Svećenik Alojzije Asić oslobođen svih optužbi – nije kriv

Prošle su točno tri godine od slučaja prve pričesti u Župi sv. Franje Asiškog u Gradištu kraj Županje, za kojeg su gotovo svi mediji iskazali do tada neviđeni interes.

PIŠE:  dr. sc. Vladimir Grebenar

Podsjetimo se. Župnik Alojzije Asić najprije je optuživan od strane nekih medija da je odbio dati prvu svetu pričest malenom Adamu, djetetu s Downovim sindromom, te da je tako diskriminirao dijete s posebnim potrebama. Premda su mediji vrlo brzo saznali da nije riječ o odbijanju da se djetetu udijeli sveti sakrament, već da je svećenik namjeravao da se maleni Adam s druge dvoje djece s posebnim potrebama pričesti uz prisustvo roditelja, medijski teror nije prestajao.

Župnik je tada u priopćenju pojasnio da maleni Adam na pripremama za svetu pričest nije mogao pratiti nastavu vjeronauka te da je odbijao primiti neposvećenu hostiju. Štoviše, da je istu ispljunuo pa je župnik namjeravao zaštititi dijete i roditelje od neugodnosti.

Premda je ovaj slučaj bio prije tri godine, isti ima svoj nastavak. Istina koja rasvjetljava događaje nije mogla biti ranije objavljena iz dva razloga. Prvi, protiv svećenika Asića vodio se prekršajni postupak na Sudu u Županji pod optužbom diskriminacije djece s posebnim potrebama. Drugi, kada je donesena presuda da je svećenik oslobođen po svim točkama optužbe, nitko od katoličkih novinara i medija koji su negativno pisali o župniku Asiću nije htio objaviti ovu informaciju, čak niti neki koji su obećavali da će to učiniti.

Neke svjetovne medije koji su se isticali tih dana teškim klevetama i lažima (dovoljno je samo malo istražiti po internetu) nema smisla niti zvati, osim tužiti i tražiti odštetu s namjerom da se novac uplati u dobrotvorne svrhe za pomoć rođenima s Downovim sindromom. Međutim, svećenik Asić odbio je tu mogućnost zbog teških trauma koje ima od medijskog terora pa pri samom spomenu tog slučaja odbija bilo kakav razgovor na tu temu.

Svećenika sam osobno zamolio da izađe ovaj članak, no ne toliko zbog njega, već zbog svetosti euharistije, digniteta Katoličke Crkve koju mnogi preziru (isti oni koji podržavaju pravo na ubojstvo nerođene djece s Downovim sindromom) i na kraju zbog vjernika koji su ostali zbunjeni svim tim događajima. Također, nije nevažno istaknuti skrivenu podršku mnogih svećenika koji su mi osobno posvjedočili i rekli koliko su bili razočarani i žalosni zbog strašne nepravde koju je prema njima proživio jedan od najboljih svećenika i župnika u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.

Na kraju, možda najmanje važno, ali ne i nebitno, ja sam iz Gradišta, odrastao i živio u Gradištu do 25. godine, oženjen i otac šestero djece, nekad profesionalni sportaš, danas poduzetnik, doktor znanosti i vanjski predavač na jednom fakultetu u Zagrebu. Župnika Asića znam od onoga dana kada je došao u Župu i mogu svjedočiti iz prve ruke u kakvom je teškom stanju bila Župa kada je došao, a kakvu je potpuno obnovljenu Župu ostavio novom župniku.

Vjerojatno bolje od svih novinara i bilo koga drugoga poznajem okolnosti ovog slučaja, ali i okolnosti u Župi kroz povijest.

Napad koji se dogodio na župnika zbog prve pričesti nije jedini napad koji je on doživio. Primjerice, prvi je slučaj bio 2008. godine. To je bio izmišljeni pokušaj davljenja jednog dječaka na župnom vjeronauku zbog čega je roditelj dječaka pozvao policiju optuživši župnika za pokušaj davljenja djeteta. Dijete je uistinu imalo ranu na vratu, ali ne od župnika, kako se to istragom nedvojbeno dokazalo. Sramotno privođenje župnika u PU Županja i ispitivanje pod sumnjom pokušaja davljenja i nanošenja tjelesnih ozljeda razotkrila su djeca s vjeronauka koja su policiji potvrdila da nisu vidjela nikakvo davljenje.

Krajem 2008. godine, tijekom blagoslova obitelji, roditelj tog dječaka fizički je nasrnuo na župnika i gurnuo ga na cestu punu snijega dok je prolazio ispred njegove kuće i tom je prilikom slomljen križ koji je župnik nosio u ruci.

