Talijanski jedrenjak uplovio u luku bi iskazao počast admiralu s Malog Lošnija

Nedavno je hrvatska javnost bila svjedokom jedne svečanosti, kada su pripadnici talijanske ratne mornarice, sa svojim školskim brodom – jedrenjakom „Palinuro“ posjetili otok i luku Mali Lošinj, pri čemu su odala počast svom admiralu i svjetski poznatom jedriličaru Agostinu Straulinu, koji je rođen upravo na otoku Lošinju.

Školski brod Talijanske ratne mornarice “Palinuro” je 25. srpnja uplovio u lošinjsku luku gdje je boravio tri dana, a brojni domaći ljudi i turisti razgledavali su Talijanske ratne mornarice. Motorni jedrenjak je dio talijanske flote od 1951. godine, kada je kupljen od Francuske, u kojoj je izgrađen 1934. godine. U Mali Lošinj “Palinuro” je stigao iz Trsta, nakon što su uređene formalnosti između Ministarstva obrane Italije i hrvatskih vlasti, a posjet istočnoj obali Jadrana dio je dočasničke obuke.

Prema tipu barkantina, s tri jarbola i kosnikom, “Palinuro” je dug 59 metara (69 m preko svega), širok deset metara, a ukupna površina jedara je tisuću kvadratnih metara.

Gosti iz Italije odali su počast Agostinu Straulinu, admiralu Talijanske ratne mornarice rođenom 1914. godine u Malom Lošinju, umrlom 2004. godine u Rimu, a pokopan na groblju Sveti Martin u Malom Lošinju.

Spomenuti admiral i jedriličar, Agostino (Tino) Straulino, rođen 30. 10. 1914. na Malom Lošinju. Imao je bogatu sportsku karijeru kao jedriličar i kao pomorac.

Kao jedriličar ostvario je svjetski poznate rezultate na Olimpijadama u jedrenju u klasi jedrilica tipa „Stella“, s kolegom, također s Malog Lošinja, Nicom Rodeom. U vojnoj karijeri dosegnuo je čin kontraadmirala. Straulino se općenito smatra najvećim talijanskim moreplovcem, čovjekom nevjerojatnog talenta.

Kao dječak pokazao je iznimno zanimanje za jedrenje, što mu je omogućilo da na rodnom otoku nauči osnovne vještine i da ih vremenom usavršava na raznim plovilima ostvarivši svjetski zavidne rezultate.

Već u osnovnoj školi Mali Lošinj i okolni otoci su za njega bili mali morski prostor te je sa svojom jedrilicom i svojim drugovima oplovio više puta svoj i susjedne otoke.

Pohađao je Kraljevski nautički institut u Veneciji, a nakon njega postao je student Vojnopomorske akademije u Livornu. Školu je završio neposredno pred Drugi svjetski rat kada biva raspoređen u postrojbu Talijanskih pomorskih diverzanata (odred Gamma) MAS, koji su se istakli u ratu i postavili granice pomorskog diverzantskog djelovanja sve do danas.

U ratu je najviše bio angažiran na polaganju nekontaktnih mina ispred Gibraltara, s ciljem ometanja britanske flote u njihovim planirani aktivnostima.

Nakon rata biva angažiran u zadaćama uklanjanja podvodnih mina u Tarantskom zaljevu. Prilikom jedne takve zadaće u neposrednoj blizini eksplodirala je jedna od ovih naprava i teško ga ozlijedila. Najveća nevolja bila je u tome što je izgubio vid, ali ne sasvim jer mu se vid vremenom pomalo vraćao. Ljubav prema jedrenju nije ga napuštala i s obzirom na ozljedu jedrio je samo noću, kako bi se pripremio za Olimpijske igre 1948.

