Biljana Srbljanović, profesorica na Fakultetu dramskih umjetnosti i jedna je od najpoznatijih suvremenih dramskih autorica, komentirala je slučaj Đoković koji je dobio epilog sudskom odlukom o deportaciji iz Australije.
Ona je u tekstu za tiskano izdanje “Blica” napomenula da u trenutku objavljivanja teksta nije bilo poznato što će se dogoditi s Đokovićevim sudjelovanjem na turniru.
“U trenutku pisanja ovog teksta još nije poznato što će biti s Đokovićevim ulaskom u Australiju i hoće li, unatoč svima i svemu, ipak moći nastupiti na teniskom turniru.
No, koliko god paradoksalno zvučalo, u cijelom ovom fijasku oko Đokovićevog nastupa na Australian Openu najmanje je važno njegovo sudjelovanje na Australian Openu.
Sve što je prethodilo, što je dovelo do ovog incidenta, a onda i način na koji se pravno procesuira, zatim sve reakcije, medijski napisi, nagađanja, otkrivanja i “otkrića” mogućih nepravilnosti u službenim dokumentima, svi ispadi njegove obitelji, političara, australske i srpske vlasti, Vučićevi tvitovi, majčine suze, Novakova šutnja, šutnja njegove supruge, sve skupa je studija slučaja iz udžbenika i još jedna epohalna propuštena prilika da kao društvo, uz minimum razumnog ponašanja, shvatimo koji je naš temeljni problem.
Uporno odbijamo prihvatiti jednu jednostavnu, jednako jednostavnu i temeljnu istinu: Srbi nisu posebni. Oni jednostavno nisu. Isti su kao i svi drugi pa i najposebniji među nama, vrijede koliko i najposebniji bilo gdje na svijetu i to je naprosto tako.
To ne znači da svi imamo isto znanje, talente, zdravlje, inteligenciju, sposobnosti u bilo kojem smislu. Naprotiv, to samo znači da netko genijalno nadaren, kao ljudsko biće ne vrijedi ništa više od tupavog mediokriteta, a hvala Bogu da je tako, a da zakompliciram, odlično znam i kad nije, jer, naravno da nisam tako naivna i slijepa.
Vidim da se cijela planeta raspada upravo zbog ogromnog jaza između jedan posto onih koji imaju više moći i bogatstva od ostatka svijeta, što ih čini sposobnima za djelovanje kao da su posebni, ali to ih u biti ne čini suštinski takvim, kakvu god moć imaju. Ali da ne gnjavim novinskom filozofijom jer to sada nije važno.
Bitno je da nismo svi Novak. I da, ako očekujemo da on zaslužuje drugačiji tretman od cijelog kontinenta (na koji on, a ne kontinent na koji pokušava ući), nije ni čudo da se zapitamo – kako to da nas cijeli svijet mrzi?
Prvo, svijet nas ne mrzi, jer smo mi nebitni i ponavljam, mi nismo Novak. Drugo, mrzimo svijet jer mislimo da smo posebni i nitko drugi to ne razumije. Treće, svijet ne mrzi ni Novaka, ali ga ovaj genijalni sportaš kroz karijeru uporno pokušava više voljeti, a onda se naljuti što mu to ne polazi za rukom.
Na kraju, to je samo tenis, vrhunski sport, ogroman novac, milijunska zarada i neograničen utjecaj za vrlo malu skupinu ljudi koji svoju moć koriste samo za sebe.
Hoće li Novak (i s kojim uspjehom, nakon cijelog skandala) igrati turnir, važno je samo za njega i za poslovanje Australian Opena, zatim za zaradu na TV prijenosima, za reklamne agencije i plasman robe i ugovora. To je doslovno beznačajno za čovječanstvo. I za Srbiju je nebitno, osim što se pokazujemo u poslovično jadnom svjetlu.
Zaigra li na turniru ili ne, nema nikakve veze s ‘borbom za slobodu’, s Đokovićevim ‘suprotstavljanjem tiraniji’, s ‘brukom međunarodne zajednice’ i s ‘borbom protiv ropstva australskog naroda’.
To ima isključivo veze s činjenicom da jedan od najvećih sportaša svih vremena sebe smatra važnijim od bilo koga.
Ima isključivo veze s činjenicom da jedan od najvećih sportaša svih vremena smatra da je važniji od svih.
Može propustiti turnir, može se cijepiti, može se ne cijepiti, pa da ga ne prime, može iskoristiti javnu govornicu i reći u kakvim uvjetima žive pravi pritvorenici australijskih imigracijskih vlasti, a ne da traži šefa i bazen, zgađen nivoom usluge u ‘zatočeništvu’.
Mogao je doći i tri dana ranije, pa sjediti u karanteni propisano vrijeme, mogao je ne ići bolestan među djecu, pa da poslije ima problem što se sumnja da je li zaista bio bolestan, mogao je reći ocu da ušuti i da sam ne iznosi javno sumanute para-znanstvene stavove za koje ga nitko ni ne pita, mogao se naljutiti i reći – nećete me? Odoh ja.
Sve je to mogao, samo da ga mi kao društvo nismo uvjerili da se bori za dokazivanje srpske posebnosti. Da se svijet mora prilagoditi njemu-nama, a ne obrnuto. Da on-mi vrijedimo više od ikoga.
Da su ovako nešto napravili Nadal ili Federer, spalili bismo im veleposlanstva, tu nema sumnje. No, stvar je u tome da to ne bi učinili, jer ne trpe nezdrav nacionalni pritisak da se prije svakog turnira ponašaju kao da idu u vojsku po pušku, a ne da udaraju loptu sportskim instrumentom. Novak, nažalost, nije te sreće.
Pritisak da nas „osveti“, da dokaže svoju posebnost, svoju inferiornu superiornost, dovodi ga u takve nevolje. Kad bismo ga ostavili na miru, da radi ono što radi najbolje na svijetu, a ne očekuje ništa drugo, svima bi bilo lakše. Tko zna, možda bismo otkrili da ga svijet u stvari zaista voli” napisala je Biljana Srbljanović.
Njen tekst je i u pozitvinom i negativnom smislu iznenadio Srbe. Među mnoštvom uvredljivih komenatra na društvenim mrežama ipak prevladavaju oni koji se slažu s njenim stavovima.
R. I. /Foto: Vladimir Šporčić