Nadalje, sjećam se napada na sam objekt crkve kada su prilikom blagdana Svih svetih neke mlađe osobe noću bacale lampione na crkvu, koja je tada bila u potpunosti obnovljena izvana i iznutra, uz teške hule na Gospodina i protiv župnika. Mnogi ljudi ne znaju da je u Gradištu za vrijeme dok je svećenik Asić bio župnik postojala skupina mladih osoba iniciranih u sotonski kult. Također, povijest Župe i sadašnjost obilježeni su prekomjernim brojem ubojstava između mještana, suicida, okultizma i rastava brakova.

Ukratko, znam za mnoge napade na župnika od strane nekih mještana i njihov neskriveni prezir prema njemu, a znam i mještane koji su župnika optuživali i napadali. Nažalost, mnogi ljudi koji bacaju „kamenje“ na crkvu ne znaju što su sakramenti, a što se tiče zaštite svetosti sakramenata župnik nije činio kompromise.

Nemam niti jednu dilemu oko svih tih događaja, jer znam da je svećenik Alojzije Asić s vjerom vodio brigu o pastoralu i nije htio podleći pritisku, kompromisima i trgovanju kako bi balansirao odnose s mnogim mještanima koji nisu u vjeri. Mnogi ljudi ne razumiju ili ne žele znati da je svećenik odgovoran pred Bogom za čuvanje svetosti sakramenata i da je prema kanonskom zakoniku nedopustivo dijeliti sakramente osobama koje nisu u stanju sakramentalne milosti.

Župnik Asić je kroz svojih sedamnaest godina službe u Gradištu proveo jednu potpunu duhovnu i materijalnu obnovu Župe, ali i šire okolice.

Primjerice, duhovne obnove su vodili fra Petar Ljubičić, fra Ivo Pavić, fra Smiljan Kožul, Milivoj Bolobanić, don Damir Stojić, fra Roso Palić, fra Josip Blažević, misionari iz Poljske, Lovro Cindori, don Ante Baković, Josip Đurkan, upravitelj svetišta u Ludbregu, koji je u Župu Gradište donio Predragocjenu Krv Kristovu, Josip Lončar, Dražen Bušić, fra Zvjezdan Linić, pater Stjepan Kuzmić i pater Zvonko Vlah, pater Ivan Fuček, fra Ante Barišić, Nikica Mihaljević te mnogi drugi, a neki od njih i više puta.

Interijer crkve sv. Franje Asiškog u Gradištu je blistav i neprepoznatljiv u odnosu na stanje objekta prije dolaska župnika Asića kada je crkva bila u potpunosti zapuštena. Jednako tako, crkveno dvorište, Župni ured te križni put i kapelica Velike Gospe poznati kao kalvarija na brdu u Gradištu potpuno su obnovljeni.

Nema čovjeka koji ne griješi pa ni svećenika koji ne čini neke propuste. Kada bismo tražili greške kod svećenika i Crkve, mogli bismo se vratiti skroz do apostola koji su zatajili Isusa, ali ih se Isus nije odrekao. Župnik Asić je tijekom jedne duhovne obnove u Župi koju je vodio fra Ivo Pavić 2005. godine kleknuo pored ambona i priznao da je kao čovjek i svećenik činio pogreške. Vjernici su to prepoznali kao iskren pokornički čin čovjeka koji je svjestan i ima snage priznati svoje slabosti, za razliku od mnogih koji najprije prstom traže krivnju drugoga.

Mnogi ljudi ne znaju da je župnik Asić u velikoj Župi Gradište samoinicijativno držao dodatne sate župnog vjeronauka za učenike, i to za sve razrede osnovne škole i tri razreda srednje škole, tijekom čitave školske godine i to tijekom svih sedamnaest godina pastorala – i to potpuno sam! Svećenik Asić je svake srijede vodio molitvu klanjanja pred Presvetim sakramentom i isticao se posebnom pobožnošću prema Tijelu i Krvi Kristovoj, a to je posebno bilo zamjetno na svakoj svetoj misi kada je prilikom pretvorbe uvijek, bez iznimke, pjesmom bio pozdravljen Gospodin u otajstvu!

Svećenik je posebno štovao pobožnost prema Majci Božjoj pa je za njegova pastorala uvedena procesija na svetkovinu Uznesenja Bl. Djevice Marije od crkve do kapelice Velike Gospe na kalvariji koja je posvećena 1850. godine. Procesija je iz godine u godinu imala sve više hodočasnika, a neke su procesije vodili misionari.