Nabrajanje sportskih uspjeha Agostina Straulina uzelo bi popriličan prostor, pa ovaj put spomenimo samo najznačajnije – četiri puta svjetski prvak, deset puta europski, 12 naslova prvaka Italije, pobjede na mnogim velikim svjetskim regatama. Ističu se zlatne olimpijske medalje na XV. Olimpijadi (Helsinki . 1952.) za jedrenje na jedrilici klase „Stella“ te u istoj klasi, srebrnu medalju na XVI. Olimpijadi (Melbourne – 1956.).

Posljednju pobjedu na regatnom polju ostvario je s 88 godina u Napulju, na natjecanju talijanskih veterana starijih od 60 godina.

Godine 1973. osvojio je One Ton Cup, po slobodnom izboru graditelja brodova s brodom Ydrom. Konstruktor ove jedrilice bio je Mario Tarabocchia, također rođen na Malom Lošinju, čija su dva broda bila pobjednici slavnog America’s cupa, a još su dvaput jedrili u finalu.

S 88 godina osvojio je regatu za starije od 60 godina u Napulju peti put zaredom. O svojim natjecateljskim danima Straulino je napisao knjigu „Arma e Vai“ (Opremi se i kreni).

Njegova obitelj je 1945. godine u akciji čišćenja protjerana s Lošinja na kojem su ostavili veliki broj nekretnina koje im nikada nisu vraćene.

Sam Straulino je 1971. godine iz Trsta u svojoj „Steli“ krenuo na Lošinj da vidi svoju rodbinu koja je ostala na otoku. Prvi na koga je naišao bio je lučki kapetan koji vidjevši talijansku zastavu nije bio ljubazan. Ali je uskoro prepoznao Straulina, promijenio ponašanje i od srca mu poželio dobrodošlicu. Tu se Straulino sreo s pojedinim članovima svoje (daljnje) obitelji i zborom preostale talijanske manjine s Malog Lošinja.

Od tada je svake godine svraćao na svoj rodni otok kad god bi uhvatio vremena. Počasnim građaninom Malog Lošinja proglašen je 2000. godine.

Ima jako puno istinitih anegdota o Straulinu. Jedna kaže kako je jednom dojedrio sa svojom jahtom od 12 metara na Lošinj, iskrcao obitelj na vezu kod svoje kuće i otišao u Mali Lošinj po “spizu”. Pod punim jedrima uletio je na vez u lošinjsku luku i besprijekorno pristao. Dotrčao mu je lučki kapetan i uzbuđeno stao vikati na njega: ‘Što to radiš čovječe, pa nisi ti Straulino da tako pristaješ!’

Preminuo je u vojnoj bolnici Celio u Rimu 2004. godine u dobi od 90. godina. Po osobnoj želji pokopan je nakon vjerskog obreda i vojnih počasti u obiteljsku grobnicu na groblju sv. Martin na Malom Lošinju u nazočnosti rodbine, te talijanskih i hrvatskih vlasti.

Na vojnom planu najzapaženija mu je uloga zapovjednika školskog broda Ameriga Vespuccija (1964. 1965. godine), koja je inače pritajena želja svakog mladog i vrsnog pomorca. Za to vrijeme bilježi se mnoštvo anegdota, ali i iznimnih poteza koje je Tino izveo s brodom.

Kao zapovjednik jedrenjaka „Amerigo Vespucci“ ušao je u legendu. Kakve je bravurozne manevre (u pomorskim krugovima u Dalmaciji ovo se zovu „manovri“) izvodio pod punim jedriljem. Te su pomorske radnje dosta osjetljive i na puno manjim brodovima. Brod „Amerigo“ je veliki brod , na njemu ima masu jedrilja, konopa, i ostale jedriličarske opreme za koje treba vremena da se postavi, ugodi ili skine.

To što je Tino radio s brodom je bilo neponovljivo, svi su mu se divili, o tome se s ushićenjem pričalo u mornaričkim krugovima, ne samo talijanskim. Pod jedrima je Temzom doplovio u London, zadivio Britance, poznate moreplovce. Prošao je na jedra kroz kanal Mare Piccolo, odolio je uraganu boreći se dva dana s iznimno jakim vjetrovima koji su trgali jedra ispred francuske luke Marseille.

