Tanja Belobrajdić, ugledna književnica i braniteljica Vukovara, komentirala je u Bujici na Z1 televiziji uvrede i psovke Borisa Dežulovića, koje je na portalu N1 televizije, izgovorio na račun Grada heroja, rekavši “Ušao je u Vukovar u džipu, s dva četnika u pratnji”,
te mu poručila:
– Ne znaš kako je bilo u Vukovaru! Bio si tamo kratko, bio si tada i vjerojatno nikad više!
“Sve ono što je Dežulović rekao kasnije, kako on dobro zna kakav je Vukovar, za tih nekoliko sati kada je tamo bio pod zaštitom, doista je nemjerljivo s onim što su ljudi proživjeli, ne samo nakon sloma obrane Vukovara i nego i svih tih mjeseci, tijekom opsade grada,” nastavila je vukovarska dragovoljka i književnica:
“Zamislite dijete ili starca koji je bio samo u podrumu i cijelo vrijeme strepio za svoj život, slušao granatiranje, slušao svakoga dana; poginuo je ovaj, ranjen je onaj… Već je i to dovoljno da ne izađeš normalan iz svega… Ja ne bih htjela podcijeniti ono što je on vidio, ali to mu nije nikakvo opravdanje za ovo što je rekao…”
Ti ne znaš kako je Vukovaru i Vukovarcima – ponovila je u kameru: Ne znaš!
“Pod pratnjom okupatora obišao je neke lokacije… Bilo ga je strah, a imao je zaštitu, a zamislite kako je bilo onim ljudima, koji su bili bez ikakve zaštite,” napominje književnica i nastavlja: “Dovoljno je bilo samo da netko pokaže prstom u čovjeka i da bude izdvojen… Ljudi su gledali kako od njih odvode najmilije, kako im ubijaju članove obitelji… I to uspoređivati s onim što je Dežulović vidio u par sati, sa strahotama Vukovaraca, to je stvarno degutantno i besmisleno!”
Ljudi su prije trideset godina ginuli, da bi uoči dana sjećanja na žrtvu Vukovara Boris Dežulović mogao slobodno gromko izgovoriti, to što je izgovorio – komentirala je Tanja Belobrajdić svoj odgovor Dežuloviću, ali i reakcije na sramotan tekst objavljen na N1:
– Odgovor koji sam napisala nije bio upućen Dežuloviću jer mislim da je njegov tekst bespredmetno komentirati! Vjerujem da smo ga većina nas dobro protumačili, neovisno o onome što nam se kasnije pokušavalo objasniti; što je pišući tekst, pisac zapravo, htio reći…
Moj je odgovor, prije svega, bio namijenjen onima koji su Dežulovića branili i govorili da njegov tekst nisu dobro protumačili oni “koji nemaju dovoljno veliki kvocijent inteligencije”… Bilo bi mi drago da se o Vukovaru više afirmativno govori. Nažalost, Vukovar se spominje samo kada se pojave nekakvi problemi, kada se dogode sukobi i kada su ovi tužni dani…
Međutim, Vukovar ima toliko potencijala, mladosti i lijepih stvari za prikazati i zato smatram da bi se o njemu u medijima mnogo više trebalo govoriti tijekom cijele godine.
“Ne postoji mjerač za bol”
Nagrađivana književnica u emisiji je iznijela cijeli niz tragičnih priča iz grada, koji je dragovoljno branila s puškom u ruci. Ratovala je rame uz rame s HOS-ovcima, gardistima i MUP-ovcima, a izašla u proboju s 38 suboraca. Danas svjedoči istinu o velikosrpskoj agresiji na Vukovar.
Strašne i potresne sudbine pogubljenih Hrvata, žrtava teških ratnih zločina, detaljno je opisala u knjizi ‘Nisu zaboravljeni – Grad heroja’:
“Izdvojiti najstrašniju priču je nemoguće. Ne postoji mjerač za bol. Uvijek se sjetim riječi jedne majke koja je imala sina jedinca, obratila se majci koje je izgubila više djece i rekla joj: ‘Imala si ih toliko i svi su izginuli, a ja sam imala jednog, jedinog i on mi je poginuo, bez njega sam ostala…’ Kako sad izmjeriti tu bol?! Često se zna reći za određene priče da su najstrašnije i najgore, ali za onog tko je izgubio nekoga svoga, njemu je njegova priča najstrašnija i to je posve razumljivo i ljudski.”
Govorila je o obitelji Tivanovac i Tandarić, koji su ostali bez šest članova:
– Suprug Mire Tandarić-Tivanovac ubijen je na Ovčari. Ona je bila zarobljena sa šogoricom na dan kad je ubijen njen šogor. I ja je pitam; Vaš je suprug ubijen na Ovčari, a njegov rođeni brat je poginuo u Vukovaru? Dva brata… Ona nastavlja: Da, a s nama je zarobljen i naš svekar, njihov otac i njega su u Veleprometu utrpali u jedan kamiončić i odvezli ga u nepoznatom smjeru, do danas se za njega ne zna ništa. Ja nastavljam; ubijen je Vaš suprug, ubijen je njegov brat i ubijen je njihov otac.
