U razgovoru za portal hrvatsko kulturno vijeće (hkv.hr) vukovarska ratnica i književnica Tanja Belobrajdić, autorica nagrađenog romana “Crni kaput“, objašanjava kako se formirala bez bez interneta, koje knjige je čitala s baterijom kad bi joj roditelji ugasili svjetlo u sobi, ali i o Vukovaru danas, HOS-u i pozdravu ‘Za dom spremni’, suđenju za Loru i lažima Feralovaca i Save Štrpca kojima se VIC Lora želi izjednačiti izjednačiti sa zločinima u Vukovaru i srbijanskim koncentracijskim logorima.
Što čitate, što ste čitali? Koji su Vaši literarni miljenici?
Ne volim teme koje me iscrpljuju, kao i ljudi, i knjige mogu biti emotivni vampiri. Od domaćih autora sam nekada više čitala poeziju nego prozu, izdvojila bih možda Ujevića i Cesarića, a potom Danijela Dragojevića, iako danas pročitam sve što mi dopadne pod ruku – nešto zato što volim autora, nešto iz radoznalosti ili zbog preporuke.
Trenutno sam okupirana pisanjem i nekim drugim stvarima, pa nemam baš puno vremena za čitanje, bolje rečeno, nemam koncentracije. Veselim se novoj knjizi Ivane Šojat – „Emet i druge priče“, a obećala sam sebi i „Povijest instituta“ Ratka Cvetnića.
Kada ste počeli pisati za svoju dušu i svoju ladicu?
Rekla bih kako pišem oduvijek, od dječjeg, potom djevojačkog pisanja, do zrelih godina. Pisala sam stalno, po malo, o onome što me motiviralo tog trenutka ili mi je pričinjavalo zadovoljstvo.
Jeste li objavljivali i prije Vašeg sjajnog romana „Crni kaput“?
Nekoliko godina pisala sam blog, a potom sam ga, moram priznati, zapostavila. Ipak, na tom blogu je nastaolijep materijal za neku buduću zbirku kratkih priča. U književnom smislu, roman „Crni kaput“ moj je prvijenac.
Tanja u Vukovaru 1991. godine
Koliko je autobiografskoga u „Crnome kaputu“? Je li to Vaš ratni put?
„Crni kaput“ nipošto nije moj ratni put, ali možda ga najbolje opisuju riječi onih koji su ga pročitali – kako bi to mogla biti priča svih nas koji smo, svatko na svoj način, proživjeli rat. Doista, malo se koji sudionik ili stradalnik rata ne može pronaći u fabuli, bez obzira radi li se o preživjelom, ranjenom ili zarobljenom suborcu ili obiteljima koja su ispraćale, čekale, strahovale. Ljudi su se poistovjetili i s dragovoljcima, braniteljima koji su u Vukovar došli braniti Hrvatsku i s pričom o „malom“ čovjeku u jednoj surovoj i neprirodnoj situaciji. Naravno, unijela sam i dio sebe, svojih emocija, posebno svoje strahove, to ponajviše.
Javljate se dvadeset godina nakon Operacije Oluja. Je li odmak od ratnih zbivanja i patnja koju ste prošli morala proći fermentaciju kroz vrijeme pa onda biti i objavljena?
Svaka ratna priča je teška tema, kao što su teške sve teme koje obrađuju bilo koji oblik ljudskog stradavanja. Vjerujem kako bi, da sam se nekada prije aktivno bavila pisanjem i temom rata, moj pristup bio drugačiji. Koliko god mi to htjeli priznati ili ne, nitko od nas ne može izbjeći ni kontekst vremena, ni utjecaj životnih situacija u kojima smo se nalazili. Proživljeno nas oblikuje, na bolje ili na gore. Nadam se kako je sve ono što sam prošla, doživjela i vidjela, od mene napravilo boljeg čovjeka.
Jeste li kao junakinja Vukovara, braniteljica, pomislili da je borba knjigom danas važna kao i borba s puškom devedesetih u Vukovaru? Je li roman Vaš odgovor na perverzno hrvatsko vrijeme u kojem je žrtva agresor a agresor žrtva?
