Fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji i gvardijan samostana sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, na portalu Lupiga prozvao je profesora dr. Ninu Raspudića da nema morala, zanja o povijesti te da nacionalistički revidira povijest.
Bosanske franjevce mnogi danas, od Nine Raspudića pa nadalje, optužuju zbog svećeničkog Udruženja “Dobri pastir”, a kao pojavno najvažniji grijeh spominje se da se da su išli u Beograd u Kuću cvijeća pokloniti se komunističkom vođi Titu u vrijeme kad je nemali dio njihove subraće svećenika bio u titovim zatvorima.
O tome dr. Ivan Šarčević, inače čest sugovornik ljevičarskih i postkomunsitičkih medija, kaže:
“Optužuju nas zbog svećeničkog Udruženja “Dobri pastir”, da smo, eto, bili suradnici komunističkog režima, pa i Udbe. A tko je to bio heroj u to vrijeme, kao prvo da upitamo? I što su to i koga su doista bosanski franjevci izdali?
Budući da u nas nije provedena nikakva lustracija, skoro najlošiji ljudi iz prošloga sistema popravljaju svoju lošu prošlost nastavljajući slične nemoralne rabote: optuživanje nevinih. Ne spominju pritom da je u “Dobrom pastiru” bio i dio hercegovačkih franjevaca, zatim dio dijecezanskog klera.
Nikada to udruženje nije izrijekom zabranjeno ni od Crkve. Nije tu u pitanju bila nikakva sistemska suradnja s režimom, kao što je kasnije bila ona s Tuđman-Bobanovim projektom, nego se radilo o želji da se preživi, a to je tražilo neki dijalog.
U konačnici, ono što je Drugi vatikanski sabor potvrdio u odnosu prema drugim vjernicima i ateistima, pročitajte deklaraciju Nostra aetate, konstituciju Gaudium et spes, – to su bosanski franjevci nastojali živjeti: dijalog s ateistima, dijalog s pravoslavnima, dijalog s muslimanima. I to je zahtjev iz vjere, iz evanđelja, ne iz politike.
Na pitanje zašto se bosanski franjevci obaziru na Raspudićeve riječi, fra Ivan Šarčević kaže:
– Zato što se radi o opasnoj laži, zapravo o sukobu dva koncepta, dva modela života. Jedan je svjetovno-politički, nacionalistički, a drugi je kršćansko-evanđeoski, model Franje Asiškog. Jedan bi želio dokrajčiti, dovršiti velikosrpski ratni koncept Tuđmanove Herceg-Bosne, a Raspudić je u zadnje vrijeme najglasniji zastupnik toga koncepta.
Tuđmanova osnovna ideja za Bosnu bila je da je to nepostojeća zemlja, “kolonijalna tvorevina” koja se treba raspasti. Hercegovina je sastavni dio Hrvatske. Raspudić se tu javlja kao čovjek koji ima akademsku, odnosno sofističku retoriku, ali nema morala i nacionalistički revidira povijest. Drugi je koncept ne unitarna BiH kako to đavolski siju fratarski protivnici, nego samostalna decentralizirana država, određenog konsocijacijskoga modela koji, čak i u nakaradnom dejtonskom smislu, već postoji.
Ne bi fratri reagirali na to što Raspudić i slični “iz daljine” pričaju da to nema toliki prihvat posvuda i u Hrvatskoj i u Bosni. Raspudić se poziva da ni većina naroda u Bosni nije za fratre i njihovu politiku. Dugo bi potrajala obrana pa i teološko utemeljenje fratarskoga djelovanja koje nije u tome da bude dnevnopolitičko, stranačko, da bude samo glas naroda, da se fratri ne “glasaju” kao njihove “ovce”, kao što to u konačnici nije činio ni Isus. Pa znamo kako se prevrtljivi narod okrenuo od Isusa i odlučio za Barabu.
Dosta je kazati da je Raspudić zavodnik, nacionalistički demagog poput mnogih neprobuđene savjesti koji znaju što uplašenom i ugroženom narodu “odgovara” i kako svoju sofisteriju kapitalizirati. Pristanak naroda nije argument kršćanskog ni fratarskog djelovanja. Uostalom njemački narod je masovno stao uz Hitlera, hrvatski uz Pavelića, Srbi uz Miloševića. To su argumenti svih svodnika masa.
Raspudić je jedan od takvih u medijskom području, dok je na političkom polju najviše Dragan Čović koji nimalo slučajno, od jednog od “samoupravljača” najprestižnije jugoslavenske avionske tvornice, Soko, na Mostarskom sveučilištu predaje predmet: Upravljanje ljudskim resursima. Zato je časno ne stati na stranu tih Baraba i masovnih podrški.