Iznimno zapaženu ulogu odigrao je s brodom „Vespucci“ ulaskom u Newyoršku luku. U ovu luku nijedan veći brod ne uplovljava bez asistencije remorkera. Agostino je u luku uplovio na jedra, s tim da mu je vjetar bio pri ulasku u luku po krmi dosta jak. Ali manevrom brodom i jedrima uspio je pristati s brodom na operativnu obalu gdje je bio planiran njegov vez bez asistencije remorkera i u protukursu u odnosu na vjetar. Prisutni su mu dugo aplauzom odavali počast za ovaj manevar koji je ostao u mornaričkim krugovima do danas legendaran.

O sebi je rekao da je rođen da bude mornar: „Na svom sam otoku došao na svijet i odrastao. Tu sam shvatio more i more me primilo među svoje stanovnike. Tamo sam upoznao vjetar i učinio ga svojim prijateljem.”

Već od prije zbog svega što je napravio prijatelji su ga prozvali „gospodar vjetra“. Vitalan i radišan i u starosti na kraju ga je izdalo srce.

Ova posjeta pripadnika talijanske ratne mornarice, koja je dočekana sa simpatijama na Malom Lošinju, tjera nas na razmišljanje o našem vlastitom postupanju prema našim ljudima istaknutim pomorcima, admiralima, koji su se stoljećima borili za ovo naše Jadransko more.

S druge strane bilo je mnogo i onih koji su slavnu tradiciju pomorstva i ratovanja na moru bili naučavali pripadnike drugih ratnih mornarica ili su ih vodili u slavne pomorske pohode. Ovom prilikom samo da se podsjetimo na turskog admirala iz naše Vrane, (kod Zadra) Mašovića; admirala i utemeljitelja ruske carske mornarice Zmajevića; naših Dubrovčana u španjolskoj ratnoj mornarici (Vranjanina, Lukovića). Naravno, popis je puno duži.

Slično je i s našim admiralima koji su služili u mornaricama pod Mlecima, KundK, staroj Jugoslavenskoj RM, onda mornarici JRM, te HRM. Naravno, sada se vodi računa o političkim okolnostima života i djelovanja tih ljudi.

Trebamo shvatiti da se sloboda ostvaruje tako što odlučni i pametni ljudi ne žaleći sebe stoje na braniku domovine i čuvaju ove prostore, koji se nalaze na svjetskoj vjetrometini, kroz stoljeća.

Straulino je živio je u Rimu sa suprugom i kćerkom, a kad god je mogao volio je dolaziti na Lošinj svojom brodicom „Kerkyra“. Predsjednik Republike Italije Carlo Azeglio Ciampi 2001. imenovao ga je Vitezom Velikog Križa i odlikovao ordenom za zasluge. Nakon posljednjeg ispraćaja u Rimu, helikopterom Ratne mornarice Italije prebačen je prema vlastitoj želji na svoj rodni otok gdje počiva u obiteljskoj grobnici na Svetom Martinu. Počasnim građaninom Lošinja proglašen je 2000.

U čast Agostina Straulino utemeljena je Jedriličarska regata Memorijal Agostino Straulino koja je ime dobila po velikom admiralu koji je kao najveći predstavnik lošinjske pomorske škole zadužio ovaj kraj.

Može nas žalostiti da već tri desetljeća imamo svoju državu, a hrvatska vlast ne trudi ostaviti bilo kakav trajan i objektivan pisani trag o vojnicima koji su stoljećima pronosili sjaj i slavu hrvatskog vojničkog i ratničkog umijeća.

Je li došlo vrijeme da i mi postupimo kao pripadnici talijanske ratne mornarice i nama zaslužnim ljudima odajemo zasluženu počast?

Piše: Kapetan Stjepan Bernardić-Kula,

posljednji zapovjednik ŠB Jadran /Foto: Radio Jadranka/arhiv