Ma, nisam vam ja nikakva junakinja, vjerujete, jednostavno sam bila tamo gdje sam trebala, kada samtrebala, uz svoje prijatelje, ljude s kojima sam odrasla i provela mladost. Nadam se da sam i u svom romanu uspjela prikazati i opisati, uz svu grozotu lica i naličja rata i svoju beskrajnu privrženost i poštovanje prema braniteljima, posebno mladim ljudima koji su u patikama i trapericama, takoreći iz škole i kafića, uzeli pušku i stali u prve redove, ne razmišljajući o tome da će se njihovi životi nepovratno promijeniti ili ugasiti, ili da će iz rata izaći kao oni koji će imati pravo na neke beneficije, mirovine, stanove, kako im se to često imputira. Danas se upravo o njima malo govori, a kada se govori onda je to uglavnom u negativnom kontekstu.
Ne kažem da za to nema dijelom i naše krivnje, krivi smo što nismo imali hrabrosti očistiti vlastite redove od “lažnjaka”, ali ogromnom većinom to su zlonamjerne priče, što me istinski rastužuje. Upravo zato je važno pisati o Domovinskom ratu. Naime, znamo da „ono što nije napisano, kao da nije postojalo“, pisanje je način da se ti hrabri ljudi zaštite od zaborava, ali i da se promiče istina. Pri tome prije svega mislim na knjige koje su živi svjedoci vremena, poput „Glasom protiv topova“ Alenke Mirković, „Grad tisuću istina“ Drage Maksimovića, „58“ Damira Markuša i brojnih drugih, neka se nitko ne uvrijedi koga nisam spomenula.
Navodite brojne ljude, prijatelje i prijateljice, sve koji su Vas poticali na pisanje romana, je li on izašao iz Vas s mukom? Ili je ispao kao oblik duševnog pražnjenja, samoizlječenja od ratnih strahota?
Da, u zahvali na početku romana, spomenula sam prijatelje koji su mi, svatko na svoj način, vlastitim iskustvom, savjetom, istraživanjem, podrškom, čitanjem ili nekako drugačije, pomogli u realizaciji romana. Jako puno su mi značili i iskazi koji se mogu pronaći na stranicama Udruge logoraša srpskih koncentracijskih logora, a neke od osoba koje sam navela također su bile logoraši. Pisati o ratu nije lako, barem za mene nije bilo, no bez obzira, neke stvari su se posložile do kraja i u meni. Zato uvijek volim napomenuti kako je „Crni kaput“ antiratni roman i da ne govori o „lošim Srbima“, nego o lošim ljudima i strašnim vremenima.
Jugoslavenski mediji i novinari, bivši oficiri JNA, bijednici koji su pobjegli u Beograd i tamo čekali pobjedu nad „ustaškom“ Hrvatskom, žestoko Vas napadaju. Zašto mislite da su se odlučili na takvo bjesomučno medijsko klevetanje baš Vas?
Ne znam bih li sve skupa to baš tako nazvala, doista ne znam gdje je tko bio za vrijeme Domovinskog rata i iz kakvih razloga, nisam se podrobnije bavila likom i djelom tih osoba, vjerojatno zato što su me natjerali da se bavim sobom, odnosno, dokazivanjem kako novinari koji predvode medijski linč nada mnom, pristojno rečeno – ne pišu istinu. Na samom početku, napravila sam veliku, gotovo nepopravljivu pogrješku – nisam ih shvatila ozbiljno.
Jednostavno, te su optužbe bile toliko apsurdne da sam bila uvjerena kako nitko u njih neće povjerovati. Na žalost, prevarila sam se. Ne samo da su mnogi u njih povjerovali, nego su gotovo postale opće prihvaćena istina. Samo ih je trebalo dovoljno puta ponoviti. Posebno me šokiralo što se određeni krug tzv. književne i intelektualne elite, bez imalo propitkivanja i ne poštujući minimalnu presumpciju nevinosti ne samo distancirala od mene, nego čak i predvodila javni linč i po preporuci izvjesnog novinara, formirala „sanitarni kordon“. A zašto?
