“Sva bizarnost odluka o promjenama naziva ulica okupacijskih srpskih vlasti u Vukovaru, vidi se iz preimenovanja Ulice Stjepana Radića u Ulicu Puniše Račića, Radićeva ubojice.“
Književnica Tanja Domazet Belobrajdić, hrvatska braniteljica iz Vukovara, na Facebooku je objavila odgovor vukovarskom SDSS-u, Dejanu Drakuliću, portalu Novosti i znanje hrvatskoj javnosti. Njenu objavu prenosimo u cijelosti.
Na portalu Novosti, na njima svojstven i prepoznatljiv način, dana 2. svibnja 2023. objavljen je tekst pod patetičnim naslovom NE VALJA NI BRANKO.
Moram priznati, taj pamflet mi je promakao, inače bih na njega odgovorila odmah, kako i treba odgovoriti na svaki huškački tekst koje ovo, besprizorno glasilo, objavi. Autorica tekst započinje dramatičnom porukom:
“Nakon što je krajem 2022. u Vukovaru i službeno ukinuta upotreba ćiriličnog pisma, nastavlja se pokušaj ZATIRANJA vidljivosti srpske nacionalne manjine u gradu na istoku Hrvatske.
Oko 20. aprila Zajedničko veće opština (ZVO) i SDSS-ovi gradski vijećnici DOBILI SU INFORMACIJU od građana o SUMNJIVOJ peticiji koja KRUŽI gradom. Riječ je o inicijativi za preimenovanje ulice Branka Radičevića u Vukovaru.”
Metodom koju su valjda naučili u maloj školi SDSS-a, potpisnica tog teksta (Anja Kožul) i njezini nalogodavci, vlastiti narod, pripadnike srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, dovode u zabludu te u njima nastoje probuditi, prvo osjećaj nesigurnosti i straha, a onda revolt. Sve već puno puta viđeno.
Potom, navode kako je Dejan Drakulić na sjednici Gradskog vijeća postavio pitanje kome je poznato “da postoji inicijativa kojom se nastoji UKINUTI ulica znamenitog srpskog pjesnika te kako on ističe da je “problem sam način prikupljanja potpisa” jer su se “ljudi žalili da su se zbog straha morali potpisati”.
Naime, Drakulić veli da oni “prvo nisu hteli da daju potpis, ali nakon određenih pritisaka su ipak pristali i javili su im se kako ne bi ispalo da je peticija jednoglasna, već da zapravo nije podržana od svih građana”.
Nadalje, Dejan Drakulić, predsjednik Zajedničkog veća opština, a koji obavlja i funkciju predsjednika Veća srpske nacionalne manjine u gradu Vukovaru te je vijećnik u Gradskom vijeću Grada Vukovara i vijećnik u Skupštini Vukovarsko-srijemske županije, potpredsjednik je Gradske organizacije SDSS-a i potpredsjednik Udruženja antifašističkih boraca i antifašista grada Vukovara, kaže kako je “INTERESANTNO da se baš u ovom periodu pokreće peticija. Pitamo se zašto baš Ulica Branka Radičevića, kome to smeta? “
Ovaj svestrani mladi čovjek koji je donedavno radio u Ministarstvu uprave kao pomoćnik ministra, pojadao se i kako bi, ne samo Branko Radičević, nego i “Aleksa Paunović, ali i drugi značajni Srbi koji su kreirali izgled sadašnjeg Vukovara, trebali imati ulice u centru grada”. Naposljetku, na pitanje novinarke portala Novosti, tajanstveno odgovara “da postoje jasne indicije da peticija dolazi od pojedinca čije ime i prezime u ovom trenutku ne želi otkrivati”.
Zašto? Pa, to uopće nije tajna. Prijedlog promjene naziva ulice Branka Radičevića, napisala sam ja. Osim toga, apsolutno sam sigurna da Dejan Drakulić kao diplomirani pravnik i bivši pomoćnik ministra Uprave zna da je prijedlog promjene naziva neke ulice legalan i legitiman način da se u jednom živom procesu koji se odvija već 150 godina, donese odluka “za” ili “protiv” u suprotnom, danas bi u Vukovaru još uvijek imali Ulicu Franje Josipa ili Lenjinovo šetalište. Ili Ulicu Novosadskog korpusa.
