Ako se uzmu zdravo za gotovo tvrdnje SNS-a da imaju 700.000 članova, i ako se tome dodaju članovi njihovih obitelji i simpatizeri, sasvim je moguće da pozivi na revanšizam izazovu još veću mobilizaciju i grčevito držanje za vlast.
Oporbene stranke u Srbiji, prije svih Narodna stranka (NS) Vuka Jeremića, kao važan dio svog programa navode politički revanšizam prema pripadnicima i pomagačima režima Aleksandra Vučića.
Iako čelnici te stranke navode da je riječ o revanšizmu zasnovanom na zakonu i pravnim normama, inzistiranje na takvoj retorici ima puno negativnih konotacija – taj termin više zvuči kao prijetnja osvetom, nego kao dio legitimne političke borbe, piše Deutsche Welle.
Potpredsjednik Narodne stranke Zdravko Ponoš objašnjava da „revanšizam zasnovan na pravu i zakonu nije ništa u usporedbi s onim što Narodnoj stranci radi vlast”, dok predsjednik Pravnog savjeta Narodne stranke Vladimir Gajić kaže „da ta stranka obećava Srpskoj naprednoj stranci (SNS), Socijalističkoj partiji Srbije (SPS) i Srpskoj radikalnoj stranci (SRS) da će im nakon promjene vlasti na osnovu zakona biti zabranjen rad“.
Novi krug nasilja?
Nešto terminološki obazriviji su pripadnici Stranke slobode i pravde Dragana Đilasa, koji u svom „Planu za dan poslije” govore o procesu lustracije koji će biti pokrenut nakon smjene sadašnje vlasti. S jedne strane, moguće je da u Narodnoj stranci smatraju kako je termin lustracija potrošen i mlak, i da revanšizam bolje zvuči kod nezadovoljnih građana, ali kako upozorava novinar Nedim Sejdinović, tu postoje brojne zamke:
Aleksandar Vučić/Insajder
“Sigurno je da Narodna stranka cilja na onaj dio građana koji su s izvjesnim pravom ogorčeni i bijesni na sadašnju vlast zbog zlouporabe Ustava, institucija, zakona, kriminalizacije društva, svakodnevnog ponižavanja, užasne medijske slike i enormnog bogaćenja pripadnika vlasti. Ali, nisam siguran da je to pravi put, jer takva retorika s oporbene strane na velika vrata uvodi jezik netrpeljivosti i mržnje, i bojim se da nas to može uvesti u krug nasilja iz kojeg je veoma teško izaći“, ističe Sejdinović.
Revanšizam – nesretno izabran termin
Revanširati se nekome znači uzvratiti istom mjerom, kaže za DW Dragan Popović, direktor Centra za praktičnu politiku. A „to znači da ćete vi raditi isto što i Aleksandar Vučić“.
„Mislim da je to nesretno izabran termin“, nastavlja Popović, koji ukazuje na jedan mnogo dublji problem: „To nam govori da je, zahvaljujući prije svega režimu Aleksandra Vučića, politička scena u Srbiji uništena. Ako su to glavne teme, i ako se stranke tako ponašaju, to je znak da smo na samom dnu nekog bazičnog demokratskog uređenja, i da je sada i ono ugroženo“.
Režimsko zbijanje redova
Ako se uzmu zdravo za gotovo tvrdnje SNS-a da imaju 700.000 članova, i ako se tome dodaju članovi njihovih obitelji i simpatizeri, sasvim je moguće da pozivi na revanšizam izazovu još veću mobilizaciju i grčevito držanje za vlast Naprednjaka. Prijetnje revanšizmom možda mogu dovesti do još veće režimske kompaktnosti uslijed „prijetnje oporbe da će nas juriti po ulicama“, kako se često upozorava u režimskim medijima.
Nedim Sejdinović smatra da takav rizik svakako postoji: „Moguće je da se oni zbog toga još snažnije okupe, jer će biti zabrinuti da neće biti ugroženi samo njihovi sadašnji interesi već i njihova budućnost. Ali, moguć je i drugačiji efekt – da jedan broj građana koji su uz SNS ne iz uvjerenja nego iz neke inercije, počnu razmišljati je li to bila prava odluka“, naglašava Sejdinović.
Dragan Popović ističe da „pozivi na revanšizam idu na ruku radikalizaciji političke scene na kojoj Vučić radi cijelo vrijeme“.
„Siguran sam da njemu apsolutno odgovara da to bude što radikalnije i da ljudi budu što uplašeniji. Vučić vlada strahom i ako vi sada kao oporbena stranka na to dodajete još straha, neizvjesnosti, pa recimo i prijetnji, bez obzira što tvrdite da će sve to biti uz poštovanje zakona, mislim da sve to ide na ruku daljnjem učvršćivanju autokratskog režima i urušavanju demokratskih institucija“, napominje direktor Centra za praktičnu politiku.
Propušten „lustracijski vlak“
Srbija je nakon 5. listopada 2000. i pada režima Slobodana Miloševića donijela Zakon o lustraciji, ali on nikada nije doživio svoju primjenu u praksi. Kako su istakli pojedini čelnici Demokratske oporbe Srbije (DOS), koja je pobijedila Miloševića na izborima, u Srbiji nikada nije bilo političke većine kako bi se proces lustracije doista i proveo.
Pitanje koje se sada nameće glasi: na kojim osnovama oporba gradi optimizam da bi se taj proces mogao izvesti nakon nekog budućeg pada režima Aleksandra Vučića. Da li je stoga šansa za ozbiljnu lustraciju nepovratno propuštena?
Nedim Sejdinović kaže da „stupanj zlouporaba koje provodi ova vlast izaziva zaprepaštenje i tu zaista postoji prostor za lustraciju i preispitivanje razdoblja od dolaska Vučićevog SNS-a na vlast 2012. godine. Sasvim je drugo pitanje hoće li će ikada biti toliko političke moći i klime u društvu da bi tu lustraciju bilo moguće provesti“.
“Lustracija je ponekad nužna?”
Dragan Popović također ne isključuje mogućnost da razvoj događaja praktično nametne potrebu za lustracijom.
„Moguće je da dođe do neke izvanredne situacije, koja bi dovela ne samo do mogućnosti nego i nužnosti da vi nekakvim malo radikalnijim mjerama raščistite političku situaciju. I u teoriji i u praksi vi ponekad morate spriječiti neprijatelje demokracije da ju sruše.
To ipak zahtijeva ozbiljno ustrojeno društvo, jake institucije, to se mora pažljivo raditi – jer vi lustracijom ne smijete kršiti nečija ljudska prava – i jednu jaku i ozbiljnu političku elitu, ali ja mislim da smo mi u Srbiji jako daleko od toga“, zaključuje Dragan Popović.