Pretpostavljam kako sam bila najpogodnija osoba koju se teoretski moglo uklopiti u te nakazne priče. Naglašavam „teoretski“ jer činjenično – ne. Naposljetku, i sam inicijator i idejni tvorac tih optužbi dao je, na pitanje novinara: „Jeste li sigurni da je to baš ona?“, odgovor: „A koja bi druga mogla biti?“
Koji su to ljudi i koliko dugo traje hajka na Vas?
Inicijatori su Savo Štrbac i Tonči Majić, prvoga vjerojatno ne trebam predstavljati, a drugi je za sada jedinipoznati član tzv. Dalmatinskog komiteta za ljudska prava (koji na čast tom imenu, meni ne priznaje niti ona osnovna). Tko tu udrugu financira možemo samo pretpostaviti, financijskih podataka nema, na internetu je vidljivo kako nisu uskladili Statut sa postojećim Zakonom o udrugama, nema to tko „pročešljati“ kako bi se dobili odgovori na različita pitanja.
Ovaj potonji se osobno pohvalio u jednoj televizijskoj emisiji kako surađuje s novinarima „Ferala“, pa kada pregledam one koji su vodeći u tome, nemoguće je ne spomenuti upravo njih – Viktora Ivančića i Heni Erceg, Borisa Dežulovića, izvjesnog Anića, zatim nezaobilazne Mašenjku Bačić i Sašu Kosanovića itd. Sve to traje predugo, dvadesetak godina – prvo je krenulo lagano, „pripremom terena“, da bi eruptiralo tekstom Saše Jadrijevića Tomasa u „Slobodnoj Dalmaciji“ i time je hajka na mene otvoreno započela.
Koji su njihovi portali i mediji? Što osjećate najapsurdnijim u kletvi bačenoj na Vas?
Moram reći da je kroz dugi niz godina bio najuporniji „H-alter“ u kojem je Tonči Majić rado viđen sugovornik, a besmisleno je ponavljati kako mene nitko nikada ništa nije pitao. „Novosti“ su mi, predvođene svojom perjanicom Viktorom Ivančićem, u posljednjih nekoliko mjeseci posvetile nekoliko gadljivih članaka, a kad već jesu oni, nije da me nije spomenula i Slavica Lukić u Jutarnjem listu i to kao krimen bivšem ministru Hasanbegoviću. Boris Dežulović je posebna priča, on je na Lori stvorio i karijeru pjesnika, kroz uporno pisanje o toj temi reklamira i svoje groteskno literarno djelo.
Najmanje mi je tu jasna Tatjana Gromača, žena je književnica, u itekako utuživom članku nije uspjela navesti točne čak ni elementarne podatke vezane uz moje generalije, prepisala je valjda od „kolege“ koji je napravio jednake pogreške, ne znam što joj je to uopće trebalo. Onda takve tekstove preuzmu „prijateljski“ portali – Tačno net, Peščanik, Blic, itd., različiti mediji tzv. Republike Srpske, a mislim da nema novina u Srbiji koji se nisu sa mnom „bavile“.
Meni se sve te izjave apsurdne, teško mi je neku posebno izdvojiti – ali svakako kao vrh licemjerja i patološkog manipuliranja istinom, izdvojila bih emisiju TV RS, u koju se izravno telefonski javio i Tonči Majić, uz gostovanje neizbježnog Save Štrbca, a u kojoj se, uz opise tobožnjih događaja u vojno-istražnom centru Lora, vrte snimci iz dokumentarnog serijala Damira Plavšića – „Zapisi iz srpskih logora“, slike naših branitelja u zarobljeništvu u Stajićevu ili iz logora „Manjača“. Čak se kao prostor „logora Lora“ prikazuju i hangari „Veleprometa“. Rekli bi – „nevjerojatno“ – da sve već nije viđeno.