S tim u vezi je i posljednji kontroverzni događaj kada je svećenik Asić prijavljen da je htio iz crkve otuđiti kip Majke Božje koji su inače vjernici nosili u procesiji. Naime, svećenik je nekoliko mjeseci nakon odlaska iz Župe održao obred krštenja za jednu obitelj i svetu misu u Gradištu. Svećenik Asić tvrdi da je nakon mise htio uzeti kip kojeg je osobno kupio za procesiju i za kojeg tvrdi da mu je biskup još za boravka u Župi rekao da isti makne iz crkve, jer mu tamo nije mjesto.

Svećenik Asić tvrdi da je smatrao kako kip više nije trebao biti u crkvi s obzirom na obećanje biskupu da će maknuti kip i s obzirom da je procesija nakon njegova odlaska ukinuta. Kip je ipak zbog istrage vraćen u Župu Gradište, a nakon nekoliko dana od vraćanja kip je potpuno uništen od strane jedne osobe.

S obzirom na posebno štovanje prema Majci Božjoj, nekoliko je godina ranije župnik Asić za svog pastorala na kalvariji uz križni put i kapelicu Velike Gospe postavio četiri druga prekrasna Marijina kipa. Kada se danas ulazi u Župu iz pravca Cerne može se uočiti da su dva kipa u potpunosti uklonjena (uništena), a treći i dalje stoji oskvrnjen. Uništavanje tri kipa na kalvariji se dogodilo samo pet dana nakon što je svećenik Asić napustio Župu kao župnik.

Dakle, uništavanje tri kipa kod kapelice Velike Gospe na kalvariji dogodilo se netom nakon rastanka župnika i vjernika, a nekoliko mjeseci kasnije je uništen i kip Velike Gospe koji je nošen u procesiji na Veliku Gospu do kapelice Velike Gospe. Međutim, zvuči gotovo nevjerojatno da je ista osoba bez racionalnog objašnjenja uništila u razmaku od nekoliko mjeseci četiri kipa Majke Božje povezane s procesijom i župnikom Asićem. Zaista, zvuči nevjerojatno da je svećenik u medijima tri put napadnut, prijavljen policiji i u istragama oslobođen optužbi upravo zbog događaja po kojima se isticao njegov pastoral.

Prvi put zbog župnog vjeronauka, drugi put zbog Presveta Tijela Kristova i pričesti te treći put zbog kipa iz procesije Majci Božjoj koju je utemeljio. Jesu li ova tri pada svećenika slika tri pada pod teretom križa? Također, duhovne obnove koje je ustrajno provodio u Župi s jakim svećenicima kroz sedamnaest godina pastorala imaju svoju cijenu poznatu vjernicima koji poznaju dubinu ovog slučaja.

Međutim, potpuno je neistinito izvještavanje medija kako su vjernici jedva dočekali da župnik napusti mjesto i kako je biskup zbog svega prisilno umirovio župnika. Svećenik Asić mi je osobno dva mjeseca prije događaja oko prve pričesti rekao da uskoro ide u mirovinu nakon Uskrsa 2017. godine. Zato sam se na misi bdjenja na Veliku subotu tada i došao pozdraviti sa župnikom i zahvaliti mu na svemu rekavši mu tom prigodom: „Ovo je posljednji put da sam bio za Uskrs na Vašoj svetoj misi.“ Njegov je odgovor bio: „Sve ima svoj kraj. Neka bude volja Božja. Kako On odluči.“ No napad na župnika zbog pričesti djece s posebnim potrebama dogodio se u tjednu nakon Uskrsa, uoči planiranog odlaska iz Župe.

Vjernici koji su dolazili na sv. mise i duhovne obnove mogu svjedočiti o velikom pastoralu župnika Asića te mnogim obraćenjima i ozdravljenjima u Župi Gradište. Kipovi i tračarije zbog kojih je župnik teško optuživan ne mogu se mjeriti sa svjedočanstvima vjere, obraćenjima, ozdravljenjima i biblijskim svjedočanstvima Isusove žive prisutnosti u Crkvi.

Pastoral jednog svećenika može se mjeriti samo plodovima vjere, a tu se ima što za reći! Vjernici Župe Gradište napunili su crkvu na zadnjoj svetoj misi za narod koju je održao svećenik Asić kao župnik i gotovo je polovica ljudi plakala tijekom i nakon svete mise zbog njegova odlaska. Moram priznati da dirljiviji rastanak vjernika s jednim župnikom nisam vidio u životu, a vidio sam ih podosta.

Posebno bih istaknuo pozdravni govor župnika na kraju mise koji je u svemu vidio volju Božju i bez gorčine i s puno utješnih riječi pozdravio vjernike, a svima koji su mu činili nepravdu i zlo oprostio. Njegove posljednje riječi kao župnika bile su: „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!“

U koga je mudrosti neka razluči duhovnu pozadinu ovog slučaja!