Tekst iz New York Timesa za koji svi govore da najbolje opisuje pobjedu Hrvatske

Svi svjetski mediji opširno su popratili veličanstven preokret Hrvatske protiv Engleske i plasman u finale Svjetskog nogometnog prvenstva, a vjerojatno najljepši tekst napisao je novinar New York Timesa Rory Smith.

“Noge su im otkazale davno prije kraja. Mišići su ih boljeli, pluća su im bila prazna, tijela su im pucala i cviljela. Hrvatski igrači su dotaknuli i prešli svoj limit. Opet su istrošili sav adrenalin, otišli “u crveno”, osjetili bol.

Pa ipak, dok su im pokreti bili sve teži, tetive sve stegnutije i dok su hvatali dah i izgledali kao da jednostavno više ne mogu, nisu posustajali, nastavili su svoj lov te su i dalje trčali. Pokraj Engleske, u finale Svjetskog prvenstva, u povijest.

Kad je sudac označio kraj, popadali su po travnjaku pod težinom ne samo zbog neviđenog fizičkog napora i truda koji su uložili, nego i pod težinom fantastičnog uspjeha koji su ostvarili.

Ostala je još samo jedna velesila. Brazil, Njemačka, Argentina i Španjolska su odavno ispale. Ostala je Hrvatska, nacija od četiri milijuna ljudi. Između njih i najfascinantnijeg naslova Svjetskog prvaka stoji samo Francuska.

Hrvatska je do finala došla na teži način. Produžeci i penali protiv Danske, produžeci i penali protiv Rusije i sad ovih iscrpljujućih 120 minuta protiv Engleske. Epska utakmica koju možete vidjeti samo na Svjetskom prvenstvu.

Hrvatska se vratila, baš kao i u prijašnjim utakmicama, nakon što je sjajni Ivan Perišić poništio Trippierov vodeći gol. Malo po malo Hrvatska je preuzimala igru vođena Lukom Modrićem i Ivanom Rakitićem. Imali su prilika da i ranije riješe utakmicu, ali je Perišić pogodio stativu i promašio prazan gol, a Jordan Pickford skinuo je zicer Mandžukiću.

Prekaljeni ratnik zakucao je za pobjedu

Sat je otkucavao. Penali su bili sve izvjesniji. I onda, nakon 109 teških minuta, Engleska je na sekundu popustila i Mandžukić, taj prekaljeni ratnik, izbjegao je njihovu pažnju i zakucao za pobjedu. Do tog trenutka je jedva stajao na nogama, ali sad je otrčao do kornera do razularenih navijača u crveno-bijelom. Suigrači su pohitali za njim i zatrpali ga svojim tijelima, skupa s jednim bespomoćnim fotografom kojeg su pomeli u slavlju.

No, to nije bilo ništa u usporedbi s onim nakon zadnjeg sučeva zvižduka. Oni hrvatski igrači koji su još mogli trčati ponovno su jurnuli prema navijačima, zamijenivši umor s čistim adrenalinom.

Plesali su i pjevali, uživali su u trenutku. Neki su poveli i djecu, drugi zastave, dok se crveno-bijelo more valjalo tribinama Lužnjikija.

Na centru, između nade i očaja, stajao je engleski menadžer Gareth Southgate. Njegovi igrači su bili na drugom kraju terena i pljeskali navijačima, ponosni, ali utučeni s kamenim i izgubljenim pogledima. Kako je ovaj SP odmicao, Engleska je osjećala da je možda, jednom, sreća napokon na njihovoj strani. Southgate ih je odveo iznad svih očekivanja. Mnogi su smatrali da im je maksimum osmina finala ili eventualno četvrtfinale.
No, kako se njihov duh dizao, promijenila su se i očekivanja. Prošetali su skupinom i onda prošli na penale što inače ne rade. Kako su favoriti ispadali jedan za drugim, put mladoj Southgateovoj momčadi bio je sve širi.

Sama ideja o nečemu velikom potpuno je zaludjela naciju. Bilo je ovo čudnih nekoliko tjedana u Engleskoj, vrijeme u kojem se bilo lako zaljubiti. Neprestana sunčana razdoblja, vlada na rubu pada i velika očekivanja. U tom nepoznatom teritoriju niknula je uzbudljiva engleska reprezentacija, oslobođena svih duhova prošlosti i vođena rukom jednog nevjerojatno pristojnog i pristupačnog čovjeka. Engleska, najednom lišena bahatosti i samouvjerenosti, djelovala je prijateljski, simpatično i, najšokantnije od svega, kao jako dobra nogometna momčad.

Nacija, naviknuta na poraze, doslovno se onesvijestila. Neslužbena himna Eura 1996. i njezin refren “It’s coming home” postao je odgovor na svako pitanje. Sve je bilo toliko nestvarno i toliko neočekivano da se postavljalo pitanje zašto Engleska, koja je na jednoj utakmici zabila šest golova, ne bi mogla trenirati s gumenom kokoši? Ili ako Engleska može dobiti nekoga na penale, zašto je čudno da se igrači u bazenu utrkuju na jednorozima na napuhavanje?

Duboko u duši, svi su ipak očekivali da će priča na kraju tužno završiti. To je sigurno prošlo kroz glavu Southgateu dok je gledao hrvatske igrače kako slave uspjeh koji je mogao biti njegov. No, ovaj put je razočaranje bilo drukčije. Nije bilo nikakvog krivca, nikakve potrebe za preuveličavanje ili naslađivanje porazom. Nitko nije dobio glupi crveni karton, nitko se nije ozlijedio i nema potrebe za rekonstrukcijom momčadi kao što je bio slučaj prijašnjih godina.

Ne, engleski put je jednostavno morao ovdje završiti protiv momčad s malo više iskustva, malo više znanja i koja je malo više navikla na ovakve utakmice. Modrić je igrao četiri finala Lige prvaka, Mandžukić tri, Lovren i Rakitić po jedno.

S druge strane, samo Jordan Henderson zna kako je igrati najveću utakmicu u klupskom nogometu, a to je okusio tek prije par mjeseci.

Za engleske navijače postojao je samo jedan osjećaj – ponos. Na ono što su vidjeli, na ono što su ostvarili, na ljubav koju su osjetili u svojem narodu i na momčad koja ih je predstavljala. No, Southgateu to nije bilo dovoljno. Čekao je da završi hrvatsko slavlje jer ga nije želio prekidati kako bi svakom igraču i članu stručnog stožera Hrvatske mogao osobno čestitati. Nije želio skrivati razočaranje. Želio ga je osjetiti i iskusiti da mu posluži kao inspiracija da to više ne ponovi.

To je bilo za budućnost. Sadašnjost je, pak, pripala igračima koje je gledao. Igračima koji su Hrvatsku učinili najmanjom zemljom u finalu SP-a od Urugvaja 1950. godine, igrači koji su ovu momčad učinili modernim čudom. Igrači koji nisu prestali trčati čak ni kad su im tijela vrištala da prestanu, ni dok su se borili da uhvate zrak ni dok su im kosti pucale pod težinom utakmice. Radili su za svoju nagradu i zaslužili su je. Čeka ih Francuska.

Još jednom moraju otići “u crveno”.”

RORY SMITH/New York Times