Stavovi Josipa Brozu Tita oko crkve i religije uglavnom su poznati. Bio je komunistički diktator, sljedbenik marksizm u kojem je jedna od doktrina da je “religija opijum za narod”.
Nakon što je peuzeo i učvrtio vlast u poratnim godinama siulno se trudio odvojiti katoličku crkvu u Hrvatskoj od Vatikana. Kad je kardinal Alozije Stepinac otklonio takvu mogućnost oragnizirao je montirani politički proces na kojem je zagrebački nadiskup, u listopadu 1946., osuđen na 16 godina zatvora .
Hrvatski sabor je 1992. godine usvojio Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu, a 2016. presuda je sudskim putem i službeno poništena.
U biografijama Josipa Broza Tita prenosi se njegova navodna izjava da se kao siromašan dječak radovao Božiću jer je to bio jedni dan u godini kad kad se u kući Brozovih jelo meso.
Učlanivši se u komunističku partiju, budući jugoslavenki diktaotor raskrstio je sve veze s crkvom i Božićem. No i taj stav, po kazivanju nekih aktera partizanske povijesti, imao je izuzetaka
Po svjedočenju Zdenka Duplančića, mitraljesca Prve proleterske brigade, Tito je na Božić 1942. išao na polnoćku u crkvu.
– Moj stric Atilio Duplančić je bio radiotelegrafist u Vrhovnom štabu, a bio je religiozan. I na Božić 1942. kaže on Titu da ide na ponoćku, a Tito će njemu: “Druže Atilio, idem i ja s tobom.” A moj stric je Tita zvao “Jozo”, i kaže on njemu: “Pa di ćeš ti, druže Jozo, u crkvu?”
A Tito veli: “Druže Atilio, puno nas je izginulo, a kad seljaci vide da ja idem u crkvu, onda će i oni doć u partizane.” I tako je i bilo, ispričao je Duplančić u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju u rujnu 2019. godine.
Povijesni izvori, koji bi potvrdili da je ta informacija pouzdana, nisu nam poznati. Pouzdano se zna da je Tito u to vrijeme boravio na području Bihaća (tzv. Bihaćka republika), a tri dana prije Božića, 22. prosinca 1942., govorio je na skupu u Cazinu. Na Božić 1942. vjerojatno je bio u Bihaću gdje tad bio i Vrhovni štab.
Tito o crkvi i vjeri u intervju
Je li u Vašem životu vjera ikada igrala neku značajnu ulogu?
Mi se ni u toku rata, ni kasnije, nikada nismo postavljali tako da vjeru treba likvidirati. Mi smo realisti. Znali smo da ima mnogo ljudi koji vjeruju, ali smo uvijek polazili od toga da i oni treba da se bore zajedno s nama za slobodu i napredak naše zemlje.
Ja sam, na primjer, u ratu imao i jednoga svećenika u Vrhovnom štabu. Bio je to Vlada Zečević. I kad bi smo tako došli s Vrhovnim štabom u neki kraj, gdje su vjerska osjećanja bila dublje usađena kod ljudi, on bi usput održao i poneko bogosluženje u pravoslavnoj crkvi, krštavao je i djecu, i slično. Isti slučaj je bio i s nekim katoličkim sveštenicima. Mnogi su i poginuli u ratu. Mi smo onima koji vjeruju omogućavali da ta osjećanja slobodno ispoljavaju, što je takođe doprinosilo jačanju povjerenja u nas i našu borbu.
Ali, Vi osobno niste religiozni… ?
“Ja am ateist. Ali, tko hoće da ide u crkvu i da se moli nek se moli; ja se tome ne protivim. Širile su se vani razne priče o tome da se mi borimo protiv crkve, vjere, da hapsimo vjernike. Točno je da smo mi hapsili i neke od njih, ali samo one koji su sarađivali sa okupatorom. Takav je slučaj bio i sa nadbiskupom Stepincem u Zagrebu koji je bio ustaša; za vrijeme rata u Hrvatskoj je prekrštavao pravoslavne u katoličku vjeru. Sarađivao je s Nijemcima i ustašama. Bio je otvoreni neprijatelj nas i naših naroda. I morali smo da ga hapsimo i sudimo na 15 godina. (osuđen je na 16 godina, op.a.) Kasnije i nije bio u zatvoru, već je upućen u svoje selo gdje je imao crkvu i mogućnost da se moli. Tu je i umro od leukemije.
