Što povezuje Aleksandra Makedonskog, Ben Hura i Zorana Milanovića? Apsolutno ništa!

Umijeće upravljanja ljudima može se, donekle, usporediti s umijećem upravljanja konjima. Što bi rekao pjesnik: principi su isti, sve ostalo su nijanse.

U malom literarnom triptihu ispričat ćemo tri priče: dvije povijesne; prvu, o antičkom junaku Aleksandru Makedonskom i njegovom čuvenom konju Bukefalu na kojem je pokorio pola tada poznatog svijeta, te, drugu, o židovskom princu Judi Ben Huru i njegovom čuvenom četveropregu lipicanaca s kojima je pobijedio rimskog tribuna Mesalu u nezaboravnoj utrci u Judeji.

Treća je priča metaforička i posvećena je jednom dječaku rođenom u Hrvatskoj, koji je s ocem i braćom radio s konjima u polju. 

Svrha ovog teksta nije uspoređivati sudbine ova dva povijesna velikana i jednog malog hrvatskog dječaka, nego povući jednu zajedničku, naizgled malu životnu paralelu iz sfere odgoja, i reći za sva tri dječaka: mladog Aleksandra, mladog Judu Ben Hura i ovog mladog Hrvata, da su od svojih očeva dobili određene temeljne upute kako se radi i ophodi s konjima, tim plemenitim životinjama koje treba voljeti i znati čuvati i poštivati, a koje će to uzvratiti svojom odanošću i vjernošću. Gotovo isto je i s ljudima …

Priča prva:

Vjerojatno ne postoji osoba koja ne zna za Aleksandra Makedonskog, odnosno Aleksandra Velikog i njegovog nerazdvojnog konja Bukefala. U dobi od 13 godina Aleksandar je uspio ukrotiti do tada neukrotivog Bukefala, velikog i snažnog, ali iznimno tvrdoglavog crnog pastuha, duge crne grive i velike glave, s bijelom zvijezdom na čelu i plavim očima. Bukefal je poticao od najboljih tesalskih rasa ratnih konja.

Nitko prije Aleksandra nije ga uspio zajahati i nikada ga nitko osim Aleksandra, do Bukefalove smrti 326. godine prije nove ere, nije jahao.  Odnos Aleksandra i Bukefala sjajan je primjer stvorenog povjerenja između čovjeka i životinje, naravno, zahvaljujući znanju, iskustvu, hrabrosti i umješnosti čovjeka da od svog ratnog konja stvori najboljeg ratnog druga.

Stoga, ne čude riječi povjesničara Plutarha da je trenutak kada su se sreli Aleksandar i Bukefal promijenio tijek povijesti (bez obzira na legendu kako su rođeni istog dana 356. p.n.e.). Od tog trenutka čovjek i konj postali su jedinstveni, iznimno učinkovit smrtonosni stroj koji je zajedno prošao brojne bitke i niti jednu nije izgubio. 

Smjelo zajahavši Bukefala 13-godišnji dječak pokazao je samopouzdanje i odlučnost da nakon smrti svog oca Filipa II. Makedonskog krene u osvajanje sveg do tada poznatog svijeta i stvori ogromno carstvo od Sredozemnog mora do Inda i od Nila do Sir-Darje. Nakon što je Bukefal umro ni Aleksandar Makedonski nije dugo živio.

No, prije  smrti (323. p.n.e.) dao je da se na obali rijeke Hydaspes izgradi grad i nazove po vjernome ratnome drugu – Bukefala! Većina povjesničara složit će se s Plutarhom, jer tek kada je hrabro zajahao Bukefala stvorio je temeljnu pretpostavku da postane Aleksandar Veliki, bez Bukefala ostao bi u Grčkoj kao Aleksandar III. Makedonski, nikada s prefiksom „Veliki“!