Ona dalje kaže: Da, ali kad je moj brat poginuo… Ja pitam – i Vaš brat je poginuo u Vukovaru? Ona kaže – da! A što je s vašim roditeljima? Gospođa mi odgovara protupitanjem: Sjećate se one snimke iz Vukovara, što se često prikazivala, gdje na samom kraju, četnici hodaju središtem grada? Tamo leži jedna žena prekrivena dekom, to je moja majka! Pogodio ju je snajper zadnji dan, kad je išla po vodu…
Ja pitam- dobro gospođo Tivanovac, a gdje vam je otac? Ona kaže: Kad su ih izveli iz podruma i kad su se zaustavili na Drvenoj pijaci, tamo mu se gubi svaki trag. Znači, gospođi je ubijen suprug, ubijen joj je od supruga brat, ubijen im je svekar, ubijen joj je rođeni brat, ubijena joj je majka i ubijen joj je otac. Takve priče jednostavno ostavljaju bez teksta…
Jedna od prvih priča, na kojoj je Tanja radila, je priča o Mariji Došen, majci koje je izgubila tri sina, a čija je obitelj ostala bez dvanaest članova: – Tri sina gospođe Došen živa su dočekala slom obrane grada, odvojena su u vukovarskoj ne vojarni, nego kasarni tada, utrpana u kombi i odvedena u smjeru Negoslavaca, gdje im se gubi svaki trag!
Na pitanje voditelja je li to selo Dragane Jeckov, zastupnice Pupovčeva SDDS-a u Saboru, gošća je odgovorila: – Nije to njeno selo, ali ona živi tamo!
Nastavila je o velikoj i prestrašnoj žrtvi vukovarske obitelji Došen:
– Gospođi Tanji je poginula kćer u devetom mjesecu trudnoće, dva dana je ležala na cesti jer zbog granatiranja nije bilo moguće maknuti njezino tijelo. Ubijena su joj i tri unuka, jedan na Ovčari, drugi je poginuo, a tu je i treći, ako ćemo računati tog od devet mjeseci, koji se tek trebao roditi za tjedan dana… Mislim da je u obitelji Došen 12 užih članova obitelji ubijeno! Za tu priču gotovo da nitko nije znao, osim njene obitelji i prijatelja. Gospođa je, nažalost, umrla tiho kako je i živjela, pokopana je u Vinkovcima. Njezini sinovi još uvijek nisu pronađeni, a unuk je iskopan na Ovčari. Ta je priča toliko beskonačno teška…
Četnici su trudnicama pucali u trbuh
“I Ružica Markobašić dio je obitelji Došen,” podsjeća Tanja Belobrajdić: “Dio je šire obitelji, dva su joj sina ubijena i suprug isto, sva trojica na Ovčari…”
Ružica je jedna od tri žene, ubijene na Ovčari, bila je u petom mjesecu trudnoće… Ubijena je na osobito okrutan način. Pucano joj je u trbuh, a sve mučne detalje koje su svjedoci pokajnici davali na suđenjima za Ovčaru, nisam htjela unositi u tekstove jer mislim da su premučni i za obitelj i za čitatelje – potresno govori vukovarska književnica:
– To su stvari koje se u principu trebaju znati. Zašto se trebaju znati? Da se ne zaboravi. Jer ako se zaboravi, onda će se ponoviti.
Ružica Markobašić nije jedina trudnica koja je ubijena u Vukovar – napominje strašan podatak književnica:
– U svojim sam tekstovima navela trudnice koje su poginule uslijed granatiranja…Trudna Marija Kreko je strijeljana ispred škole, nakon sloma obrane Lušca. U grupi s njom strijeljani su i dječaci od petnaest i šesnaest godina…
Priča o braći Radić
Nastavila je govoriti o dva brata Radića, Radovanu i Stjepanu:
– Tu sam priču zabilježila kada sam radila tekst o braći ubijenoj u Vukovaru. Nevjerojatan je broj pobijene rođene braće, to je isto jedna užasna situacija za koju se malo zna…
Radovan i Stjepan Radić su dva brata sa Sajmišta. Stjepan Radić, mlađi brat, ubijen je u ranim jutarnjim satima 15. studenoga 1991. godine. Kada je pao taj dio Sajmišta, pri povlačenju je odbio napustiti obitelj, u podrumu su bili njegov bolestan otac, majka, supruga i dvoje malodobne djece. I on je ostao. Ubrzo su opkoljeni, pozvani su da izađu iz podruma, a on je viknuo; Ne pucajte, tu su mi djeca! Čim je izašao s podignutim rukama van, na mjestu je ubijen.