S obzirom na to da je u javnosti već bilo razgovora o mojim prijedlozima, da sam i ovaj prijedlog, kao i prethodne, uputila Gradu Vukovaru, odnosno Predsjedniku Gradskog vijeća, Gradonačelniku, Pročelniku Upravnog odjela za obrazovanje, sport i branitelje itd., da je sve išlo službeno, a ne “ispod šanka”, ne vidim ni jedan razlog zbog kojeg bi javnost dovodili u zabludu da se radi o nečem protupravnom ili sumnjivom, osim politikantstva i predizbornih makinacija kojim SDSS okuplja svoj glasački korpus.
Nakon što sam dobila informaciju da je uz prijedlog i obrazloženje prijedloga potrebno prikupiti i potpise stanovnika ulice, zainteresirani stanovnici te ulice prikupili su ih sami i to za jedan, slovom i brojkom, 1 dan, a od trideset i nešto potpisa, potpisi su dva bračna para građana/ki srpske nacionalnosti. Uz najbolju volju ne mogu se dosjetiti na koji način bi se 2023. godine vršio pritisak na njih, osobito jer njihovi potpisi u jednoj maloj ulici, s iznimno malim brojem stanovnika i većinskim življem hrvatske nacionalnosti, nisu presudni. Iz tih razloga treba jasno kazati kako je, najblaže rečeno, zločesta insinuacija da nekakva “sumnjiva peticija kruži gradom”, osobito jer ona kako takva “u gradu” i nema koga zanimati, relevantno je mišljenje jedino stanovnika ove ulice.
Radi boljeg razumijevanja, očigledno i razumevanja, želim objasniti kako je uopće došlo da pisanja prijedloga o preimenovanju ove ulice.
Naime, građanima Vukovara, ali i široj javnosti nije nepoznato da sam prije više od godinu dana podnijela prijedloge za promjenu naziva ulica za deset poginulih ili nestalih branitelja i braniteljica Vukovara. Nakon toga, javilo mi se više stanovnika ulice Branka Radičevića s pitanjem zbog čega se i njihova ulica nije našla među ulicama čije sam nazive predložila za promjenu. Nakon što sam saslušala njihove razloge, odlučila sam stati uz njih i napisala obrazloženje u kojem sam, između ostaloga, kazala:
”Poštovani,
Ne sumnjam da ste upoznati s mojom inicijativom promjene naziva određenih ulica, odnosno, prijedlogom da se neke ulice nazovu po poginulim ili nestalim braniteljima Vukovara. Dozvolite da ukažem na činjenicu kako nazivi ulica, trgova, škola i drugih javnih ustanova ili objekata, imaju veliki simbolički utjecaj na društvenu svijest. Šetajući ulicama grada, kroz nazive ulica učimo nacionalnu povijest.
Također, one su pokazatelj koliko jedan narod brine o svojoj povijesti i nacionalnim interesima. U tom smislu Vukovar je trebao prednjačiti kao svehrvatski simbol i odužiti se onima koji su ugradili sebe u najtežim, ali i najslavnijim trenucima pri kojima se stvarala Hrvatska država – hrvatskim braniteljima.
U dobroj vjeri kako smo svi zajedno okupljeni oko istog interesa – sačuvati dignitet Domovinskog rata i njegovih vrijednosti, prema prethodnom dogovoru s Vama, a nakon nekoliko sličnih dopisa prema vladajućim strukturama u Gradu i te drugim domoljubnim opcijama, dostavljam Vam prijedlog promjene naziva ulice Branka Radičevića u ulicu Damira Kovačića – Koleta, s obrazloženjem kako slijedi.