Glasoviti su njegovi citati, a na par njih ovdje je zgodno podsjtiti: “Nebo ne može imati dva sunca, niti zemlja dva gospodara“; “Ne plašim se vojske lavova koju predvodi ovca, plašim se vojske ovaca koju predvodi lav” te “Nitko me na svijetu nije pokorio, osim mene samoga.“

Priča druga:

Vjerojatno ne postoji osoba koja nije gledala povijesni spektakl o židovskom princu Judi Ben Huru. Za našu priču bitan je odnos Ben Hura prema konjima s kojima je dobio najpoznatiju utrku četveroprega svih vremena, održanu 33. godine Nove ere u Velikoj areni u Jeruzalemu. Stoga, preskačemo prvih sat vremena filmske radnje i fokusiramo se isključivo na pripreme koje su prethodile ovoj utrci. 

Nakon što je pet puta pobijedio u Velikoj rimskoj areni, vozeći četveropreg svoga poočima konzula Kvinta Arija, Juda Ben Hur vraća se iz Rima u Judeju. Prst sudbine htio je da se zatekne u pustinjskoj oazi gdje je bogati arapski šeik trenirao svoj četveropreg za veliku utrku u Jeruzalemskoj areni. Imao je vozača, mladog Arapina koji nije znao postupati s njegovim konjima. Iznerviran, nogom ga izbacuje s bornih kola riječima:

„Postupaš s konjima kao sa životinjama. Silazi idiote. Tjeraj koze, a ne konje!“

Ben Hur u prisutnosti proroka Baltazara promatra tu scenu, a nakon što im uzrujani šeik priđe, kaže mu kako ima sjajne konje, ali da isti nisu uigrani. Potom mu objašnjava u čemu je problem te kako bi on posložio konje da iz njih izvuče maksimum u utrci. Šeik odmah shvaća da Ben Hur ima pronicljivo oko i pita ga odakle mu to znanje i iskustvo. Nakon što mu je Ben Hur rekao da je vozio četveropreg u Velikoj rimskoj areni, šeik ga upita: „Prijatelju, možete li učiniti da moja četiri konja trče kao jedan?“

Ben Hur odbija tu ponudu jer želi nastaviti put u Jeruzalem. Šeik ga poziva na večeru u svoj šator, kako bi mu Ben Hur pričao o trkama u rimskoj areni. Nakon večere, a prije spavanja, šeik se na dirljiv način oprašta sa svoja četiri prekrasna, kao snijeg bijela konja, zvjezdanih imena: Aldebaran, Altair, Antares i Rigel.

Prije rastanka s Ben Hurom, šeik mu usputno kaže kako će se njegovi bijeli ljepotani natjecati u Jeruzalamskoj areni protiv rimskog tribuna Mesale i njegovih „crnih vragova“, usput navodeći kako Mesala ne preže ni pred čime kako bi pobijedio.

Na spomen Mesale Ben Hur vidno reagira jer ga je Mesala, njegov najbolji prijatelj iz djetinjstva, poslao kao roba na rimsku galiju, a njegovu majku i sestru u tamnicu. Nakon šeikovih riječi kako bi želio da netko ponizi tribuna Mesalu pred njegovim narodom i novim rimskim konzulom Poncijem Pilatom, Ben Hur prihvaća da bude vozar šeikovog četveroprega. Potom odlazi kod tribuna Mesale, ali ne kao židovski princ Juda Ben Hur, već kao Kvint Arije mlađi, posinak rimskog konzula, što kod Mesale izaziva konsternaciju. 

Ostalo  povijest zabilježena na filmskom platnu kroz najbolje režiranu utrku četveroprega ikada viđenu u povijesti filma. Ben Hur pobjeđuje Mesalu u dramatičnoj utrci, neizvjesnoj do samog kraja i osvećuje svoju majku, sestru, ali i cijeli židovski i arapski narod.

U trku je ušao hrabro i odlučno, siguran u sebe i u svoje konje koje je do savršenstva poznavao i virtuozno s njima upravljao, izbjegavajući sve Mesaline smicalice i podle poteze. Ben Hur bio je odlučan pobijediti, ili umrijeti! Uz njegovo znanje, iskustvo, hrabrost i odlučnost ključni za pobjedu bili su šeikovi prekrasni bijeli konji, koje je znalački uskladio do savršenstva da „… trče kao jedan!“.

Zajedno su, on i konji, postali nepobjedivi trkački stroj, a sama utrka snimljena je na filmskom platnu toliko dobro da je ušla u anale svjetske kinematografije.

