Predsjednik Zoran Milanović hrvatskog premijera Andreja Plenkovića usporedo je srbijanskim političarom Milanom Stojadinovićem, predsjednikom vlade Kraljevine Jugoslavije od 1935. do 1939. godine.
Komentirajući Plenkovićevu izjavu da njegova diplomacija neće izgledati kao što je izgledala u vrijeme bivših predsjednika Mesića i Josipovića Milanović je u Kijevu
”Ha, ha, a što da vam kažem? Čovjek će zapaliti Artemidin hram. Uspoređuje bivše predsjednike s Kissingerom. To valjda zato što sam ja za njega rekao Hruščov pa se sjetio Kissingera. Plenkoviću, to nisu Kissingeri, nego hrvatski predsjednici. To je glupo, uspoređivati nekoga tko je predsjednik svih građana, dva ili tri puta je izabran, s jednim namještenikom koji je služio američkom predsjedniku. A što je on dao? S čime da ja usporedim Plenkovića? To je ruganje s ljudima koji su radili taj posao, Plenković je bio jedan mali, običan diplomat. On je hrvatski Milo Stojadinović”, izjavio je Milanović.
Tko je bio Milan Stojadinović?
Milan Stojadinović (Čačak, 4. kolovoza 1888. – Buenos Aires, 24. listopada 1961.), srpski ekonomist, sveučilišni profesor i političar. Predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije od 24. lipnja 1935. do 5. veljače 1939. godine. Bio član Jugoslavenske radikalne zajednice i Srpske radikalne stranke.
Tijekom Drugog svjetskog rata, 18. ožujka 1941., prognan na grčki teritorij, a zatim predan Englezima. U Argentinu je uselio 1948. i nastanio se u Buenos Airesu. U Buenos Airesu je uspostavio s bivšim poglavnikom NDH Antom Pavelićem, s kojim krajem 1954. godine sklapa načelni dogovor o razbijanju i podjeli komunističke Jugoslavije.
Stojadinović i Pavelić u Benos Airesu 1954. godine
Dvije godine poslije njegove smrti 1963., “El Economist” objavljuje njegove memoare “Ni rat ni pakt – Jugoslavija između dva rata”.
Stojadinovićev otac bio je sudac u srbijanskom gradu Čačku. Nakon gimnazije u Čačku, pohađa studij prava u Beogradu; nakon studijske godine u Münchenu i Berlinu doktorirao je u Beogradu. Potom službuje u Ministarstvu financija u Parizu, 1913. godine je u Londonu.
S reputacijom talentiranog financijskog pravnika i svjetskog čovjeka, zapošljava se kao službenik u Ministarstvu financija u Beogradu, s državnu službu napušta 1919. godine kako bi postao direktorom novoosnovane “British Trade Corporation” u Beogradu.
Poznati srbijanski političar Nikola Pašić 1924. godine uzima 36-godišnjeg Milana Stojadinovića za ministra financija u vladi u kojoj ostaje do 1928. godine. Iskazuje se u stabilizaciji jugoslavenskog dinara.
Za vrijeme diktature kralja Aleksandra (1929. – 1935.), kad je raspušten parlament i ukinute stranke, Stojadinović nije politički aktivan. No u dobrim je odnosima s državnim vlastima pa djeluje u upravama više poduzeća (među kojima jugoslavenske filijale dvaju britanskih korporacija) i postaje predsjednik beogradske Burze.
Nakon što je u prosincu 1934. godine u atentatu ubijen kralj Aleksandar i nakon potom održanih parlamentarnih izbora u svibnju 1935. godine, Stojadinović prihvaća poziv regenta Pavla i postaje premijer Kraljevine Jugoslavije. S obzirom na to da je Stojadinović bio poslovno duboko povezan s britanskim kapitalom, njegov dolazak na čelo jugoslavenske vlade označio je prevladavanje britanskog utjecaja u toj državi.