Naziv ulice: Branka Radičevića
Položaj: Gradska četvrt Sajmište. Predmetna ulica spaja dvije županijske ceste, prema Negoslavcima – ulicu Sajmište i prema Petrovcima – ulicu Vijeća Europe.
Ulica kroz povijest: Ulica Branka Radičevića je dugi niz godina bila dio ulice Sajmište. Naime, tek pred Domovinski rat, izgradnjom novih kuća u smjeru prema selu Negoslavci, taj je produžetak ulice pretvoren u samostalnu ulicu koja je nazvana po srpskom pjesniku pravog imena Aleksije Radičević, rođen u Slavonskom Brodu, pokopan u Stražilovu, Srbija.
Koliki je otpor nevelikog broja stanovnika te ulice ovom nazivu, govori i podatak da neki od njih i danas na osobnim iskaznicama nose naziv ulice Sajmište s kućnim brojevima kakvi su bili prije rata. Kako bi se razumjela potreba za preimenovanjem ulice Branka Radičevića, treba na umu imati sljedeće:
Osobito važno za noviju povijest Vukovara je, da je sredina koju spaja ova ulica prostor između dva sela, Negoslavci i Petrovci, kojim su dana 14. rujna 1991. četnici i srpske paravojne postrojbe potpomognute s JNA, tijekom sveopćeg napada na Grad, prodrle na Sajmište i slomile otpor malobrojnih i slabo naoružanih branitelja te se pri tom spojile sa srpskim pobunjenicima na Petrovoj gori i teritorijalcima u tadašnjoj vukovarskoj kasarni. Tog i sljedećeg dana, nad nesrpskim stanovništvom okupiranog dijela Sajmišta izvršeni su brojni zločini, od kojih su tek neki i nad stanovnicima te male ulice, poput ubojstva Marka Lučića čiji su sinovi bili pripadnici zbora narodne garde te Mate Lučića čiji je sin, Ivan Lučić, također bio pripadnik 4. bojne 3. gbr ZNG s Opatovca.
Potpunim slomom obrane grada, stanovnici te ulice Damir Kovačić – Kole i Mato Perak, kao i stanovnici ulice Sajmište čije su kuće u neposrednoj blizini, Damjan Samardžić – Veliki bojler, prvi zapovjednik Sajmišta i njegov posinak Zorislav Gašpar te branitelj Jozo Zeljko, kao ranjenici su zarobljeni u vukovarskoj bolnici i svi su od reda mučki ubijeni na Ovčari. Do danas, posmrtni ostaci Damjana Samardžića, Zorislava Gašpara i Damira Kovačića nisu pronađeni.
Specifičnost ove male, ali za stanovnike Sajmišta i Vukovara, izuzetno važne ulice je i ta, što se obiteljske kuće u nizu nalaze isključivo s lijeve strane ulice, s posljednjim kućnim brojem 79. Broj kuća u ovoj ulici samim tim odmah treba prepoloviti, jer su brojevi samo neparni, a s druge strane ulice kuća nema. Od 40-ak kuća s lijeve strane ulice, najmanje 10 ih je porušeno, a kuće koje su u funkciji ili su na prodaju ili u njima živi pretežito Hrvati, većinom stradalnici u smislu da su im članovi najuže obitelji pobijeni ili su kao branitelji grada ranjeni ili zarobljeni i deportirani u srpske koncentracijske logore.
S druge strane ulice nalazi se zgrada nekadašnje, ozloglašene tvornice Modatex, u kojoj su nakon sloma obrane grada u studenom 1991. zlostavljani i ubijani nesrbi, a žene silovane. U razgovoru s velikim brojem stanovnika ove ulice, svi dostupni složili su se i to „objeručke“ da se naziv ulice Branka Radičevića promjeni u ulicu Damira Kovačića – Koleta, koji je u ovoj ulici rođen i koji ju je branio, što su prikupljenim potpisima i dostavljenim suglasnostima, potvrdili.
Također, izjavili su kako su i sami imali u planu pisati peticiju za promjenu njenog naziva, prvenstveno zbog svih gore navedenih razloga.