Priča treća:

U ovoj metaforičkoj priči mogu se prepoznati brojni hrvatski dječaci. Naš mali junak odrastao je u srcu Zagorja, u obitelji poljoprivrednika koja je obrađivala zemlju konjima. Otac je dječaka odgajao da voli konje i da se prema njima odnosi s poštovanjem.

Kad je dječak prvi puta sjeo u zaprežna kola i uzeo uzde u ruke otac mu je dao nekoliko bitnih savjeta. Objasnio mu je da s konjima može upravljati uzdama, povlačeći ih lijevo ili desno, ovisno o smjeru u kojem želi ići. Također, može upravljati i glasom izgovarajući glasno zapovjedi „Od“ ili „Bista“, čime se postiže isti efekt kao i uzdama, odnosno konji skreću lijevo ili desno. No, strogo ga je upozorio da ne brka te zapovjedi s istovremenim povlačenjem uzda u suprotnom smjeru jer će „spuntati“ konje. 

Na dječakovo pitanje što to znači „spuntati“ konje otac mu je odgovorio da, primjerice, ne smije glasom zapovjediti konjima skretanje u lijevo, a uzde povlačiti u desno.

Također, naglasio mu je da ako će to raditi konji više neće biti sposobni za vuču jer će postati neposlušni, a on će biti prisiljen prodati ih Talijanima „za kobasice“.

Prošlo je podosta godina dok dječak nije doznao da se najbolje talijanske mortadele rade od konjetine. Naravno da je dječak slušao i poštivao očeve riječi i tako se nešto nikada nije dogodilo njegovim konjima. 

Zaključno:

Ubrzo se približava 33-eća godišnjica vukovarske tragedije. Bili su to prijelomni dani Domovinskog rata u kome se branila i obranila Republika Hrvatska. Pod sigurnom rukom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana i njegovog ratnog ministra obrane Gojka Šuška stvarala se pobjednička Hrvatska vojska. Obojica su i sami, jednom davno, bili dječaci, jedan zagorski, a drugi hercegovački, i njihovi su im očevi prenosili svoja životna znanja i iskustva stjecana generacijama.

To im je uvelike pomoglo da i sami steknu životnu odlučnost, razboritost i hrabrost za donošenje teških životnih odluka. Stoga su gotovo nepogrešivo na čelo Hrvatske vojske u nastajanju postavljali odabrane hrvatske sinove spremne i odlučne preuzeti rizik zapovijedanja slabo naoružanom i nedovoljno obučenom vojskom i oduprijeti se znatno brojnijem i naoružanijem neprijatelju.

I poput naših prethodno opisanih junaka i ovi hrabri hrvatski sinovi bili su vođeni sigurnom rukom svog Vrhovnog zapovjednika, koji je gotovo od „nule“ sagradio te iza sebe ostavio respektabilnu vojnu silu / vojnu organizaciju dobro ustrojenu i naoružanu. To je činjenica koju nitko pametan i normalan ne može osporiti.

Najvrjedniju komponentu te organizacije činili su visoko motivirani i obučeni vojnici, dočasnici i časnici. U metaforičkom smislu oni su bili vrsni i rasni „konji“ s kojima su ratni ministar Šušak i tadašnji načelnici Glavnog stožera (generali: Bobetko, Červenko i Miljavac) mogli i znali savršeno upravljati i postizati vrhunske rezultate, kako na bojnom polju, tako i u ubrzanoj poslijeratnoj izgradnji obrambenog sustava u cjelini.

Nakon siječanjskih izbora 2000. godine dolazi novi Vrhovni zapovjednik Stipe Mesić

, novi premijer Ivica Račan i novi ministar obrane Jozo Radoš, koji sinergijski, nizom nerazumnih poteza na granici veleizdaje, doslovno „preko noći“ urušavaju cjelokupni obrambeni sustav. Na to neki zaslužni „ratni konji“, ponosno podižu svoje glave, ali su jednako tako naprasno, „preko noći“ umirovljeni. Na njihovo mjesto dolaze neki novi mladi „ždrijepci“, a obrambeni sustav se od tih nerazumnih poteza podivljale hrvatske ljevice nije oporavio do današnjih dana.

