bitki 1714. kada je potopio sedam švedskih brodova. Ruski car Petar Veliki mu je 1. svibnja 1714. izdao diplomu kojom ga je promaknuo u čin komandora, zapovjednika brodskog konvoja.
DSiploma se danas se nalazi u Muzeju grada Perasta.
Za kontra-admirala je imenovan 1716. te postao član ruskoga admiraliteta. Od 1722. je i vršitelj dužnosti zapovjednika ruske flote.
Carica Katarina I. odlikovala je Zmajevića tek ustanovljenim odličjem Sv. Aleksandra Nevskog.
Godine 1723., po nalogu ruskog cara Petra Velikoga, Matija Zmajević je u činu viceadmirala poslan u Voronjež. Imao je zadatak pripreme ratnih brodova za mogući rat s Turskom. Također mu je povjereno vođenje zadatka čišćenja korita rijeke Voronjež.
Zmajević čin admirala dobiva 1727. a posljednje je godine proveo kao guverner Astrahanske oblasti i zapovjednik Tavrova – glavne baze ruske riječne ratne flote.
Matija Zmajević je pokopan 1735. na katoličkom groblju u Moskvi.