Kako je za očekivati da bi se određene političke strukture mogle pozvati na to da je Branko Radičević srpski pjesnik, valja ih podsjetiti da je Branko Radičević zadužio jugoslavensku kulturu, ali hrvatsku nije ničim, osobito ne Vukovar.
Argument kako je Radičevićeva majka Vukovarka nije dovoljan, jer ni u kom slučaju ne može imati prednost pred majkom Damira Kovačića koja je također Vukovarka, a koja je preminula ne dočekavši da dostojno pokopa posmrtne ostatke svoga sina koji je branio ulice Vukovara na jednoj od najtežih i najkrvavijih bojišnica, na Sajmištu.
Također, treba jasno reći kako su neki od pripadnika tih političkih struktura i sami sudionici nelegalnih krajinskih vlasti koje su od 1991. – 1998. mijenjale nazive ulica, pa su tada promijenili svojevoljno i ime ove ulice, s pjesnika na poginulog komandanta teritorijalne obrane.
Ako bi se pozvali na neke druge vrijednosti, osobito komunističkog sistema nakon Drugog svjetskog rata, treba im predočiti činjenicu kako su tijekom okupacije upravo oni promijenili, između ostalih, i nazive sljedećih ulica: Borisa Kidriča u dr. Jovana Raškovića, JNA u Vukovarskih oslobodilaca, Partizansku u Srpskih boraca, Ivana Gorana Kovačića u Zaječarsku itd.
Sva bizarnost odluka o promjenama naziva ulica okupacijskih srpskih vlasti, vidi se iz preimenovanja Ulice Stjepana Radića u Ulicu Puniše Račića, Radićeva ubojice.
Iz svih ovih razloga, predlažem da se ulica Branka Radičevića preimenuje u licu Damira Kovačića-Koleta, vukovarskog sina i vukovarskog branitelja mučki pogubljenog na Ovčari, stanovnika predmetne ulice za čijim se posmrtnim ostacima još uvijek traga te apeliram na savjest svih dionika koji moraju sudjelovati u realizaciji ovog prijedloga – možda imamo posljednju šansu odužiti se barem jednom od onih koji su to, itekako, zaslužili. Molim vas, nemojmo je propustiti”.
Ono što sam u dopisu također napisala, ali nisam navela do sada jer želim jasno odgovoriti na patetični naslov teksta – Kome smeta Branko? Pa smeta VAMA manjinci, vama smeta. VAMA Drakuliću, Vojislavu Stanimiroviću i ekipi okupljenoj oko vašeg “stola”.
VAMA, koji se danas plačljivo pozivate na znamenite građane Vukovara, pripadnike srpske nacionalne manjine. Doduše, Branko Radičević nije Vukovarac, pa je to valjda razlog zašto ste tijekom okupacije, nelegalno, sami i svojevoljno promijenili naziv Ulice Branka Radičevića u Ulicu Miroslava Pejića Bimba. I tada, u periodu 1991. – 1998. kada su “na snazi” bile ulice koje ste VI preimenovali, imali ste isti “zapovjedni” kadar u stranci kao i danas.
Tada vas nije zanimala ni srpska kultura, pa nije čudno da ste zatrli hrvatsku, samo što o tome onda nije imao tko pisati. Zašto je to bilo tako, deplasirano je uopće spominjati. Strossmayerovu ulicu preimenovali ste u Matice srpske, Ljudevita Gaja u Gavrila Principa, Augusta Šenoe u Srpskih dobrovoljaca, Kačićevu u Hajduk Veljka, predugačak je niz za nabrajati.