“Ratko Radić, njegov stariji brat bio je ranjen u nogu i nije htio usporavati svoje suborce pri povlačenju, nije htio ostaviti suprugu i ostao je u Vukovaru,” nastavlja priču o braći Radić Tanja Belobrajdić: “Obitelj ga još uvijek nije pronašla, a iz grupe zarobljenih na Veleprometu izdvojio ga je poznanik, čije sam ime navela u knjizi… Njegova je supruga jednog drugog poznanika zamolila da se ode raspitati za Ratka, rekla je tko ga je odveo i u kom smjeriu.. Nakon što je izašao iz zgrade Veleprometa, nije joj prilazio, ona je gledala u njega i u trenutku kad mu je uhvatila pogled, samo da je odmahnuo glavom… Bilo joj je već tada jasno da je ubijen. Čovjeka nema. Njegova je sudbina izvjesna, ali posmrtni ostaci nisu pronađeni.”
O junaštvu ranjenog Ratka Radića Tanji Belobrajdić svjedočio je i bivši ministar, Vukovarac Ivica Pančić:
– Pančić je bio Ratkov suborac i ispričao mi je jednu sjajnu priču. Radić je dužio mitraljez i bio je bio stariji od ostalih, hrabrio je mlade suborce i u teškim trenucima bio odličan motivator. Iako ranjenog, Pančić je Ratka zamolio bi li otišao njegovom bratu koji je također ranjen, javiti mu da je živ i da kreće u proboj….
Pančićev je brat preživio i potvrdio mu da je Ratko Radić ispunio obećanje, pod granatama i ranjen u nogu, otišao je na položaj Pančićeva brata i prenio poruku da je Ivica dobro! Bilo je to vrijeme kad si znao da je sve gotovo, ljudi su se odlučivali za proboj, mnogi nisu znali što će, odlazili su k svojim obiteljima, a Ratko Radić je ipak napravio nešto, što nije morao…
Zašto nema filmova o vukovarskim herojima?
O vukovarskim herojima nema filmova, HRT, HAVC i resorno ministarstvo za to nije zainteresirano – rečeno je u emisiji: – Nismo našli načina da se senzibiliziramo s tim ljudima, da pokušamo shvatiti što te ljude boli, da pokušamo shvatiti što su sve naši ljudi prošli…
Tanja Belobrajdić spomenula još jednu filmsku priču, onu o braći Koch: – Braća Koch su bili mladi dečki sa Sajmišta, čiji je otac bio stolar. Prvi je poginuo mlađi, Siniša Koch, mislim da je to bilo početkom studenoga 1991. godine, imao je 23 godine. Pogođen je metkom, a s brisanog prostora izvukao ga je stariji brat… On i otac su ga pokopali. Otac, stolar Koch sam je napravio sanduk za svoje dijete. Tijekom pokušaja proboja, pri izlazu iz grada, otac i sin Koch upali su u zamku, otac je ranjen, jedan njihov suborac je poginuo, a ubijen je i stariji sin stolara Kocha! Izdahnuo je ocu na rukama. Nakon rata, otac Koch, sve dok nije pronašao starijeg sina u masovnoj grobnici, nije pokazao gdje je pokopao mlađeg… Kada je ekshumran, pokopao ih je zajedno na Memorijalnom groblju u Vukovaru.
Filmska je i priča o Jozi Zeljku, hrabrom čovjeku, ubijenom na Ovčari:
– U vrijeme kada su još mnogi su vagali hoće li na svoje kuće izvjesiti hrvatske zastave, Jozo Zeljko je to učinio. Njegova je kuća druga po redu, prema izlazu iz grada, prema Negoslavcima. Na jarbol je visoko podignuo hrvatsku zastavu. Kada je pored kuće prolazila kolona transportera JNA, jedan je kapetan zaustavio kolonu, izašao i viknuo; Tko je stavio tu zastavu?!
Ispred kuće su stajali Jozo Zeljko i njegova supruga. Jozo je rekao kapetanu da je mogu skinuti samo preko njega mrtvoga! Kapetan se okrenuo i otišao, međutim, iz posljednjeg je transportera iskočio mladi vojnik i utrčao u dvorište kod Joze Zeljke, govoreći; Nemojte pucati, ja ja sam Hrvat, budući sam svećenik! Na pitanje zašto je iskočio baš tu, rekao je da je iskočio zato što je vidio zastavu.
I sada, pogledajte što je život… Jozo Zeljko je kao ranjenik dočekao okupaciju Vukovara i ubijen je na Ovčari. Nakon ekshumacije iz masovne grobnice, pokopan je u Splitu, a misu zadušnicu za njega vodio je mladi vojnik koji je kasnije postao svećenik, fra Damir Cvitić, a kojeg je pokojni Zeljko spasio iz transportera JNA!
Nakon što se još jednom zapitala zar sve ove priče nisu dovoljno filmične, kako kažu oni koji odbijaju vukovarske scenarije za snimanje filmova uz državnu potporu, Tanja Belobrajdić se ispričala svima onima koje u emisiji nije stigla spomenuti, a njihove su priče i jednako strašne i jednako zanimljive i jednako vrijedne spomena.
R.I. /Foto: Z1
