Tanja Belobrajdić o Dragani Jeckov: Jedna slika i stotine nestalih! Samo da se zna!

Tanja Belobrajdić, književnica iz Vukovara i vukovarska ratna heroina 1z 1991., reagirala je na saborski govor i svojevrsni perfomans SDSS-ove zastupnice Dragane Jeckov koja je za saborskom govornicom poderala plakat  Serbian family tree, a koji je, kako ona tvrdi, pronađen pokraj pravoslavne crkve u Vinkovcima.

“Dana 21. ožujka 2023. godine, Policijska uprava vukovarsko srijemska izvijestila je kako su policijski službenici Policijske postaje Vinkovci proveli kriminalističko istraživanje nad troje maloljetnika zbog sumnje da su u Vinkovcima počinili kazneno djelo Javno poticanje na nasilje i mržnju jer su na spomen obilježju pravoslavne crkve u Vinkovcima pričvrstili papir s neprimjerenim sadržajem te da se protiv tih maloljetnika dostavlja kaznena prijava Općinskom državnom odvjetništvu za mladež u Vukovaru.

Iako je djelatnicima MUP-a od prijave kaznenog dijela do podnošenja kaznene prijave protiv počinitelja trebalo tek sedam dana, Saborska zastupnica SDSS-a Dragana Jeckov, jutros je u Saboru, pokazujući crtež stabla na kojem vise ljudi s natpisom „Serbian family tree”, izjavila: “Slika je školski primjer poziva na nasilje i mržnju usmjerenu prema određenoj skupini zbog etničke pripadnosti, jasno prema kome, prema Srbima i srpskoj zajednici, prema pravoslavnim vjernicima”.

Je. Slažem se. Budala je budala i na latinici i na ćirilici. Međutim.

Trideset godina je prošlo otkako su, nakon sloma obrane grada, Hrvati i drugi nesrbi kao ranjenici, branitelji i civili odvedeni iz vukovarske bolnice u Negoslavce gdje im se gubi posljednji trag.

Tek neki od njih su teško ranjeni devetnaestogodišnji pripadnik 4. bojne 3. brg. ZNG-e Stjepan Bestrcan, vinkovački dragovoljci Ivan Senčić Cai i Mladen Čupić Haš, pripadnik HOS-a Jadranko Anić Antić, čakovečki policajac Ivan Oreški i sva tri brata Došen, Tadija, Martin i Ivan.

Iz Sotina je, tijekom okupacije sela odveden npr. dvadesetčetverogodišnji Boris Rapčak, s farme Jakobovac civil, pedesetdevetogodišnji Ante Korač, a iz logora Velepromet, uspostavljenog nakon sloma dijela Sajmišta 14. rujna ‘91., najveći broj ubijenih i nestalih osoba posljednji put je viđeno utrpano u vozila koja su otišla put Negoslavaca.

Trideset je godina prošlo otkako nitko u Hrvatskom saboru nije izgovorio njihova imena. Nikada ni jedan saborski zastupnik iz SDSS-a nije u Negoslavcima izvadio njihove fotografije i pitao žitelje gdje su grobovi ovih ljudi.

Njihove fotografije ne poznaje saborska zastupnica Dragana Jeckov, Negoslavčanka, supruga načelnika Negoslavaca.

Ne zna ni gdje su im grobovi, sigurno. Ali zna, usred Sabora, reći kako tri blesava klinca privedena nakon sedam dana, demonstriraju školski primjer mržnje. I školski se pravi blesava na naš račun. I školski nas sve odreda pravi budalama, ja više ne znam kako bih to drugačije nazvala.

******

Harllan Von Bassinger, 20 godina, pripadnik Tigrova, zarobljen nakon ulaska četnika i pripadnika JNA u vukovarsku bolnicu te odveden u nepoznatom smjeru nakon čega mu se gubi svaki trag.

