Tko je bio Vlado Ranogajec, novi na listi za odstrel iz Zagreba

Tko je bio Vlado Ranogajec, i zbog čega je, nakon ukidanja Trga maršala Tita, prvi na listi  Zlatka Hasanbegovića za micanje iz Zagreba, piše portal Narod.hr 

“Notorni Ranogajec ima ulicu u Zagrebu, a bio je javni tužitelj i potpisao je bjanko stotine smrtnih presuda”, rekao je nedavno dr. Zlatko Hasanbegović, predsjednik skupštinskog Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova grada Zagreba tijekom rasprave o preimenovanju Trga maršala Tita u Zagrebu.

Koju godinu ranije Maja Runje, utemeljiteljica građanske inicijative ‘Krug za Trg’ upozorila je na zločinačku biografiju Ranogajca:

“Ranogajec je osoba koja je u poslijeratnim godinama potpisala stotine naloga za strijeljanje, nakon kojih bi obitelji dobile tek obavijest na komadiću papira. Na zahtjev članova obitelji njegovih žrtava poslali smo zahtjev Gradu da se Ulica Vlade Ranogajca preimenuje gradski je Odbor za imenovanje naselja trgova i ulica odgovorio da je Vlado Ranogajec bio istaknuti sportski radnik”

Naime, nakon odlaska sa sudske službe u komunističkoj diktaturi Vlado Ranogajec postao je predsjednikom nogometnog saveza od 1953-1957. godine. Što to mijenja na činjenici da je prije toga bio u službi komunističkog mraka i ludila, ne znamo, treba pitati one koji su dali ovakvo suludo objašnjenje.

To je poput argumenta da je Tito prije nego je postao diktator i masovni ubojica bio radnik u brodogradilištu ili Ante Pavelić dobar odvjetnik u Zagrebu.

Taj čovjek Vlado Ranogajec, koji je mnoge zagrebačke obitelji zavio u crnu, i danas 2017. ima ulicu u gusto naseljenom i popularnom dijelu Zagreba – naselju Jarun pored Jarunskog jezera!

Svakoga dana djeca, žene, ljudi prolaze tom ulicom ni ne znajući da se radi o osobi koja je mnoge ljude poslala u komunističke kazamate i pred streljačke vodove.

Smrtna presuda franjevcima iz Zagreba i Vlado Ranogajec

Optuženici (nevini franjevački svećenici op.) se na sudu nisu snalazili, vidjelo se da ih je UDBA psihički slomila. U jednom času kad je obrana pokušala iznijeti istinu i osporiti točke optužbe, javni tužitelj je zahtijevao od predsjednika suda da se npr. dr. Ćirilu Brajši, branitelju o. Leonarda Bajića, oduzme riječ.

Brajša je rekao: »Ja sam branitelj gvardijana fra Leonarda Bajića. Izjavljujem na temelju iskaza spomenutoga gvardijana da je sve podmetnuto, lažno, neistinito. Spreman sam dokazati svoju tvrdnju’.

Tada se ustade javni tužitelj Vladimir Ranogajec. Diktatorskim mu riječima naredi: „Sjedi dolje! Daj ovamo spise! I Tebe ću staviti na optuženičku klupu! Odnese mu iz ruke dokumente, a Brajša iznenađen sjede na svoje mjesto.“ Menđušić

U tomu se isticao gospodin Mate Tafra, „branitelj“ fra Serafina Rajića. On je, umjesto da brani svoga klijenta, za njega tražio najveću kaznu „za primjer drugim fratrima, kvislinzima i izdajicama.“

Teško su zvučale riječi presude: osuđuju se na smrt strijeljanjem o. fra Matej Vodanović i o. fra Serafin Rajić. O. Petar Grabić se osuđuje na 14 godina robije a o. Leonard Bajić na 12 godina robije. O. Jozo Visković na 15 godina gubitka slobode s prisilnim radom. O. Albert Bukić se osuđuje na sedam godina prisilnog rada s gubitkom slobode

Potresna  zagrebačka priča iz 1945. –  oca četvero djece Ranogajec šalje u smrt

Dana 8. svibnja 1945. poslije podne ulaze prve partizanske jedinice u napušteni grad Zagreb. Zagreb od  6. svibnja čuvaju od pljačke i mogućih obračuna naoružani pripadnici Narodne zaštite (sa žutim trakama oko rukava, na kojima je bila oznaka NZ i broj svakog pripadnika) u kojoj je i Jerolimov sin Boris. Stoga u tom inter-regnumu između dviju suprotnih vojski, jedne poražene koja je napustila grad i druge pobjedničke koja će tek ući u napušteni grad i “osloboditi ga”, (iako su ga oružane snage i policija napustile) u gradu u to vrijeme nema pljačke, provale u stanove, ni oružanih ispada ili obračuna među građanstvom.

