Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima u Hrvatskoj se obilježava 23. kolovoza i europski je Dan sjećanja na žrtve totalitarnih diktatura u Europi u 20. stoljeću.
Spomendan potječe od Praške deklaracije o zločinima komunizma iz 2008., koju je predložio i potpisao Vaclav Havel i brojni članovi Europskog parlamenta.
Datum je izabran jer je taj dan potpisan njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju, poznat kao Sporazum Molotov-Ribbentrop, kojim je postignut javni sporazum o nenapadanju i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi. U slobodnom svijetu na taj dan organizirali su se prosvjedi pod nazivom Dan crne vrpce s ciljem upoznavanja svijeta o prikrivanju zločina.
Dana 23. rujna 2008. potpisana je Izjava Europskog parlamenta za uspostavu Dana sjećanja. Pozvani su parlamenti i vlade svih država članica EU, država kandidatkinja za EU kao i zemalja povezanih s Europskom unijom, na usvajanje i provedbu te Rezolucije.
Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina. Brojne žrtve komunističkih režima zaslužuju sućut, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji.
Skupština poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude.
Hrvatski sabor je 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj u kojoj je navedeno da su totalitarni komunistički režimi bili, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava.
U Hrvatskoj se 23. kolovoza, Estoniji, Latviji, Litvi, Sloveniji i Švedskoj obilježava Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, dok osamnaest drugih članica obilježava 27. siječnja, na dan kad je 1945. oslobođen Auschwitz, kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta
Katolički tjednik “Glas Koncila” u komentaru najnovijeg broja piše da Europski dan sjećanja na komunističkog režima u Hrvatskoj još nije zaživio jer za to nema političke volje.
“Današnju Hrvatsku i hrvatsko društvo kontroliraju one političke i medijske snage koje ne žele zauzeti pravedni odnos prema svim žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća pa, dosljedno, ni prema hrvatskim žrtvama u velikosrpskoj agresiji. Nije slučajno oklijevanje s otkapanjima masovnih grobnica, kako onih poratnih, tako i onih iz Domovinskog rata, kao npr. one, za koju se zna, a u koju je prije 25 godine najvjerojatnije bačen i ubijeni humanist, pakrački liječnik Ivan Šreter. Neispravan odnos prema prošlosti guši sadašnjost i ugrožava budućnost”, piše Ivan Miklenić.
Miklenić podsjeća na riječi kardinala Josipa Bozanića u Mariji Bistrici da “iskrivljavanje povijesti, neprestano prekrajanje povijesnih udžbenika, dovodi do krize nade i vizije budućnosti, do krize identiteta”.
Iako propovijed kardinala Bozanića nije izazvala veliki medijski odjek u njoj je sažeta bit stvari suvremene Hrvatske. Prekrajanje prošlosti dovodi do gubitka nade i vizije budućnosti.
Komunistički diktator Josip Broz Tito u brojnim biografijama ima ime prešućene godine. Doskora se vrlo malo znalo o periodu od 1934. do 1937. , od izlaska iz zatvora do izbora za generalnog sekretara KPJ. Boravio je u Moskvi, posjećivao internacionalne brigade u Građanskom ratu u Španjolskoj, putovao u Tursku, Sibir, Kinu. Bio je Staljinov ubojica koji je likvidirao neposlušne ili odmetnute članove partije. Nastojao je zadobiti Staljinovo povjerenje, a likvidirati sve koji su smetali njegovoj karijeri.
Kad su 23. kolovoza 1939. ministri vanjskih poslova Njemačke i Sovjetskog saveza Molotov i Ribbentrop u Moskvi potpisali Pakt o nenapadanju, Tito i vodstvo KPJ podržali su potpisani dogovor. Staljin i Hitler bili su drage i mudre vođe.
Iako je službeno bio označen kao Pakt o nenapadanju, sporazum je imao i tajni protokol kojim je izvršena podjela interesnih sfera u nezavisnim zemljama Finskoj, Latviji, Litvi, Estoniji, Poljskoj i Rumunjskoj. Kao posljedica sporazuma sve navedene zemlje su napadnute i okupirane. Jedino je Finska uspjela sačuvati nezavisnost, ali i ona je bila prisiljena ustupiti određene teritorije Rusima.
Tjedan dana nakon potpisivanja Pakta o nenapadanju, dok se tinta još nije osušila, 1. rujna 1939. Hitlerova Njemačka napala je Poljsku sa zapada, a dva tjedna kasnije i Staljinova Crvena armija s istoka. Poljska je raskomada, a osim 40 posto teritorija Poljske Staljin je okupirao i cijelu Latviju i Estoniju.
Dva dana nakon ulaska njemačkih trupa u Poljsku 3. rujna 1939. Velika Britanija i Francuska objavile su rat Trećem Reichu.
Kako se tad ponašao Tito i KPJ?
Bili su još radikalniji. Ovaj put podržali su samo Hitlera jer Sovjetski savez i Staljin službeno nisu bili u ratu. Englezi i Francuzi objavili su rat samo Njemačkoj. U letku koji je tiskala Komunistička partija Jugoslavije za rat je optužena “imperijalna politika Velike Britanije i Francuske”.
Pakt o ne napadanju između Hitlera i Staljina bio je na snazi do 22. lipnja 1941. godine kada je Njemačka napala SSSR. Taj dan, po zapovijedi iz Moskve, hrvatski komunisti podižu ustanak koji se danas u Hrvatskoj obilježava kao Dan antifašističke borbe.
Kad kardinal Bozanić govori o iskrivljivanju povijesti vjerojatno misli i na tumačenje ovih događaja u povijesnim knjigama. Zašto prešućivati da je Josip Broz Tito u jednoj povijesnoj fazi podržavao Hitlera. Da mu je bio uzor i dragi vođa. Tog trenutka i nije imao previše izbora. Titov odnos sa Staljinom, do sukoba 1948. bio je sličan odnosu kakav su dr. Franjo Tuđman i Mate Boban imali početkom devedesetih. Nijednu važnu stvar Boban nije mogao učiniti bez dr. Tuđmana.
Ni Tito 1939. nije imao izbora nego podržati vođu njemačkog Reicha Adolfa Hitlera. Pitanje je zašto se to prešuje. Istina će nas osloboditi, ma koliko mi šutjeli o tome.
Početkom 90-ih hrvatski komunisti i partizanski borci uopće nisu priznavali da su počinili neki zločin. Znali su reći “ako je nešto bilo to su izolirani incidenti, a počinitelji su kažnjeni”. Vremenom se broj zločina povećao jer tu tolikih razmjera da ih je nemoguće prikriti. Danas priznaju zločine, ali su skloni opravdavati ubojstva. Pobijeni su jer su bili krivi, a dokaz za krivnju je to što su bježali. Tako još uvijek govore i Stipe Mesić, ali i bijednici koji se kriju predstavljaju kao mladi antifašista Hrvatske.
Vremenom će i oni evoluirati jer će dokumentarna gospođa povijest pokazati da su brojni partizanski zločini počinjeni svjesno, da je “čišćenje palube” kako je na Bleiburgu zapovjedio Tito, učinjeno svjesno.
“Oni moraju umrijeti da bi mi živjeli” glasila je zapovijed, a zločini počinjeni nad pripadnicima njemačke nacionalne manjine ozakonjenji su odlukom AVNOJA iz 1944. godine.
Marko Marković/Foto:arhiv
