Strategijski zaokret pod Krstičevićem: Hrvatski marinci iz Ploča čuvaju južni Jadran

Na Balkanu se nalaze najvažniji teritorijalni prekidi NATO saveza: Bosna i Hercegovina, Srbija, Kosovo i Makedonija. Ovdje se NATO konfrontirao s interesima Ruske federacije, Turske, ali i arapskog svijeta, zbog čega bi Hrvatska kao prva zapadna, NATO zemlja, prema tom bazenu, trebala imati veće značenje; pogotovo kada se radi o položaju BiH.

PIŠE: Denis Krnić, vojni analitičar/Foto:T Brandt

Geografski položaj Hrvatske trebao bi biti važan i iz drugih razloga – današnji interesi RH poklapaju s interesima zapadnih sila izraženim u nastojanju uspostave jedinstvenog EU-NATO područja.

Republika Hrvatska spada u red malih zemalja koje ne posjeduju stratešku dubinu kopnenog teritorija, a što implicira niz pitanja po pitanju nacionalne sigurnosti i rješavanje djela tih pitanja izvan njezinih granica. U vojnom smislu, svaka ugroza mora biti zaustavljena prije državne granice. Premda Hrvatskoj u dogledno vrijeme ne prijeti oružana agresija, bilo iz užeg ili šireg sigurnosnog okružja, te je stanje sigurnosti Hrvatske bolje nego ikada prije u njezinoj novijoj povijesti ostaje činjenica da unutar nacionalnog teritorija ne postoji manevarski prostor i neće biti prilike za ispravak eventualnih pogrešaka uplaniranju obrane.

Oblik državnog teritorija i granice Republike Hrvatske više je rezultat utjecaja djelovanja velikih sila i sukoba kroz protekla stoljeća negoli vlastitog nacionalnog razvoja. Hrvatska je država vrlo duge obalne crte, jedinstvenog „potkovičastog“ oblika s vrlo uskim južnim dijelom na potezu od Splita, preko Makarske i Dubrovnika gdje se širina državnog teritorija s 23 kilometra (Makarska) sužava na svega 5 kilometara širine teritorija (Dubrovnik). Upravo zbog duge, „negeometrijske“ granice prema BiH, Hrvatska ima, među ostalim, interes da zona susjedne države bude zona trajnog mira i stabilnosti. Za širi kontekst hrvatske kopnene i pomorske sigurnosti važno je stvaranje učinkovite konfiguracije brzog djelovanja i reagiranja, kako za nevojne zadaće, tako i za one vojne.

Jug Hrvatske je strateški problematičan. Nadalje, najveća širina Jadranskog mora je 200 km, a duljina 800 km. Imajući u vidu brzine suvremenih brodova, dimenzije Jadrana su male. Brod koji plovi brzinom od 30 čvorova može prijeći Jadran po najdužoj osi za oko 16 sati, a po širini u prosjeku za 3 sata. Avion će brzinom od 880 km/h savladati uzdužnu os za oko 60, a poprečnu za oko 11 minuta.

Kao usko more, Jadran je izložen jakim utjecajima kopna, postoji veliki faktor iznenađenja (emigranti, terorizam), što znači da svi elementi sustava sigurnosti moraju biti konstantno spremni i na visokoj razini. Sagledavajući širi geopolitički kontekst, prednost uskog mora, pogotovo mora koje je puno otoka, otočića, hridi i grebena je u tome što takva mora nisu pogodna za velike pomorske sastave.

Dosadašnje djelovanja brodovlja i snaga HRM-a uglavnom se temeljilo na radijusu doplova broda i dostupnu logistiku u odnosu na geografski položaj ratne luke Lora. Najveći problem za djelovanje brodova Obalne straže i HRM-a u velikom prostoru južnog Jadrana pokazao se doplov. Naime, s srednjom, ekonomskom brzinom od 17,5 čvorova brodu iz Lore do, primjerice, otoka Lastovo treba čak tri sata plovidbe. Do sredine Jadrana čak 5 sati. Daleko od dovoljnog za pravodobnu reakciju na nižim točkama na Jadranu, na vanjskom otočnom rubu, čime bi se ostvario puni nadzor akvatorija južnog Jadrana, odnosno nadzor i dohvat golemog prostora južno od crte Lastovo-Gargano.

Prema stavu dijela stručne javnosti nije potrebno graditi novu operativnu obalu na Lastovu i Korčulu za brodove, već je dovoljna samo plutača unutar prirodnog zaklona uvale, što je kudikamo jeftinije za hrvatski državni proračun, a efikasnije za reakciju unutar „zlatnog sata“.

Također, plutača omogućuje da brodovi ne budu predvidljivo i fiksno vezani za određenu lokaciju. U ovom navedenom kontekstu treba gledati realnu, stratešku i taktičku potrebu da se u Pločama stalno pozicioniraju postrojbe mornaričko-desantnog pješaštva za potrebe brzog reagiranja na eventualne ugroze, počevši od pomoći stanovništvu u slučaju prirodnih nepogoda do drugih sigurnosnih izazova.

Ploče su strateška točka i novo gravitacijsko središte za Hrvatsku ratnu mornaricu. Ploče moraju kompenzirati sigurnosne nedostatke koji proizlaze iz nepovoljnog geografskog oblika južnog kraka hrvatskog državnog teritorija. U Pločama HRM raspolaže s tri objekta; vojarna“Neretva“, vojno-skladišni kompleks „Tatinje“ i otočić Pločica. U obnovljenu vojarnu “Neretva” u planu je do kraja godine useliti 50 specijalaca, čiji bi broj do kraja 2019. porastao na 160 kada bi postrojba postala u potpunosti operativna. Bila bi to satnija spremna za manevar i intervenciju s mora, kopna i iz zraka u prostoru južno od Splita do rta Prevlake, a naravno da u njihov posao spada i nadzor i zaštita strateškog objekta kakav je budući Pelješki most.

Smještena u središnjem dijelu Jadrana, između Splita i Dubrovnika, luka Ploče jedna je od glavnih strateških hrvatskih luka. Izvrsna prometna povezanost te povoljna geostrateška pozicija na čvorištu važnih industrijskih puteva čine ju nezaobilaznom spojnicom Jadrana, Mediterana i Srednje Europe. Iako hrvatska luka, od iznimne je važnosti i za gospodarstvo susjedne Bosne i Hercegovine. RH je već imala postrojbe mornaričko-desantnog pješaštva od samih početaka HRM-a 1991. koje su poratnim vojnim reformama, a bez konkretnijih argumenta, ukinute. Novom sigurnosnom doktrinom mornaričko pješaštvo ponovo je ove godine osnovano.

Ovisno o potrebi, marinci će moći koristiti helikoptere i brze čamce i brze desantne brodove. Dakle, sposobnosti mornaričkog desantnog pješaštva koje će biti bliže marincima nego klasičnom pješaštvu. Naglasak će biti na izuzetnoj mobilnost i provođenje brzog manevra u okviru cijelog spektra operacija koje provodi Hrvatska ratna mornarica samostalno, ali i s ostalim sastavnicama Hrvatske vojske, kao i civilnim institucijama.

Hrvatska nije specifičan primjer po pitanju nedostatke strateške kopnene dubine. To je značajka država poput Čilea, Izraela, Norveške, Singapura, zemalja Baltika ili Beneluxa, čiji su sigurnosni planeri nedostatak strateške kopnene dubine morali kompenzirati boljim rasporedom obrambene infrastrukture, svaka na sebi svojstven način, uz vođenje politike dobre vjere prema najbližem susjedstvu, uz nevidljivu notu „meke moći“.