Samo dno obrambenog sustava dostignuto je u doba Vrhovnog zapovjednika Ive Josipovića, premijera Zorana Milanovića i ministra obrane Ante Kotromanovića.

Hrvatskom vojniku, dočasniku i časniku nikada nije bilo teže nego tada. Oni koji su tijekom Domovinskog rata gotovo goloruki pobijedili jednu od najbolje naoružanih vojski u Europi bili su toliko obezvrijeđeni da su doslovce dovedeni na rub prosjačkog štapa. Hrvatska je ljevica, u samo dva mandata svog vladanja, znalački sredila hrvatskog vojnika koji je tijekom Domovinskog rata postao jedan od najboljih hrvatskih „brendova“ u Europi, kao što je to stoljećima i bio služeći hrabro, časno i srčano pod tuđim zastavama na bojištima diljem Europe!

Dakle, najveća vrijednost obrambenog sustava stvorena za vrijeme Tuđmana i Šuška očitovala se u ljudskim potencijalima, podjednako kvalitetnim i u vojnom i u civilnom dijelu MORH-a. Najveća „zasluga“ hrvatske ljevice, nekada predvođene Račanom, a danas Zoranom Milanovićem, ogleda se u tome što je u velikoj mjeri upropastila i obezvrijedila naslijeđene ljudske resurse u Oružanim snagama. 

Metaforički rečeno, Račan i Milanović nisu bili u stanju „upravljati konjima“, a da isti „… trče kao jedan“. Sva dobronamjerna hrvatska javnost vidi da Milanović ni danas ne zna držati „uzde“ u rukama, da izdaje kontradiktorne komande vojnom vrhu, da politički baulja čas lijevo, čas desno te da, u konačnici – „spuntava“ hrvatske vojnike, dočasnike i časnike!

Dakle, Milanović bez urođene hrabrosti (otvoreno je priznao da zbog straha nije sudjelovao u Domovinskom ratu) nasilno se nametnuo u upravljanju vrlo složenim sustavom kojeg je, u proteklih pet godina, a zbog vlastitog neznanja i kukavičluka, upropastio do mjere da je isti postao neprepoznatljiv u odnosu na nekadašnje ratne dane!

U bremenitim vremenima koja su pred nama svima je jasno da Milanović, opet metaforički rečeno, nikada se neće usuditi zajahati Bukefala.

Za razliku od Aleksandra Makedonskog, koji je Bukefala oslobodio straha od svoje sjene, a potom ga hrabro zajahao, svima je postalo jasno da se Zoki više boji svoje „sjene“ nego što se Bukefal bojao svoje! Svima je jasno kako je nemoguće zamisliti Zokija kako upravlja „četveropregom“ jer o „konjima“ pojma nema. Za njega su „konji“ obične životinje, zbog čega bi ga onaj Arapin iz Ben Hura trenutno napucao nogom u stražnjicu.  

U europskoj areni u kojoj sve više miriše na „bure baruta“ Hrvatska ima Vrhovnika za „vozara četveroprega“ koji se boji konja, boji se bornih kola i boji se krvožedne publike u areni (i svoje i protivničke).

Jedino zadovoljstvo pruža mu neprestano naglašavanje kako je „On“ Vrhovni zapovjednik te apsolutno netočno isticanje kako je „… Hrvatsku obranilo malo dobrih ljudi,“ a sve u pokušaju lažnog prikazivanja da je većina ostalih hrvatskih građana bila jednako kukavička poput njega samoga!

Svi, osim mržnjom zaslijepljene hrvatske ljevice i provincijalnih desničara kojima povremeno dobaci ukrasno željezo, vide da Milanović nije u stanju „… natjerati četiri konja da trče kao jedan“, da je rođeni gubitnik i svi čekaju skore predsjedničke izbore na kojima  Zoranu Milanoviću treba poručiti:

“Postupaš s konjima kao sa životinjama. Silazi s Pantovčaka, idiote. Tjeraj koze, a ne konje!”

 M. Marković/Foto: Ilustracija