U njegovoj vladi su sudjelovali slovenski političar Anton Korošec i bošnjački (tada se govorilo: “muslimanski”) politički vođa Mehmed Spaho.
Stojadinovićevi biografi navode da je vodio modernu i ekonomski usmjerenu politiku, usmjerenu na industrijalizaciju zemlje. Za razliku od prethodne vlade Bogoljuba Jevtića koja je striktno provodila jugoslavensku ideologiju prema kojoj su Srbi, Hrvati i Slovenci pripadnici tzv. “jugoslavenskog naroda” (Hrvati za tu ideologiju nisu bili narod, nego “pleme”) , vodio je politiku koja je prema Hrvatima bila pomirljiva.
Stojadinovićeva vlada je 1936. godine otpisala konkordat sa Svetom Stolicom radi uređenja statusa Katoličke crkve koji u Jugoslaviji nije bio pravno uređen. No, zbog žestokog otpora Srpske pravoslavne Crkve konkordat nije ratificiran u Skupštini. SPC je smatrala da ona treba imati državni status kao što imaju pravoslavne crkve u većinski pravoslavnim zemljama poput Rumunjske, Bugarske i Grčke
Srbi su u velikoj mjeri bili nezadovoljni Stojadinovićevom politikom zato što je Antonu Korošcu prepustio faktički vlast u Sloveniji (“Dravska banovina”), a osobito ih je smetalo što na području Bosne i Hercegovine presudnu je riječ imao Mehmed Spaho.
Stojadinović je u parlamentu većinu osigurao zahvaljujući članovima Skupštine iz redova Srba koji su bili odani kraljevskom dvoru i izvršnoj vlasti: oni su okupljeni u novoformiranu partiju (od političara koji su u vlast ušli na listama drugih stranaka) “Jugoslavenska radikalna zajednica” (često izgovarano “Jereze”, od kratice “JRZ”).
S Hrvatima okupljenima oko Hrvatske seljačke stranke su politički pregovori bili dugotrajni i teški, a nagodbu s HSS-om, kojim je formirana Banovina Hrvatska, postigao je Dragiša Cvetković, Stojadinovićev nasljednik na mjestu premijera.
Taj dogovor poznat je kao Sporazum Cvetković- Maček 26. kolovoza 1939. sklopili su predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Seljačko-demokratske koalicije ( i predsjednik Hrvatske seljačke stranke) Vladko Maček. Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik te do proglašenja Banovine Hrvatske.
U programu JRZ se spominjalo “poštovanje triju imena našega naroda – Srbin, Hrvat i Slovenac i njihove ravnopravnosti, poštovanje tradicije, jer će se tako razvijati međusobno povjerenje.” Iako Stojadinović zapravo i nije bio neki predani pobornik ideje “troimenog” jugoslavenskog naroda, za Hrvatsku seljačku stranku i Hrvate u cjelini je ovakvo izražavanje privrženosti jugoslavensku bilo posve neprihvatljivo.
Iako je Stojadinovićeve JEREZA, kao “kućna partija” kraljevske kuće, u sumnjivim okolnostima postigla većinu na izborima za Narodnu skupštinu Kraljevine Jugoslavije 1938., duboka politička kriza dovodi 5. veljače 1939. do pada vlade Milana Stojadinovića. Knez Pavle Karađorđević povjerava sastav nove vlade Dragiši Cvetkoviću, do tada ministru socijalne politike i narodnog zdravlja u Stojadinovićevoj vladi.
Na početku rata jugoslovenske vlasti su ga izručile Britancima, interniran je na otok Mauricijus, gdje je bio pod britanskim nadzorom.