Ipak, strašno je to što navodite do koje niske razine idu sva njihova krivotvorenja i podvale. DORH je odbacio njihove tužbe, izjave čak 24 svjedoka, je li to potpis Save Štrbca i pune četničke mitomanije?
Složila bih se sa svim što ste rekli osim da je to „četnička mitomanija“. Naime, mislim da je to priča koja je prerasla i mene kao osobu i mitomaniju, ciljevi su puno veći. „Logor Lora“ je pomno i manipulatorski smišljen naziv za Vojno-istražni centar (nikakav logor, niti po najnategnutijim mjerilima!), u kojem su, recimo, u slučaju njihova privođenja zbog kakva prekršaja boravili i pripadnici hrvatske vojske i koji je doista bio i pritvor za zarobljenike, ali prvenstveno, zbog svoje minijaturne kvadrature, teško bi se mogao nazvati i zatvorom, a kamoli logorom.
Međutim, spomenutim „aktivistima“ nužno je bilo napraviti pandan svim srpskim koncentracijskim logorima, izjednačiti agresora i žrtvu i to im je, može se slobodno i reći – uspjelo. Hrvatska, ali i srpska javnost više znaju o „Lori“ nego o svim srpskim koncentracijskim logorima zajedno, što je sramotno.
Nitko ne spominje Begejce, Niš, Sremsku Mitrovicu, Stajićevo itd., njihove zapovjednike i čuvare još manje, a sliku im sigurno nećete pronaći u novinama.
Znate li kako izgledaju zločinci s Ovčare? Ne znate, jer njihove slike niste mogli nigdje vidjeti, posebno snimke sa suđenja. Zato smo „mi“ slike vojnih policajaca, još prije suđenja mogli vidjeti u svim medijima, nabili smo ih na televiziju, kao i slike i snimke članova njihove obitelji u publici i svjedoka. Jednu od takvih mojih slika sa svjedočenja na prvom suđenju, nosao je i Tonči Majić po Trebinju i dalje, i „pomagao“ tobožnjim svjedocima da me se „prisjete“ i „identificiraju“ me.
Ovo što mi radimo, mislim da nigdje u svijetu nije praksa. Taj Tonči Majić je izjavio za srpski „Blic“ – „U uređenim državama dva svedoka su dovoljna da vas odvedu na vešala. A ovde su trenutno – 24 svedoka!“.
U uređenim državama Tonči Majić bi bio, ako ne zatvoren zbog opstruiranja istrage navođenjem svjedoka, a ono barem odveden na promatranje kao potencijalno opasna osoba koja opsjednuto proganja jednu ženu, glumeći pri tome tužitelja, suca i krvnika. O tome kako svaki mjesec već godinama siječe državnu zastavu i šalje je predsjedniku/ci države i s tim se još hvali, te o istrazi protunacionalnih interesa da i ne govorim. Kako god bilo, stvoren je još jedan mit kojim će se hrvatski nacionalni korpus tehnikom posramljivanja lupati po prstima kad god podigne glavu.
Koje su kontradikcije zbog kojih je bilo logično da je prijedlog tužbe (kao nepotkrijepljen) jednostavno morao biti odbačen?
Govoreći o „dokumentiranim“ optužbama, istražitelj-amater Majić poziva se na izjave bivših zarobljenika, ovjerene kod javnog bilježnika, te snimke istih koje je osobno on napravio „kamericom“. Čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao, to je u određenim medijima plasirano kao vjerodostojna „dokumentacija“, iako takve izjave može „dokumentirati“ bilo tko.
