Novak Đoković je u jeku žestokih sukoba Albanaca i Srba na Kosovu izazvao velike kontroverze potezom na Roland Garrosu. Nakon pojede protiv protiv Amerikanca Aleksandra Kovačevića prišao je televizijskoj kameri i na njoj napisao: “Kosovo je srce Srbije! Stop nasilju.”
Tijekom meča svađao se sa sucem, publikom i bivšim tenisačem Alexom Corretjom. Slično se ponašao i u meču protiv španjolskog tenisača Alejandra Davidovicha Fokine. Publika ga je žestoko izviždala, na što je Đoković uzvraćao provokacijama. Sve to bio je povod britanskom Independentu za tekst pod naslovom “Nitko ne voli Novaka Đokovića. Njega nije briga”.
U njemu je Đoković oštro kritiziran zbog geste o srpskom Kosovu, za koju se ističe da nema nikakve veze s porukom o miru, već da je motivirana politikom. Točnije, da je to potez političke karijere, koju je Đoković već počeo i kojoj će se potpuno prepustiti nakon što završi igračku karijeru. Novinar Jim White za The Independent piše:
“Kada je Novak Đoković napisao poruku preko objektiva televizijske kamere na Otvorenom prvenstvu Francuske, točno je znao što radi. Odgovarajući na najnovije etničke tenzije na Kosovu, uzeo je flomaster koji mu je dao lovac na autograme i napisao: ‘Kosovo je srce Srbije. Stop nasilju.’
Ali ovo nije bila nekakva gesta mira i ljubavi, kao što je pokazao kada je ponovio riječi na Instagramu. U njegovom škrabanju je postojala svrha. Ovo je bio namjeran potez, politički, provokativan i naglašen. Ukratko, tipično đokovićevski.
I njegov komentar je imao željeni učinak: Olimpijski odbor Kosova je odmah pozvao na istragu, tvrdeći da je, iako taj čin nije prekršio nikakva međunarodna sportska pravila, opasna intervencija koja je podgrijala već zapaljenu atmosferu.
“Nije ga ni najmanje briga što o tome misle Albanci na Kosovu, publika u Parizu ili New Yorku. On se obraća srpskom puku”
Đokovića nije briga što misli Olimpijski odbor Kosova. Nikada se nije suzdržavao bavljenja teškim pitanjima u bivšoj Jugoslaviji. I njegovi stavovi su nepokolebljivi. Tako je 2008. godine, kada se prvi put raspravljalo o odcjepljenju Kosova od njegove domovine, on napisao na društvenim mrežama: ‘Spremni smo braniti ono što je naše. Kosovo je Srbija.’
Zaista, kada je riječ o njegovim mišljenjima – on je podjednako glasan oko cijepljenja protiv korone i moderne medicinske prakse kao i o balkanskoj politici – nitko ne može optužiti najboljeg tenisača svijeta da je ikada šutio.
Njegovi stavovi možda neće biti od velike važnosti ljubiteljima tenisa u Parizu, New Yorku ili Melbourneu, ali on se njima i ne obraća. Kada je našvrljao svoju poruku preko kamere, razgovarao je sa svojim ljudima kod kuće.
“Za brojne Srbe on je Srbija”
Sugerirati da je Đoković jednostavno najpoznatiji i najomiljeniji pojedinac u Srbiji, prije bi značilo podcjenjivati njegovo značenje tamo. U Beogradu ga smatraju najvećim bogatstvom svoje nacije, jedinom figurom koja svoj nacionalni identitet projicira širom svijeta. Za mnoge svoje zemljake on je Srbija. A Đoković je više nego svjestan svog statusa.
Iako nije tako žestoki nacionalist kao što je njegov otac Srđan, koji je rođen na Kosovu, on ipak prihvaća ideju da je Srbija pogrešno shvaćena, na kraju međunarodne viktimizacije, da je država pretvorena u izgnanika namjernim dezinformacijama.
“Suptilniji je od svog oca, žestokog srpskog nacionalista…”
U intervjuima je često govorio o svom djetinjstvu: trenirao je tenis u krateru od bombe dok je njegov rodni grad bio na udaru NATO snaga tijekom raspada Jugoslavije. Govorio je o tome kako mu je sukob stvorio osjećaj tko je on. U njegovom umu, to je uvijek bilo “mi protiv svijeta”.
Kako je rekao u obraćanju srpskim medijima poslije posljednjeg naleta autoriteta, nije ga briga što će ostatak svijeta misliti. Borba je sve. ‘Da, napravio sam puno grešaka, ali barem sam bio autentičan’, rekao je i dodao: ‘Odabrao bih to svaki put u usporedbi s izgovorom onoga što se sviđa onima koji se pridržavaju standarda establišmenta.’
“Napravio je turnir u Hrvatskoj kako bi se narugao strahu od korone”
Ideja da je on buntovnik proteže se dalje od njegove nacionalističke politike. Kada je bio domaćin turnira u Hrvatskoj na vrhuncu pandemije, učinio je to kako bi dokazao svijetu da medicinsko grupno razmišljanje precjenjuje snagu virusa. Nema veze što su on i njegova žena naknadno zaraženi; Đoković nije htio pokloniti se nametnutim ograničenjima tako što će se cijepiti.
Čak i kada je to značilo da je bio prisiljen odložiti svoj cilj da postane najbolji tenisač svih vremena, jer je izbačen iz Australije u siječnju 2022., prije Australian Opena i kada je odbio priliku igrati na turniru u Francuskoj, on nije htio odstupiti.
Njegov otac je, inače, dugo njegovao ideju da je njegov sin čovjek koji je kažnjen zbog svojih stavova. Kada je Novak deportiran iz Australije nakon što nije uspio pribaviti medicinske dokaze za izuzeće od cijepljenja, Srđan ga je nazvao “suvremenim Spartancem”, koji je “razapet kao Isus Krist”.
Slično tome, samo zato što većina civiliziranog svijeta priznaje pravo Kosova na samostalnost, Novak Đoković ne ide tim smjerom. Jer za njega je opsadni mentalitet koji takva pozicija stvara vitalno motivacijsko oruđe. Svijet možda voli Federera i Nadala, publika na Roland Garrosu i Wimbledonu uvijek može favorizirati njegovog protivnika, ali to ga se nimalo ne tiče.
“Po francuskim kamerama škraba jer je to dio njegove kampanje u Srbiji”
Takvom antipatijom će podmazati mehanizam svog opredjeljenja. Kao navijač Millwalla koji igra tenis. Nitko ga ne voli – ali njega nije briga. A kada se povuče iz igre, kao gotovo sigurno najtrofejniji tenisač u povijesti, njegova budućnost je jasna.
Poput Georgea Weaha u Liberiji ili Imrana Kana u Pakistanu, on će iskoristiti jedinstvenu sportsku slavu da izgradi domaću političku karijeru.
Zato škraba po francuskim kamerama: njegova kampanja za Srbiju je već počela. Ali, ne treba se puno truditi. Iskreno, ako i kada se bude kandidirao za predsjednika Srbije, svaki drugi kandidat se može povući.”
