Što žele branitelji, Josići, stožeraši i oni koji “nisu naši”?

Piše Vinko Vukadin

PRATIM malo reakcije medija i javnih osoba oko pitanja branitelja, Vukovara, Domovinskog rata – rata za oslobođenje od Jugoslavije – i svako malo čujem da facama na HTV-u, novinarima, političarima i profesionalnim toleratorima nije jasno šta to branitelji, Josić, stožeraši – koje pogrdno ime – i drugi, koji nisu njihovi, žele.

Vele da nema razloga za nezadovoljstvo i da je sve perfektno.

Po svome starom običaju ja im opet postavljam pitanje koje bi mogli sami sebi postaviti:

Biste li se zgražali da netko Židovima objašnjava da je vrijeme da zaborave, a da židovsku tragediju istražuju osobe koje svim silama pokušavaju relativizirati nacističke zločine?

Znam da je ovakav pristup brusilica na tankoćutnoj koži naših profesionalnih, ali lažnih, antifašista i mirotvoraca jer oni nikada nebi ni pomislili da omalovažavaju žrtvu koja im služi za podcrtavanje njihove moralnosti.

E pa onda što tu nije jasno?

Koji su to problemi koje imaju ne samo branitelji, a tiču se tematike oko osloboditeljskog rata? Da počnemo redom.

– Predsjednik države kaže javno da je hrvatska vojska koja se borila protiv petokrakaša ista skupina kao i oni koji su nosili petokraku dok su ubijali i stvarali onu državu iz koje smo krvavo izlazili.Kojeg li paradoksa. Nasljednici partizanske armade su razarali Vukovar i nosili isti onaj znak za koji drug predsjednik reče da je znak ljubavi!!

Zar to nije uvreda, povreda, prekršaj, bezobrazluk… ?

Zar nebi bilo vrijeme da se takvi ispadi zabrane i sankcioniraju kao što bismo, s pravom, sankcionirali uvrede židovskih i inih žrtava za koje se ti isti tako usrdno zalažu?

– Vukovarom još šetaju silovatelji.

Zar to nije uvreda i povreda žrtava i zar nije vrijeme da se tomu stane na kraj? kažu da ih je Tuđman abolirao i kad im zatreba onda je i najomraženija figura, F. Tuđman, dobar da bi se opravdavali.

– Ćirilica u Vukovaru – znak kulture i pisma, a ne znak ponižavanja???

Kako god da okrenemo ćirilično pismo za Srbe i njihovu politiku u Hrvatskoj nije stvar kulture nego simbol da su ipak uspjeli i ponizili žrtvu. Zar nije vrijeme da se to uvidi, kao što nitko normalan nebi na mjestima židovskih stradanja namjerno provocirao. Ovdje je bitnije što osjeća žrtva nego što misle profesori koji su bez problema podržavali komunističku diktaturu i nisu imali moralnih dilema kad su bili kotačići progona.

-Sustavno dovođenje branitelja u kontekst parazita, vidljivo i u sadašnjoj javnoj raspravi.

Lako se to odradi, samo govoriš o navodnim brojkama, lažeš i izmišljaš jer znaš da te nitko ne će za to niti progoniti niti kažnajvati, naprotiv. Orkestrirano pisanje o navodnim lažnim branitlejima i navodnim privilegijama je naoko objektivnost, a u stvari se radi o namjernoj manipulaciji brojkama i podacima. Zar nije vrijeme da se ovakvi sustavi prokažu i sankcioniraju?

– Organiziranje tribaina i miješanje desetaka srpskih žrtava sa tisućama hrvatskih koje su pale na svom pragu u borbi za slobodu, uz sudjelovanje famoznih institucija države.

Zar nije vrijeme da se prestane s naprasitim promoviranjem udruga koje svim silama pokušavaju izravnati žrtvu i agresora? Zar nije vrijeme da se pozovu na odgovornost oni koji dodjeljuju odlikovanja takvim udrugama?

– Nezadovoljstvo stručnošću i integritetom političkih dužnosnika koji se brinu za branitelje.

Zar nije vrijeme da ministri budu ispred svega sposobni i odgovorni hrvatski političari koji su svjesni društvene, povijesne i moralne odgovornosti prema braniteljima i žrtvi naroda?

– Javne izjave i koketiranje s regionom.

Zar nije vrijeme da Hrvatska konačno shvati da smo dio EU, a ne neka buduća članica nekog regiona koji nas je koštao države i stotina tisuća žrtava?

Jasno mi je da svi ovi problemi nisu bitni za one za koje je nebitno žive li u nekoj koloniji ili slobodnoj državi. Da im nije svejedno onda bi se svim silama trudili da na svakom koraku pokažu poštivanje slobode i države umjesto da svako malo promoviraju ideje kojih smo se formalno oslobodili.

Sutra svi žele biti jedna kolona, kolona dostojanstva i mira.

Imam dojam da je ta njihova želja samo izraz straha da bi opet mogli doživjeti prijezir. Prijezir jer ne shvaćaju da postoji i nešto više od materijalnih prava, da postoji pravo na kakvu takvu istinu o vlastitoj borbi za slobodu.

Proći će i sutrašnji dan. Čut ćemo sarkastične izjave i hinjenu želju za dostojanstvom u poklonu pred žrtvama, a već preksutra ćemo gledati slike na kojima se naši predstavnici kicoše i pokazuju prijezir.

Jebeš mir u kojemu si mrtav, tjelesno ili identitetski.

Kad osoba izgubi sjećanje postaje izgubljena, gubi osobnost, a našem narodu se očito događa upravo to.

Valjda oni koji su za svoju slobodu ginuli imaju pravo reći da im se to ne sviđa, a na izabranim političarima je da to pravo i poštuju.