Međutim, ovdje na svu sreću, u očima DORH-a nije bila moja riječ protiv „njihove“, niti „moji“ svjedoci protiv „njihovih“, nego materijalni dokazi na koje ja nemam nikakav utjecaj, a to su vojni spisi – potvrde, logističko zaduženje (uniforma kakvu sam dužila jer je bilo izjava kako sam nosila bijelu uniformu medicinske sestre, mini maskirnu suknju, misteriozne „pilotske čizme“ itd.), medicinski karton (ovaj drugi neophodan jer je navedena i takva izjava kako sam „slomljenom, zagipsanom rukom mlatila zarobljenike“, što je vrlo lako utvrditi i naknadnim pregledom koji sam predložila – nikada nisam imala slomljenu ruku), izvješća s inspekcijskog nadzora u kojima je opisan moj rad, a koji je uključivao edukacije i obilaske i boravke u drugim ispostavama Vojne policije (tj. u drugim gradovima), slike kako sam u to vrijeme izgledala itd., i ne manje važno, njihove mijenjane i prilagođavane kontradiktorne izjave, te „svjedoci“ koji su „otpadali“, poput onih koji su tvrdili da sam ih „zlostavljala nakon vojno-redarstvene operacije „Oluja“, kada već odavno nisam bila niti u vojnoj službi, niti u braku s bivšim suprugom, već na suprotnom kraju države.
Budalaštine poput „štikli za mučenje“ sa „specijalno izrađenim metalnim šiljcima“ itd., najradije ne bih ni spomenula, ali eto, i to je bilo „stravično i šokantno“. Sve ove godine pravosudnim organima sam dostupna i spremno sam odgovorila na sve optužbe koje su protiv mene iznesene.
Koliko Vas je to medijsko maltretiranje financijski i moralno izmučilo i što namjeravate pravno još poduzeti? Pretpostavljam da hijene ne će stati.
Budući da sam tužitelj, nemam pravo na nikakve troškove, za razliku od onih koje tužim i kojima je apsolutno.svejedno gdje će se ročište održati i koliko puta. To su sve dugotrajne, višegodišnje parnice, iscrpljujuće i financijski i psihički, pretpostavljam kako se na to i računa. Iz tih razloga, a i onih puno važnijih, a to je da se ne birajući sredstva dvojbeni svjedoci moraju potvrditi kao vjerodostojni, jasno je kako neće stati, niti nalogodavci, niti izvršitelji, niti oni koji očekuju odštetu od hrvatske države. S druge strane, osobe koje se usude iznijeti svjedočenje u moju korist pokušava se diskreditirati na sve moguće načine, od socijalnih do društvenih pritisaka na njih i to pod dirigentskom palicom tzv. boraca za ljudska prava. Na žalost, oni koji kontaminiraju javnost takvim agitropovskim metodama izgradili su imidž neprikosnovenih autoriteta i ono što napišu gotovo se uopće kritički ne preispituje, posebno u nekim dokoličarskim krugovima koji su uvjereni u svoju nepogrješivost prosudbe i visoku osobnu moralnost.
Je li neka državna institucija ikada stala na Vašu stranu? HHO? Pučka pravobraniteljica? Hrvatsko novinarsko društvo?
Mogla bih reći da su to DORH i sud koji me nikada nisu niti razmatrali kao osumnjičenicu, samo kao svjedoka u postupku, a kako sam legalist i nikada nisam vršila pritisak ni na koga, strpljivo sam čekala i kraj istrage u svezi kaznene prijave koju je protiv mene podnio Tonči Majić, ali njeno odbacivanje on danas ne priznaje (i nije sam). Da ne osjećam ovoliku grozu prema tom čovjeku, rekla bih kako se ponaša poput ljutita djeteta kojem su oduzeli igračku, ovako samo pretpostavljam da je od bijesa isjeckao hrvatsku zastavu na još sitnije komadiće. U svezi medijskih natpisa, žalila sam se Vijeću časti Hrvatskog novinarskog društva. Isti su se mojoj prijavi gotovo narugali, što me ne čudi, budući da u sastavu tog Vijeća sjedi i Saša Jadrijević Tomas koji je prije nekoliko godina oštro ukoren zbog svog teksta o meni.