Glavnina vojske i  beskonačne kolone civila napustile su Zagreb već tijekom 7. svibnja. Po povlačenju zadnjih vojnih snaga (zalaznice) njemačke, domobranske i ustaške vojske grad je posve pust,  kao mrtvi grad. I tada predvečer  8. svibnja u Hercegovačku ulicu dolaze prvi partizani. Samo nekoliko sati prije taj dio grada napustila je njemačka zalaznica s oklopnim kolima, jer je u Bosanskoj ulici neposredno uz Istarsku ulicu u kojoj je stanovao Jerolim s obitelji bio njemački generalštab. To predvečerje čuju se rafali mitraljeza i automata podno Zagrebačke gore, jer dolazi do neposrednog dodira između ostataka vojske koja čini zalaznicu i pridošlih partizanskih jedinica.

Dva dana poslije partizani su na prijevaru Jerolima odveli od njegove obitelji, na saslušanje u Andrijevićevu ulicu broj 4, gdje je tada bio smješten partizanski štab za taj dio grada.

Došavši u Istarsku 39 i pozvonivši na ulaznim vratima zatražili su, da on u kućnim papučama i u kućnom kaputiću (onako kako je došao na ulazna vrata svog stana) ide s njima samo nekoliko koraka od kuće, te se ne treba oblačiti, jer da ga jedna njihova “drugarica” zbog nečeg treba i da će se odmah vratiti. Tako je na očigled susjeda, koji su pratili zbivanja u našoj ulici iza svojih zavjesa, on u kućnim papučama i kućnom kaputiću odveden na prijevaru od svoje kuće, odveden bez oproštaja od svojim dragih, da se više nikada ne vrati u svoj dom.

Ulice su tada bile puste i u gradu je vladao strah od nepoznatog i mogućih represalija, jedino su se simpatizeri komunista tome radovali, ali ih još javno nije bilo na ulicama. Jerolim bi vjerojatno već tu noć bio strijeljan, kao što su to učinili partizani tih noći s tisućama Hrvata u gradu Zagrebu i njegovoj okolici.

No, vidjevši kako partizani odvode gospodina Malinara susjedi su njegovu suprugu upozorili, da je to sigurno zamka i da će joj suprug stradati. Stoga je ona odmah krenula u partizanski štab u Andrijevićevoj ulici i tamo odrješito upozorila partizanske oficire, da paze što rade njezinom suprugu, jer je njezin brat u Titovom glavnom štabu (takve informacije je imala o bratu Vladimiru, koji je bio u partizanima).

Tamo je zatekla svog supruga Jerolima žicom vezanih ruku na leđima.

Tako te noći Jerolim nije likvidiran, nego je drugi dan prebačen u Savsku cestu (u zgradu današnje Učiteljske akademije), gdje je tih dana pobijeno mnogo zarobljenika. Zatim je odveden u zarobljenički logor na Kanalu (koji je bio tada na prostoru na kojem je danas Autobusni kolodvor u Zagrebu). Tamo su tada bili nizovi drvenih baraka za zarobljenike, a prostor oko njih bio je ograđen bodljikavom žicom i okružen partizanskim stražama.

Nezaboravno stravična slika ostala je u sjećanju iz tih dana, dana neposredno po završetku 2. svjetskog rata. Zarobljeni domobrani, ustaše i civili zbijeni u skupine s jedne strane logorske žice, a na cesti s druge strane njihovi najmiliji, koji su željeli bar nekoliko riječi čuti od svojih i uručiti im košaricu s hranom otkinutom od svojih usta, no ništa od toga. Samo snažni povici “Odbijte drugovi i drugarice!”, a zatim bi slijedio u znak zastrašivanja niz rafala automatima (engleskim automatskim puškama) iznad glava onih koji su željeli vidjeti svoje najbliže. Drugi svjetski rat je završio, ali ovdje je još uvijek bilo ratno stanje sa svim svojim mržnjama i osvetama.

