Slijeće godine slavimo veliki jubilej, 30 godina Hrvatske ratne mornarice. Graditi i izgraditi jedan složen sustav kao što je Ratna mornarica sastavljen od ljudi različitih razina stručnosti i različite vrste tehnike, pa da takva formacija efikasno djeluje u miru, a posebno u ratu, težak je posao, skup i dug.
U zadnjih 15-tak godina HRM je službu primila samo dva polovna broda Helsinki i jedan novi ophodni brod „Omiš“.
Financijsko gledanje, u 15 godina u floti HRM-a uloženo je svega 20 milijuna eura iako nam je površina mora velika gotovo kao i kopno naše države. U zadnjih dva desetljeća imamo samo rapidno smanjenje mornarice i dokidanje njenih osnovnih funkcija. Imamo i Obalnu stražu koja to nije, usprkos nazivu. U tom trenutku HRM gubi elementarnu sposobnost na moru – protubrodsko djelovanje.
Umjesto da bude nešto poput Gorske službe na moru, Obalna straža u Hrvata je nekakva paravojna formacija, čudnovati kljunaš, bez pravih ovlasti na moru. Pitamo se je može li dogodine HRM s punim pravom proslaviti svoj zreli jubilej? Je li sposobna samostalno, ili u suradnji s svoje dvije sestre kopnenom vojskom i ratnim zrakoplovstvom , izvršavati sve svoje zadaće? Odgovor na pitanje glasi-donekle.
Hrvatska u ovom času ne može ispunjavati jednu od najvažnijih obveza koju je preuzela od NATO (mornarički cilj sposobnosti M7403 „Potporne sposobnosti mornaričkom protuminskom djelovanju“.), a to je da jamči sigurnost plovnih ruta i prilaza lukama na svojem dijelu Jadrana.
Periodično se, prema preuzetim NATO obvezama, moraju obavljati pregledi prilaza hrvatskim lukama, uz ostalo radi sprječavanje mogućih terorističkih napada. Doduše dobili smo američke ronilice “Remus 100” odličan alat za skeniranje podvodne površine u potrazi za minama. I laicima je jasno da one ne mogu zamijeniti suvremene minolovce koje nemamo. Samo minolovci, suvremeno opremljeni, mogu učinkovito obavljati snimanje priobalni voda i plovnih ruta.
Suvremeni minolovci trebaju nam prvenstveno zbog nacionalne sigurnosti na moru; nesmetana plovidba i sloboda prolaska kako vojnih tako i trgovačkih brodova. Lovci mina s podvodnim daljinski upravljanim ronilicama važni su nam i zbog zaostalih eksplozivnih sredstava iz prohujalih ratova; I. i II svjetskog rata, kao i vremena NATO kampanje na Kosovu kada su ubojna sredstva s borbenih zrakoplova odbacivana u dubine našeg dijela Jadrana.
Dok je SDP vodio Ministarstvo obrane bilo je planirano od njemačke mornarice nabaviti dva minolovca klase „Kulmbach“, pa se od toga odustalo, jer su Nijemci odjednom bezobrazno podigli cijenu.
Kako se može čuti u vojnim krugovima, trenutačno vodimo pregovore sa Talijanima koji u svojoj floti imaju minolovce koji bi nam mogli odgovarati svojim dimenzijama, kao i tehničkom opremljenošću. Radi se o lovcima mina klase Gaeta, koji se koriste od početka 90-tih godina prošlog stoljeća.
Dužine su 52 metra, širine 7 i pol metara te gaza 4 i pol metra. Maksimalna brzina koju postiže je 14,5 čvorova, autonomnost 2000 NM / 12 čv te deplasman (maksimalni) 684 tona. Posadu broda čine četiri časnika, četrdeset dočasnika – mornara. Ova klasa brodova namijenjena je protuminskim istraživanjima, čuvanju plovnih ruta, periodičnim kontrolama luka i prilaza lukama.
U protuminskoj borbi predviđen je za lov mina i za uništavanje pomoću klasičnih mehaničkih minolovki.
U pomorskim krugovima ove brodove drže za vrlo efikasnu klasu minolovaca. Trup je od stakla ojačane plastike, visoko otporan na podvodne eksplozije. Na pramcu mu se nalazi top Oreklion kalibra 20 mm.
Posjeduje protuminske sustavi IBIS V i IBIS V/TSM.2060, protuminske sonare CGE-FAIRSQQ14VDS ili FAIRSQQ14(IT) VDS za klasifikaciju ili pretraživanje ruta do 150 metara dubine, minolovke – mehanička Opresa Mk.4, protuminske ronilice (ROV) za otkrivanje i identifikaciju mina MIN 77Mk.2 i za uništavanje mina Pluto Plus.
Da zaključimo, ovi brodovi nisu zadnja riječ tehnike, ali su za naše okolnosti mogu biti pouzdana zaštita mora i obale. Ostaje nejasno zašto su odgovorni iz Glavnog stožera najavili nabavu svega dva minolovca. Za pune operativne sposobnosti trebaju nam najmanje 4. Tim više što se kod nas mogu koristiti i kao ophodni brodovi. Hoćemo li talijanske minolovce dobiti sa svom pratećom opremom?
U nastavku ove priče otvoreno je pitanje hoćemo li formirati obučno-trenažni centar za protuminsko djelovanje za obuku kadrova za minolovce i njihovih sustava? Hoćemo li razvijati vlastiti sustav minskog-protuminskog djelovanja? Možemo li za efikasniju i jeftiniju obuku uvesti simulatore? Pitanja su posve opravdana, jer protuminsko djelovanje spada u tehnički najsloženiji i financijski najskuplji segment djelovanja ratnih mornarica.
Ipak, svaka čast NATO-u, no jesu li nam protuminske sposobnosti pravi prioritet? Dojma smo da nisu. Površine sposobnosti; u prvom redu protubrodske, protupodmorničke, protuzrakoplovni jesu one sposobnosti koje jednu Ratnu mornaricu čini – ratnom.
Na našu sreću, ratova na Jadranu nema na vidiku….
M.Marković/Foto:morh