Na odluku Vijeća časti žalila sam se Središnjem odboru HND-a, a Saša Leković mi je obećao kako će se na prvom sljedećem okupljanju istih ta žalba razmotriti. To je bilo u veljači, trebam li napisati da do danas, gotovo godinu dana kasnije, nemam povratnu informaciju? Saši Lekoviću je hitno ono što je njemu bitno, a to nisam ja, prije bih dobila odgovor da sam upit poslala njegovu automehaničaru. Na prijetnje smrću meni, ostao je ravnodušan, ali zato se za svoju poštovanu stražnjicu svojski zabrinuo.
Možete li uz svakodnevne obveze pisati i dalje?
Završila sam drugi roman, koji uskoro treba biti objavljen i radim na trećem, ali moram priznati kako mi je problem koncentracija i često se nađem u „blokadi“. Nisu u pitanju svakodnevne obveze, nego gotovo svakodnevni stresovi, ili u obliku opskurnih članaka ili u obliku prijetećih poruka koje su posljedica tih članaka.
Branili ste Vukovar, krvarili za njega, za slobodu, kada danas gledate svoj Grad, što je ono što smatrate da Gradu prvo treba? U čemu državni organi desetljećima zaostaju, kasne, ne djeluju?
Nisam političar ili politički analitičar, mogu govoriti samo kao građanka Vukovara, osoba koja voli svoj grad. Slijedom toga, smatram kako Vukovar trenutno ima dva ključna problema koja koče njegov razvoj. Nad gradom je teret neprocesuiranih ratnih zločina i zločinaca, te činjenica da se još uvijek ne zna sudbina i mjesto stradavanja i pokapanja svih nestalih. Sigurna sam da u gradu postoje osobe koje tu informaciju imaju. Drugi problem je isti koji muči i druge gradove u Hrvatskoj poput Pakraca, Siska, Slavonskog Broda itd., a to je nezaposlenost i odlazak mladih, bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Što mislite o stavu dugogodišnje kolumnistice Jutarnjeg lista Sanje Modrić koja se zalaže za definitivni prestanak obilježavanja ratnih strahota kroz kolonu sjećanja?
Naravno da Sanja Modrić ima pravo na svoj stav, to je apsolutno legitimno, premda držim da je u najmanju ruku neobičan, da ne kažem nepristojan i za mnoge uvrjedljiv, što je opet moje pravo. Takav stav izazvao je lavinu također nepristojnih i uvredljivih komentara koje ja kao osoba koja je i sama bila i još uvijek jesam izložena javnom linču – ne odobravam, ali s druge strane – nisu bolje prošli ni oni koji se s njenim stavom nisu složili. Čudan smo mi narod, od demokracije bi uzeli samo ono što nam odgovara. Ipak, ni uz najbolju volju ne mogu se dosjetiti kako je netko mogao pomisliti da će takav tekst proći bez reakcija?
Vukovar je otvorena rana, ne samo na srcu Vukovaraca, nego cijele Hrvatske. U jednoj rečenici kaže: „Svijeće će se i dalje paliti na grobovima dok je god živih koji plaču“. Trebamo li majci koja dvadeset i pet godina traži dijete (a mnogi su roditelji umrli ne dočekavši pokopati kosti svojih najmilijih) reći neka plače tiše kako ne bi pokvarila „prštavi spektakl radosti“? Gospođi ili onima od kojih je čula takve želje nitko ne brani na taj dan puštati vjetrove ili zmajeve.
Ako žele u Vukovaru, može i to, ima dosta ledina u okolici grada. Samo neka pusti druge da hodaju u toj koloni s mirom, jer oni nisu u mimohodu kako bi „nekome nešto dokazali“, nego iz pijeteta za svoje mrtve i za činjenicu da su oni, unatoč svemu, živi, upravo zahvaljujući tim mrtvima. Ako pak ima neke primjedbe na TV prijenos, neka se obrati na adresu HRT-a. Mi u Vukovaru ionako ne gledamo prijenos, niti nas zanima. Naime, mi hodamo.
Uključeni ste i u „Projekt Velebit“. Možete li nam reći nešto više o tomu?