Kažete da o ovome treba govoriti u javnosti, pa dajte da javnosti kažemo u koju ste ulicu VI preimenovali Ulicu Branka Radičevića. Miroslav Pejić – Bimbo, bio je stanovnik Ulice Branka Radičevića, a tamo se i danas nalazi njegova obiteljska kuća u vlasništvu brata mu, Milorada Pejića, u Hrvatskoj i Srbiji sumnjičenog za zločine počinjene na Ovčari. I
ako su optužbe protiv Milodara Pejića u obje države zbog nedostatka dokaza odbačene, prema čvrstim iskazima svjedoka, on je viđen u kontaktu sa zarobljenicima u hangaru. O samom ‘Bimbu’, jedna od perjanica VAŠE stranke, učiteljica Snežana Šević, u knjizi Putevi nezaborava u kojima evocira “sećanja i uspomene na borce poginule u borbama protiv ustaša”, o Miroslavu Pejiću – Bimbu po kojem ste VI preimenovali ulicu čija vam je promjena danas sporna, zapisala je: “Miroslav Pejić, posle događaja u Borovu Selu odlazi u Mirkovce, a potom za Negoslavce učestvujući u odbijanju ustaških napada. Iz Negoslavaca dolazi na Petrovu Goru gdje je postavljen za komandira čete. Poginuo je 6.10.1991. u akciji čišćenja Zelene ulice”.
Za neupućene, u Zelenoj ulici mučki su ubijeni bračni par Sučić, Dugan, mati i danas plače za dvadesetdvogodišnjim Ivicom Jurkićem, a na Ovčari je pogubljen dvadesetogodišnji Darko Nađ itd., u toj ulici gotovo nema hrvatske obitelji koja ne oplakuje.
Međutim, Miroslav Pejić Bimbo je, po VAMA, zaslužio da njegovo dično ima zamijeni ime Branka Radičevića, a koliko ste vodili računa o doista znamenitim, vukovarskim Srbima, kazuje podatak da od preko osamdeset naziva ulica, trgova i naselja, koje ste promijenili, ni jedno niste dali ni po Aleksi Paunoviću za kojim sad naričete, ali ni, recimo, srpskom piscu iz 18. stoljeća, Zahariju Orfelinu, jednom od najznačajnijih Srba tog doba, ne samo vukovarskih.
Objašnjenja, na što je Drakulić aludirao izjavom: “Interesantno je da se baš u ovom periodu pokreće peticija”, nemam. Što je njemu tu “interesantno” i koji je sad period ili trenutak, valjda samo on zna. Što se mene tiče, posljednji je. Jer istine radi, poginuli i nestali branitelji, osim obitelj i suboraca, bez politike, više nikoga i ne zanimaju.
Na kraju teksta u Novostima, Drakulić je kazao: “Bitno je da se to iznese u javnosti i da se o tome javno govori. Potrudićemo se da sve bude u skladu sa zakonom i da se poštuje volja građana”.
Ovo je jedino na što nemam što dodati, osim da se s tim apsolutno slažem.
******
U privitku, životopis Damira Kovačića – Koleta.
Damir Kovačić, za prijatelje – Kole, rođen je 14. srpnja 1970. godine kao drugo dijete Eve rođ. Jerković i Tome Kovačića. Pohađao je Osnovnu školu Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera, a potom je završio, po uzoru na oca, vrsnog majstora u tadašnjem VUPIK-u, zanat za bravara.
Oni koji su ga poznavali opisat će ga kao živahno dijete dobroga srca, koje se beskrajno voljelo igrati, u ranome djetinjstvu posebno kauboja i Indijanaca, a kasnije, tijekom školovanja, nogomet, rekreativno.
Damirova sestra Jasna Perak s tugom će se prisjetiti: “Mama je jedne godine sezonski otišla raditi u Njemačku. Damir je imao dvije želje, da mu donese opremu za ‘kauboja’, opasač, mali pištolj i šešir te traktor s pedalama koji bi vozio. Kada se mama vratila s opremom i traktorčićem, njegovoj sreći nije bilo kraja. Drugačija su to vremena bila, preko puta naše kuće, na vašarištu gdje smo stanovali, na mjestu današnjega Komunalca, bila je velika livada. Tamo su se, po cijeli dan, igrala sva djeca iz ulice. Tamo se igrao i dječak godinu dana stariji od Damira, susjed, koji će imati priliku spasiti ga s Ovčare. A nije.”