Vjerujem, inače, da znate da sam ja bio primljen i kod pape. Zapravo, za vrijeme rata tadašnji papa mene je ekskomunicirao iz katoličke crkve. ( Citirano po knjizi Zoran Panovića “Josip Broz Tito: Bilo jednom u Jugoslaviji”, Beograd 2020.)
Tako je Tito govorio u intervjuima, a stvarnosti je ubijeno stotine svećenika, a prvi na meti su bili svećenici Katoličke crkve. U Zagrebu 20 godina ( do 1966.) nije dopuštena izgradnja ni jednog vjerskog objekta.
Prema studiji Ivana Lučića “Komunistička represija nad Katoličkom Crkvom u BiH 1945. – 1990.“( Matica hrvatska, Stolac, 2008. ) Titova vlast je ubila su 511 osoba iz struktura Katoličke crkve.
“Tijekom Drugoga svjetskog rata pripadnici različitih partizanskih jedinica ubili su 314 katoličkih svećenika, a poslije rata za vrijeme vlasti KPJ ubijeno je još 118 crkvenih osoba. Na Križnom putu od pripadnika partizanskih jedinica ubijene su 64, a na odsluženju vojnog roka još 15 crkvenih osoba.”
Osim prema katoličkom svećenstvu Titova vlast u poratnim godinama bila je posebno okrunta prema pripadnicima njemačke nacionalne manjine u Jugoslaviji. Tito je imao glavnu riječ u donošenju odluke i praktičnoj provedbi etničkog čišćenja i protjerivanju gotovo destine pa i stotine tisuća Nijemaca.
Na popisu 1931. bilo ih je 495 000, a prema popisu stanovništva iz 1948. godine, na području FNR Jugoslavije živjelo je 55 337 Nijemaca.
No, unatoč progonima i teroru Tito nije uspio odvojiti narod od vjere, ni Crkvu od Vatikana
O vjerskim slobodama u SFRJ te je li se smjelo ići u Crkvu u Titovo vrijeme, u izvješću CIA-e iz 1953. godine je navedeno: “Nije zabranjeno, ali nije poticano i ne smatra se poželjnim ponašanjem.”
Diplomatske odnose između Svete Stolice i Jugoslavije Tito je prekinuo 1952. kad je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac imenovan kardinalom.
Nakon dugotrajnih pregovora u lipnju 1966. godine, Sveta stolica i Jugoslavija potpisale su u Beogradu protokol kojim Jugoslavija potvrđuje slobodu vjeroispovijesti. Tim je dokumentom potvrđena nadležnost Svete Stolice nad Katoličkom crkvom u Jugoslaviji u duhovnim stvarima.
Vatikan je pak izjavio da svećenici ne mogu svoje crkvene i vjerske funkcije zloupotrebljavati u političke svrhe te je osudio političko nasilje i politički terorizam. Te je godine dopuštena i prodaja ploča s božićnim pjesmama, a izdana je i dozvola za gradnju prve nove katoličke crkve u Zagrebu.
Diplomatski odnosi s Vatikana i SFRJ uspostavljeni su 1970. godine, a 27. ožujka 1971. Tito je u pratnji supruge Jovanke posjetio Vatikan gdje ga je primio papa Pavao VI.
Novinar koji je za JRT osam godina pratio Tita svojednobno mi je pričao da je to bio jedini susret na kojem je Tito bio nervozan, bez samouvjerenosti pa i bahatosti kakvu je znao pokazivati pri susretima s drugim državnicima.
M.Marković /Foto: AP