Nakon II. svjetskog rata odlazi Stojadinović u emigraciju i od 1948. godine živi i posluje u Argentini. Za hrvatski emigrantski časopis “Izbor”, koji je pokrenuo publicist Josip Subašić, Stojadinović je 1953. godine dao je intervju u kojem se zalaže za mirnu razgradnju Jugoslavije:
“Ono što ja tražim za srpski narod ne mogu a da ne priznam i hrvatskom narodu. To stanovište zastupao je i moj veliki učitelj Nikola Pašić još za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada se prvi put povela riječ o stvaranju zajedničke države Srbije i Hrvatske. Uostalom, ideja o stvaranju Jugoslavije nije ponikla kod nas u Srbiji već je došla kao import iz vaših hrvatskih krajeva. Bila je greška što onda nije Hrvatima dato ono što im, po mom mišljenju, sada treba dati,” kazao je Stojadinović za Izbor.
Stojadinović zaključuje da je eventualni sporazum jedini način “da se konačno stane na kraj međusobnom uništavanju, jer Srbi i Hrvati su stotinama godina živjeli u posebnim državama i uvijek u najboljem prijateljstvu te sam siguran da ćemo opet biti upućeni jedni na druge i pomagati se u obrani zajedničkih interesa”.
Stojadinović i Pavelić na druženju u Argentini 1954. godine
S bivšim poglavnikom NDH Antom Pavelićem ulazi u bliske, čak prijateljske odnose, međusobno se posjećivali i jedan drugog nazivali “najvećim sinom” hrvatskog odnosno srpskog naroda
Analitičari prilika među srpskom i hrvatskom emigracijom odmah su procijenili da je samo pitanje vremena kada će dvojica “bivših” naći za pregovaračkim stolom. U pojedinim emigrantskim listovima već su se pojavljivali naslovi, u stilu: “Sviće na Drini” ili “Mir na granicama Srbije i Hrvatske”.
Obojica su pokazali spremnost da dogovore podjelu Jugoslavije i o tome 1954. pripremili sporazum. U toj podjeli Hrvatskoj bi uz područje današnje Republike Hrvatske pripalo približno polovica Bosne i Hercegovine.
Kada je rimski “Il Tempo” 11. kolovoza 1954. godine objavio vijest o političkom sporazumu između bivšeg predsjednika jugoslavenske vlade dr. Milana Stojadinovića i poglavnika ustaške NDH dr Ante Pavelića, bila je to velika senzacija za hrvatsku i srpsku emigraciju.
Dopisnik rimskih novina iz Buenos Airesa je napisao: “Iz Buenos Airesa stigla je vijest o izmirenju Stojadinovića i Pavelića, dvojice ljutih neprijatelja prije i poslije Drugog svjetskog rata. Stojadinović i Pavelić, u nazočnosti najbližih suradnika, obavezali su se da priznaju buduće samoopredjeljenje hrvatskog i srpskog naroda kada bude srušena Titova Jugoslavija, te će zajednički raditi na stvaranju nezavisne države Srbije i nezavisne države Hrvatske…”
Sporan je bio jedino Dubrovnik i Sarajevo.
“Pavelić i ja smo mislili o tome. U Hrvatskoj bi se ta granica “pokrivala” s granicama sadašnje Republike Hrvatske. Bosnu ćemo podijeliti po pola, i to tako da granica ide rijekama Bosnom i Neretvom. Zatim: nama Sarajevo, a vama Banjaluka. Doduše, zapadna Bosna je u većini Srpska, ali mi ćemo učiniti taj ustupak u interesu mira. Zato ćemo od Hrvata tražiti protuuslugu – da nama pripadne Dubrovnik.”
Stojadinović pripremio tekst sporazuma, no Pavelić ga nije potpisao.
Na koju fazu života i političkog rada Milana Sojadinovića je mislio Milanović kad Plenkovića uspoređuje sa srpskim i jugoslavenskim političarom nije jasno. Misli na Stojadinovića kao predsjednika rojalističke vlade, na vođu JEREZE koja kupuje poslanike u parlamanetu, na Stojadinoovića koji s Pavelićem u Buenos Airesu dogovara podjelu Jugoslavije ili na nešto četvrto.
Nije baš jasno po čemu su, po mišljenju Milanovića, Plenković i Stojadinović slični. Možda uskoro i to saznamo.
M. Marković/Foto: press