Sestra Sanja: „ Sklanjala sam se od ljudi da ne slušam priče da je u istražnom zatvoru u Beogradu, pa u logoru u Sremskoj Mitrovici gdje ga muče… Drago mi je da ne znam gdje su ga mučili, kako su ga mučili i kako je umro. Jedino čemu se nadam je da će jednom pronaći njegove kosti i da ću ga jednom, ipak, dostojno pokopati. Onako, kako je on to kao čovjek, kao hrvatski branitelj i kako je to svojom dobrotom, zaslužio”.

Boris Rapčak, 24 godine, zarobljen na Jakobovcu i odveden u Negoslavce gdje mu se gubi svaki trag.

Kći Sandra: „Kažu kako će s vremenom biti lakše, ali to nije istina. Kao djevojčica, imala sam jedan grozan strah. Svaki put kada bih hodala našim selom, Ovčarom i Vukovarom, bojala sam se da gazim po očevim kostima. Prolazila sam pokraj tuđih bunara misleći da se u njima kriju njegovi ostaci. U tim šetnjama sam susretala susjede, Srbe koji su možda znali očevu sudbinu. Mislila sam kako mi se smiju jer hodam po posmrtnim ostacima svojega oca…“

Stjepan Bali – Pišta, 36 godina, zarobljen na Ristićevom Salašu 18. studenog 1991. godine, nakon čega mu se gubi svaki trag. Posljednje informacije vode u Negoslavce…

Sestra Marija: „Nakon reintegracije, po povratku u Vukovar, sve sam obišla, mjesto na kojem je zarobljen i gdje je posljednji put viđen, čak i bunare za koje sam pretpostavljala da bi u njih mogli biti bačeni… Nikada nikakvog traga. Naša je majka i umrla plačući za njim. Njegova ga odjeća još uvijek čeka…“

Robert Majić, 20 godina, odveden iz vukovarske bolnice, nakon čega mu se gubi svaki trag.

Majka Katica: „Godine su prošle, od moga Robice nema nikakvog traga, niti jedne, jedine informacije. Svaki put kad čujem ime Robert srce mi zalupa…”.

Tadija, 41 godina, Martin, 39 godina i Ivan Došen, 33 godine, braća zarobljena u vukovarskoj bolnici 19. studenog 1991. Posljednji trag vodi u Negoslavce.

„…Pet autobusa s hrvatskim zarobljenicima iz vukovarske bolnice stiglo je u vojarnu tzv. JNA u Vukovaru. Odmah po dolasku autobusa pripadnici JNA, rezervisti i lokalni Srbi počeli su obilaziti oko autobusa prvo prijeteći i vrijeđajući, a zatim su počeli šipkama, lancima i drvenim predmetima udarati po autobusima. U tom metežu, do autobusa su došla dva srpska vojnika i iz jednog autobusa izveli su braću Došen i teško ih pretukli, trećega brata koji je bio ranjen izbacili su iz kamiona. Svu trojicu braće ubacili su u jedan kombi i otišli, od tada se braći Došen gubi svaki trag…”

Mladen Čupić – Haš, 24 godine, dragovoljac iz Vinkovaca, kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici, posljednji trag vodi u Negoslavce.
„…Ako vam se učini kako negdje u daljini čujete grmljavinu motora, to možda nekim nebeskim cestama juri Hush i sluša pjesme Ramonesa…“

Ivan Senčić – Cai, dragovoljac iz Vinkovaca, kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici, posljednji trag gubi se u Negoslavcima.

Damir Sertić: “Puno je godina prošlo od rata. Neke stvari čovjek zaboravi, potisne… Kad se prisjećam mojih suboraca, osobito onih kojih više nema, nastojim im prizvati lica, sjetiti se njihovih dobrih osobina, pa ih vidim, onako, s osmijehom…”.

Jadranko Anić Antić – Šnicla, 32 godine, pripadnik HOS-a kojem se posljednji trag gubi u Negoslavcima.
Supruga Milica: „…Iako smo svjesni svega, ni dan danas, nakon trideset godina, ne možemo se pomiriti s tim da ga nema, da se više nikada neće vratiti… Naše su rane stalno otvorene. Više nam nije važno da se krivci kazne, važno nam je da se naši voljeni pronađu i pokopaju, osobito dok su živi oni koji ih tako bolno traže… Dajte nam tijela! Dajte nam njihove kosti, to je svaki čovjek zaslužio!”