Bila sam gost na tribini u organizaciji Projekta Velebit i Matice Hrvatske, na temu “Medijsko nasilje i politička kultura u Hrvatskoj“,a kako sam i sama članica MH rado sam se odazvala, jer sam konačno imala priliku javno progovoriti o onome što se godinama u mainstream medijimaprešućuje, za što sam zahvalna organizatorima. Također, prihvatila sam povremeno pisati kolumnu za njihov portal. Kako će se ta suradnja u budućnosti razvijati, vrijeme će pokazati.
Možete li se osvrnuti na događaje vezane uz pozdrav „Za dom spremni“ i zahtjeve za uklanjanjem ploče u Jasenovcu s grbom HOS-a?
Trebalo bi se zapitati što je starije, kokoš ili jaje. Ozloglašeni pozdrav iz NDH ekskulpiran je u Domovinskom ratu, dok se „antifašizam“ iz 1945. povampirio do te mjere da se otvoreno ubijalo s petokrakom na čelu. Ako se ista nekome nije zgadila nakon Vukovara i Ovčare, nikada na žalost niti neće. Takvima su branitelji, sačuvavši njihove glave postali tehnološki višak, a njihove smrti kolateralna šteta.
Ne poznajem nikoga tko hoda ulicom i viče „Za dom spremni“, a vjerujem da je svakom tko nije zlonamjeran jasno da se na stadionima uvijek kao izraz bunta uzvikivalo ono što je zabranjeno, a sada se to radi i iz podrške pripadnicima HOS-a i kao izraz revolta zbog marginaliziranja Domovinskog rata.
Ne razgalim se kada ga čujem, ali ga razumijem. Da budem potpuno jasna, apsolutno odbijam negirati zločin koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata počinjen pod tim pozdravom, ali jednako tako ne možemo se praviti blesavi, pa ono što se u bližoj prošlosti događalo ignorirati i preskakati da bi glorificirali vrijeme koje je za sobom također ostavilo krvave tragove i nerazjašnjene i neprocesuirane zločine. Zašto uvijeno, u ime neke lažne političke korektnosti govorimo kako nas je napao „agresor“ a ne srbočetnička vojska pod patronatom jugoslavenske fašističke armije i kako je Hrvatska temeljena na antifašizmu iz četrdeset i pete, ne spominjući da se Hrvatska branila od srpskog fašizma pedeset godina kasnije? Treba prestati sotonizirati geslo pod kojim su se ti dečki borili i ginuli i prestati se ispričavati što su poginuli baš tu gdje nekome drugom nije zgodno.
Ako im je bilo „dozvoljeno“ ići u smrt s tim natpisom koji iz devedeset i prve ne doživljavam kao ideologiju, nego kao poruku ili „tvrdu vjeru“, tko smo mi ili, još gore, „oni“ da im posmrtno to pravo oduzmemo? Postavimo konačno stvari u kontekst vremena kada su se događale i počnimo se ponašati kao pobjednici u ratu, velikodušni u miru, a ne kao krivci koji se neprestano zbog nečega pravdaju onima koje su porazili. Možda bi trebalo podsjetiti i da su neki drugi mogli biti malo za dom „spremniji“, možda ovih „spremnih“ ne bi izginulo toliko koliko je, pa danas ne bi raspravljali o njihovim spomenicima.
Ako jednoga dana, nekom drugom gladnom hrvatskog mesa uzmanjka salate, voljela bih da netko „baci ključ od države“,neka i u prvi red malo idu „školarci“, filozofi i metuzalemi i đuturumi sa srpom i čekićem, a ne samo hrvatska mladost. Pa kom opanci, kom obojci. Valjda ćemo konačno početi razmišljati kako iskoristiti resurse i potencijale koje kao samostalna i suverena država imamo, te kako iskoristiti dostupne europske fondove, umjesto da nas podmetanja nogu gubitnika i etnobiznismena koji od toga desetljećima jako dobro žive na našoj grbači, neprestano drže okovanima u prošlom stoljeću.
Javor Novak/hkv.hr