Da još nešto reknem o Bosni Srebrenoj. Ona je sastavni dio Katoličke crkve u BiH, ona je živa zajednica, i – bratstvo. Sve te riječi imaju svoje značenje. Sve je to sada u velikoj krizi, što izvana što iznutra: od strahota rata, ubijenih i prognanih vjernika, do vladajućih politika kojima ne odgovara ova zajednica, do unutarnjeg uprosječivanja i zavisti. Kazao bih za ovu priliku da je njezina posebna oznaka bila da ona nije ni lijeva ni desna, nego da ona u sebi uvijek čuvala izniman prag međusobne trpeljivosti. Bosna Srebrena je mogla imati najrigidnijeg desničara i najgoreg ljevičara.
Ali svejedno – to su braća. Znam da ovo zvuči prepobožno. Postoji neki nadpojam koji nas veže. Naime, svaki član je u zajednici ravnopravan, pa i u svom svjetonazoru. Sad se događa to da nam se prigovara da dijelimo narod, da smo kupljeni, da radimo za neke druge. Pa kako nitko nije pregledao našu imovinu i iznio dokaze, nego se nastavlja služiti udbaškim metodama denuncijacije i optuživanja, prije kao antielemente države a sada da smo izdajnici naroda. I moćni i bogati ljudi iz Crkve, poput hercegovačkog ex-fratra Ivana Tolja i sličnih velečasnih i oportunističkih franjevaca, imputiraju nam da smo “slobodni strijelci”, necrkveni ljudi i nacionalno nesvjesni. Ti su stavovi dijabolični. Oni stvaraju razdore.
Nacionalistička opcija se pokušava definitivno etablirati, da se i na takav način ostvari makar polovični ratni cilj Herceg-Bosne: da nestane Bosne, a time i Bosne Srebrene. Vjerujem da u tome neće uspjeti. Kažem vjerujem, jer ne mogu ne primijetiti stvarno teško stanje i naroda i Crkve i svoje provincije u BiH, pogotovo duhovnu dekadenciju svećenika kojima su bogati političari-tajkuni vođe više od Krista, ili kojima je, eto, Raspudić kriterij mišljenja, taj čovjek koji najsvjetlije likove bosanskih franjevaca naziva “kvislinzima”.
Takvima možda stalno treba odgovarati riječima moga prijatelja Bošnjaka Nevena: Da nije bilo franjevaca, ovo bi bila Turska. I što se god više bude slušalo Raspudića i slične, ovdje će biti sve manje katolika i Hrvata. Raspudić je ionako “otišao”.
Vjerujete li da Bosna i Hercegovina dugoročno može opstati kao država, u postojećim granicama?
– Ona će izvanjski opstati, ali s unutarnjim neslogama i podjelama barem još 50 godina, odnosno dok su žive ove generacije. E sad, šta će dalje biti…?
Smatram, i nikakav apokaliptički pesimizam to nije, da bi u nekim mogućim novim konstelacijama, odnosima svjetskih snaga ovdje mogao nastati novi rat. Jer toliko je zla i nepravde ovdje posijano. Režim nastao na genocidu nije poražen, ratne ideologije još su dominantne, a to sigurno nije zalog za buduće dobro.
Republika Srpska je nastala na zločinu i genocidu, i gotovo sve druge teritorijalne tvorevine od Herceg-bosanske županije do Brčko-distrikta. Od entiteta do općina sve je ratni “plijen” ili “nepravda”. Bošnjaci su na 24 posto teritorija, zlopamćenja su velika…
Na takvim temeljima nastaju ratovi. Pa zar se miloševićevski velikosrpski režim nije opravdavao prošlim nesrećama, od Gazimestana, Jasenovca do Srebrenice. A zar su u nas kolektivi u svojim nacionalizmima nešto posebno različiti? Jesu li to Bošnjaci ontički bolji od Srba, ili mi Hrvati od svih “blaži” i “kulturniji”?
Zloguka prognoza?
– Neće još biti rata, ljudi su umorni. Pa vidite da ljudi nema ni na ulicama u socijalnim protestima, a zemlja je na dnu siromaštva, ljudi su krajnje poniženi, ušutkani. Toliko loše stojimo da je sve zanijemilo. Politika je uspjela depolitizirati i pasivizira ljude. Uostalom, a zašto to ljudi misle da neće nikad više biti rata?
Ne vjerujete da će odrasti generacije kojima današnja mržnja neće biti bitna?
– Pa ne znam. Ne bih rekao. Nisam prosvjetiteljski liberal koji vjeruje da mi živimo na vrhuncu historije, a da su ljudi prije nas bili zaostaliji i onda će ovi poslije nas biti bolji od nas. Ja vidim da se još gore sunovraćujemo u moralnu dekadenciju.
Pa govorili su i nakon Prvog svjetskog rata da do Drugog neće doći, pa onda nakon Drugog da rata uopće neće više biti, kad evo Vukovara, Srebrenice, Prijedora, Škabrnje, Manjače i Dretelja, Iraka, Ruande, Sirije…, milijuna unesrećenih ljudi.
R.I. /Foto: sanela.info