Vojni rok u bivšoj JNA Damir je 1990. odslužio u mornarici, na Muzilu u Puli, a potom je, iščekujući stalni posao, sezonski radio u VUPIK-u, te s obzirom na to da je svirao bubnjeve, s nekoliko prijatelja oformio je glazbeni sastav. A onda je palice za bubnjeve zamijenio puškom.
Već nakon prvih naznaka ratnih sukoba, Damir Kovačić i njegov šogor Mato Perak, pridružili su se organiziranim stražama, posebno jer je njihov dom bio na samome izlazu iz Vukovara s južne strane, prema selu Negoslavci, u neposrednoj blizini tadašnje vojarne.
Jasna Perak će ispričati: “S obzirom na to da je 25. kolovoza ’91., nakon općeg napada na grad i otvorenog svrstavanja JNA na stranu pobunjenih Srba sve postalo jasno, mene su gotovo natjerali da 31. kolovoza napustim Vukovar, odnosno, na tri-četiri dana, kako su me uvjeravali, dok se malo ne smiri situacija, odem kod muževe obitelji u Jajce. Taj dan, posljednji sam put vidjela moga brata Damira. Pozdravljali smo se ispred kuće u kojoj smo Mato i ja stanovali, a koja je nekoliko kuća dalje od naše obiteljske. Znam točno mjesto na cesti na kojem smo stajali i danas zadrhtim kada tamo prođem. Okrenula sam se za njim dok je odlazio, gledala sam ga onako visokog, uspravnog, u maskirnoj uniformi, nisam mogla skinuti pogled s njega kao da sam znala da je to naš posljednji susret.”
Damir Kovačić je branio Sajmište, no kako se linija obrane pomicala, tako je mijenjao položaj na kojem se nalazio, povlačeći se prema gradu. Supruga Petra Kačića, prisjetit će se kako je Damir, nakon Petrove pogibije 2. listopada, bio brižan prema njoj i djeci, sve dok i sam nije bio ranjen. Naime, dana 4. studenoga ’91., Damir Kovačić teško je ranjen u prsni koš, a u vukovarskoj bolnici, operirao ga je dr. Juraj Njavro.
Kada je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, Mato Perak i njegova punica Eva, majka Damira Kovačića, odlučuju krenuti u proboj s Damirom na nosilima. Ubrzo im postaje jasno kako je ta očajnička namjera neizvediva pa zajedno ostaju u krugu bolnice gdje su, ulaskom četnika i JNA, tijekom trijaže razdvojeni. Eva Kovačić posljednji će put tada vidjeti zeta Matu i svoga sina Damira, kojega su odveli na štakama.
Jasna Perak: “Mama je rekla kako je čula što je Šljivančanin rekao Ireni Kačić, kako će ih odvesti i sve provjeriti i nikada nije prestala vjerovati kako će se Damir vratiti živ. Odlazila je na sve razmjene, meni nije dala jer sam bila trudna, a kada je bila posljednja, velika razmjena, već sam rodila i u hotelu gdje smo bile smještene kao izbjeglice, iščekivala sam njihov dolazak.
Zamišljala sam kako ulaze moj muž i brat, kupile smo im svu novu robu, da odmah ne obuku odjeću iz Caritasa, zamišljala sam, dok sam gledala ljude koji su već došli, obitelji koje su se spojile, kako ćemo i mi biti tako sretni. A onda je mama ušla sama, po licu sam joj sve vidjela. Pa ipak, i dalje je vjerovala da su u nekom tajnom logoru, bile smo očajne, odlazile smo poput drugih očajnih žena i kod različitih vidovnjaka, kod neke žene u Osijek, čak i kod Vere Čudine, svi su nam rekli kako su obojica živi”.
Tijekom suđenja u Beogradu za zločine počinjene na Ovčari, Eva Kovačić, ne sluteći što će vidjeti, pročitala je u Vukovarskim novinama iskaze koji su govorili o čudovišnom zlostavljanju njenoga sina na Ovčari Do tada, nikada se nije htjela pomiriti s mogućnošću kako se Damir neće vratiti.