Vera i cijela njezina obitelj bili su uvjereni, da će oca Jerolima ubrzo pustiti kući, jer ne samo da nikom nije učinio ništa nažao, nego štoviše spašavao je sve one, koje je mogao i koji su mu se obratili. Dok je on još bio zatočen u logoru na Kanalu, njegov nećak Franjo Kauzlarić koji tada vodi njegovu knjigovežnicu, odbija da dade i mali dio prihoda radnje  obitelji, jer da to sada više nije Malinarovo, nego je knjigovežnicu preuzela II. jugoslavenska armija. Prije bilo kakve sudske odluke i službene presude Jerolimu Malinaru, zabranjen je pristup njegove obitelji njegovoj knjigoveškoj radnji, koju je on uz ogromno odricanje, velika zaduživanja i izuzetnu sposobnost, te neizmjernu radinost zajedno s suprugom Verom opremio i svojim radom stvorio.

Najstariji Jerolimov sin ide sredinom lipnja s omladinom grada Zagreba na žetvu u Slavoniju (Đakovo i okolna mjesta) da se spasi žito na poljima, uvjeren da će njegov otac već biti kod kuće, kada se on vrati sa žetve.

No, obitelj Malinar saznaje iz novina (Vjesnika od 16. srpnja 1945. godine) presudu partizanskog  suda, da je zbog djela narodnog neprijatelja na kaznu smrti strijeljanjem i trajan gubitak svih političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju imovine osuđen Verin suprug Jerolim, te da je presuda izvršena 15. srpnja 1945. godine.  

Supruga Vera je ne znajući ništa o tome (prije te novinske vijesti), tu noć uoči tj. od 14. na 15. srpnja probdjela u nekom bunilu i užasu, govoreći djeci, da sigurno sada njihovog tatu jako muče, da to ona osjeća, te da će ga ubiti. Da, ona je tu noć užasa proživljavala zajedno s njim opraštajući se od njega. Boris dolazeći kući, nalazi majku zaplakanu i izbezumljenu i sam ne može shvatiti, da je njegov dobri otac Jerolim od partizana likvidiran.

Istovremeno je “u ime naroda” konfiscirana (oduzeta) sva njegova imovina, te tako Vera Malinar rođena Jesensky u dobi od 43 godine postaje udovicom sa četvero malodobne djece i to bez ikakvih prihoda. No, tu pismenu presudu Vojnog suda Komande grada Zagreba njegova supruga Vera prima tek sredinom rujna 1945. godine.

Stoga u prvim mjesecima po objavljenoj osudi (u Vjesniku sredinom srpnja) Vera živi u nekoj lažnoj nadi, da to nije istina, da su vjerojatno Jerolima odveli u rudnike u Srbiji ili da je u Sibiru. Živi u teškoj depresiji i stalno se sastaje sa susjedama, čiji su muževi od partizana ubijeni i koje isto žive u lažnoj nadi. Traže sve moguće veze i poznanstva, da ipak dođe do nekih podataka, da li je Jerolim živ i gdje se nalazi. U crnini je, kao i ostale ratne udovice, te svako malo gubi živce. Ne smije joj se reći, da je to nažalost istina i da sigurno partizani nisu nikog od osuđenih poštedjeli, jer nisu poštedjeli ni mnogo onih, kojima uopće nije suđeno.

Jerolim je pogubljen i pokopan na nepoznatom mjestu. Za njegov grob još i danas se ne zna, stoga je početkom devetog desetljeća prošlog stoljeća na obiteljskoj grobnici oca njegove supruge rođene Jesensky zajedničkim sredstvima Jerolimovih sinova postavljena spomen ploča, njemu u čast i na sjećanje.

Prijepis originalnog teksta presude, a ispod toga je slika presude poslane Jerolimovoj obitelji dva mjeseca po izvršenju presude:

VOJNI   SUD

KOMANDE GRADA ZAGREBA

dana  10.IX.1945.

 Obitelji Malinar Jerolima

 ZAGREB

  Istarska 39

   Presudom ovog suda broj    533/45. od 11.VII. 1945.

 presudjen je Malinar Jeronim Martinov i Margarete r. Beljan, r.30.IX.1897.u Vratima,          Fužine, Delnice, zavičajan i nastanjen u Zagrebu, Istarska 39, knjigoveža, oženjen, otac  4.djece, Hrvat

zbog djela narodnog neprijatelja na kaznu smrti streljanjem i trajan gubitak svih političkihpojedinih gradjanskih prava i konfiskaciju imovine u smislu čl. 6 Zakona o konfiskaciji.

Ova je presuda izvršna. Tokom istrage ustanovljeno je, da posjeduje slijedeći imetak:

knjigovežnu radnju.

                                             Smrt fašizmu – Sloboda narodu !

                                                                      ž i g                             

                                                                                                 Pretsjednik, kapetan.

                                                                                                    Vlado Ranogajec