Stjepan Bestrcan, 18 godina, posljednji put viđen u Negoslavcima.

„…Moj sin je bio živ kada su ti zlikovci ušli u bolnicu. Postoje ljudi koji su mi rekli da su ga vidjeli u Negoslavcima, u prijepodnevnim satima 20. studenog. Ne samo njega nego i druge ranjenike te da su ih nakon nekog vremena ukrcali u vojni Pinzgauer i odvezli u nepoznatom smjeru. Nakon pola sata, vratili su se bez njih. Također, prepoznali su neke osobe koje su također bile tamo.

Ja sam to sve prijavio policiji, jasno, onaj koga sam imenovao, sve je negirao. Preko posrednika, nudio sam i novce, samo da kažu gdje su ih bacili i pokopali, približno mjesto, barem. Ali, i oni koji to znaju, boje se reći. Ne žele da im netko noću pokuca na prozor… A mi još čekamo, tražimo, nadamo se kako će savjest nekome proraditi…”.

Ivan Oreški, djelatnik MUP-a iz Čakovca, posljednji put viđen u Negoslavcima.

Prisjećajući se zlostavljanog ranjenika iz podruma u Negoslavcima gdje je nakon Ovčare odveden, a koji bi po ozljedama mogao biti Ivan Oreški, Hajdar Dodaj će reći: “Kada su nas četvoricu uveli u podrum, ranjeni Varaždinac je već bio tamo. Mi smo tada imali povezane oči, ali njegove su patnje bile velike, grozno ga je bilo slušati. Tijekom zlostavljanja, pitali su ga što je on, Varaždinac, radio tu i strašno su ga mučili, jedan od njih ga je tukao po glavi s nožem za pušku.

Nesretnik je molio da ga ne udara po ranjenom oku, a ovaj mu je, ljut što mu je nož pukao, rekao: ‘Sad ću ti ga izvaditi cijelo!’ Mi smo slušali skamenjeni. Ne znam koliko je to moglo trajati, ni koje je bilo doba kad su došli po njega. On je jaukao i hroptao dok su ga pokušali iznijeti na nosilima uz stepenice koje su išle u koso, no onda su odustali pa su ga nekako podigli i izgurali kroz prozor”.

Ante Korač, civil, odveden iz vlastitog doma na pustari Jakobovac, posljednji put viđen u zatvoru u negoslavačkom podrumu.

“Čim su se zaustavili u Negoslavcima, rulja ga je skinula s kamiona i počela mlatiti… Lopatama, kundacima, s čim su stigli… Nju su odveli dalje, pa više nije znala što se s djedom događalo, no druga žena koja je preživjela negoslavački podrum mi je ispričala ostalo. Od grupe koju su s njim doveli i zatvorili u podrum u kojem je i ona bila, moj je djed je najduže preživio, otprilike šest dana.

U tom su ga podrumu, bio je to podrum tadašnje MZ Negoslavci, zgrada današnje Opštine Negoslavci, kao i sve ostale, užasno fizički zlostavljali. Ruke su mu, kad ga je posljednji put vidjela prije negoli su ga odveli na ispitivanje s kojeg se nije vratio, bile svezane bodljikavom žicom.

******

San jedne majke
Trideseta godina, a tebe nema sine moj.
Liježem i dižem se s istom mišlju gdje si, što se dogodilo? Srećo moja.
Pa i u san mi dođeš.
Čujem zvižduk – tvoj glas – Mama, mama, mama!!! Daj mi ključ.
Skačem s postelje, uzimam ključeve, hitam k prozoru – trzam se,
tu prestaje moj san.

(Napisala Spomenka Kušić, majka koja više od 30 godina traži svoga sina Mirabela Matičića)

 

M.M. /Foto: Facebook