Jasna Perak: “Kada je pročitala iskaze o tome što su radili Damiru, mami je pozlilo. Doživjela je šok i nakon toga više nikada nije bila ista. Ja sam joj rekla: ‘Mama, prošlo je 17 godina, nije moguće da još uvijek vjeruješ kako je Damir živ?’. Tiho mi je odgovorila: ‘Ja se još uvijek nadam’. Pa ipak, nakon toga, počela je kopnjeti, gubiti se u svome svijetu i ubrzo je umrla.”
Iako je Damirov susjed Milorad Pejić tvrdio drugačije, iskazi preživjelih s Ovčare govore suprotno, upravo kako je on bio taj koji je ranjenog i nemoćnog Damira Kovačića tukao i zlostavljao do iznemoglosti.
Zabilježeno je sljedeće:
“U hangaru sam sjedio blizu Tomislava Pappa ispred kojega je sjedio Damir Kovačić. Kovačiću je prišao Milorad Pejić i podigao ga, više puta ga je udario kundakom puške u predjelu rana na grudnom košu. Ranjenik je istrpio udarce, ali stajao je i dalje. Rastom dosta niži, Pejić je poskočio od tla i koljenom udario Kovačića u ranu koja je odmah prokrvarila. Vikao mu je: ‘Kole, govorio sam ti da ne ideš u ustaše, a nisi me htio slušati!’. Kovačić je pao, a Pejić ga je više puta nogom udario po rani na grudima. Damirova rana je sve obilnije krvarila. Ostao je ležati na tlu, a Milorad Pejić je otišao među druge zarobljenike. Netko je tražio zavoje da previje Damira koji je počeo iskašljavati krv. Četnici su uz smijeh rekli da mu previjanje više neće biti potrebno.”
Jasna Perak, kroz suze će ispričati: “Moja majka, čim je pročitala Miloradovo ime, rekla je: ‘On je ubio moje dijete!’. Naime, Milorad Pejić je bio naš susjed, njegova kuća je danas jedna od najljepše uređenih u ulici, a on živi u Engleskoj. Godinu dana je stariji od moga brata, strašno je prisjetiti se kako ga je Damir kao mali volio, samo je trčao za njim da se igraju. Milorad Pejić bio je iznimno nizak, zbog toga valjda uvijek iskompleksiran, kao momčić zločest i podmukao, mama je Damira uvijek grdila što se s njim druži. Evo, dočekao je da moga brata visokog metar i devedeset, ranjenog, bespomoćnog, tuče i zlostavlja. Nisam bila tamo, ali činjenica je da je iz naše ulice na Ovčari ubijeno pet ljudi, moj suprug Mato i moj brat Damir, Jozo Zeljko, Damjan Samardžić i njegov posinak Zorislav Gašpar. Nikoga nije spasio. Zašto?”
Presudom Okružnog suda u Beogradu za zločine počinjene na Ovčari, br. Kv 4/2006. od 12. ožujka 2009. godine, okrivljenik Milorad Pejić oslobođen je optužbe da bi počinio rečeno kazneno djelo, a posmrtni ostaci Damira Kovačića – Koleta još uvijek nisu pronađeni.
Jasna Perak: “Ne mogu se pomiriti s tim, s tim što se dogodilo mome suprugu, mome bratu, kao ni s tim da ću možda i ja danas, sutra umrijeti, a da ga neću pronaći i dostojno pokopati.”
Kada je nakon ulaska pripadnika tzv. JNA, srpaskih paravojnih jedinica i četnika u vukovarsku ratnu bolnicu kao ranjenik zarobljen i deportiran na stratište Ovčara gdje je nemilosrdno zlostavljan i nakon toga pogubljen, Damir Kovačić, sin i brat, imao je samo dvadeset i jednu godinu.
Tanja Belobrajdić/Foto: HRT “Siniša – zaustavljeni glas”
