Tko je naručio ubojstvo Pukanića: “Riješili smo Lexus, mogli bismo i BMW 7”

“25. listopada 2008.  je formalno počeo raditi  tzv. hrvatski FBI, Odjel za kriminalističko obavještajnu analitiku. Snimljen je razgovor među kriminalcima koji je bio njihova sarkastična šala: “Riješili smo Lexus, mogli bismo i BMW 7”. BMW 7 je tada koristio premijer Ivo Sanader.

Bombaški atentat na Pukanića u potpunosti je paralizirao život u metropoli. Strah je te noći zavladao Zagrebom. Policija je blokirala mjesto zločina. Ulice puste, grad prazan, ljudi su otišli kući, gledali izvanredne vijesti i čekali odgovor na pitanje može li država zauzdati i pobijediti mafiju

Brutalan zločin 23. listopada 2008. godine.

‘Dosje Jarak’, novi je dokumentarni serijal koji otvara najteže zločine hrvatske povijesti, a prvi dio priče o ubojstvima Ive Pukanića i Nike Franjića gledatelji su večeras mogli pogledati sinoć u programu RTL-a.

Ni policija ni kriminalci ne pamte brutalniji zločin od onoga koji se dogodio u srcu Zagreba 23. listopada 2008. u 18 sati i 22 minute. U eksploziji podmetnute bombe ubijeni su novinar i vlasnik Nacionala Ivo Pukanić i njegov suradnik Niko Franjić.

Krakovi zločina vode mnogo dalje od Hrvatske – protežu se od Srbije, preko Crne Gore, Bosne i Hercegovine do Bugarske i Švicarske. Znamo tko je ubio Pukanića ovdje u dvorištu Nacionala, ali ne znamo tko je naručio i platio ubojstvo. Upravo zbog toga donosimo ekskluzivna svjedočanstva i nikad objavljene detalje u slučaju koji je i danas, petnaest godina poslije, veliki misterij.

“Užas. To je bilo nešto strašno. Izbijeni su prozori s fasade, PVC prozori pokraj mjesta eksplozije uletjeli su u podrum. Taj prozor je pao na grafičara. Pazite, kad prozor izleti i padne u podrum, kad ti bomba eksplodira ispred radnog mjesta, kad ti se krv širi po podrumu redakcije, kad su ti kolege ranjeni, kad iz prve ruke pratiš što se zbiva, kako se ljudi osobno raspadaju i suočavaju s ultimativnom tragedijom, to je nešto što ne bih poželio ni najgorem neprijatelju”, ispričao je Berislav Jelinić, glavni urednik i vlasnik Nacionala.

Očevici kažu kako su čuli jaku eksploziju nešto prije 6:30. Tada su vidjeli kako Pukanić i Franjić dolaze prema automobilu parkiranom u dvorištu Nacionala. Pokušao je tada Pukanić daljinskim otvoriti automobil, otključati ga i potom je odletio u zrak. Još uvijek neki zaposlenici i novinari Nacionala pokušavaju vratiti vrijeme, shvatiti što se događalo. Kažu kako je Pukanić bio vedar i veseo, planirao dan, nije izgledao ni preplašen ni u strahu za svoj život.

“Taj dan, 23. listopada 2008., ja sam bio u svom uredu u centru grada, prozori su mi bili otvoreni, vani je bilo toplo. Ja sam čuo eksploziju. Nakon minutu me nazvao Pukijev bliski suradnik Bero Jelinić, čovjek koji danas također vodi Nacional. Rekao mi je da je Puki ubijen… i… to me toliko potreslo… da sam nakon te informacije prvo sjedio i rekao da to nije moguće. Bero mi je rekao da je eksplodirala bomba kod njegova auta…

U tom autu sam ga dva tjedna prije ubojstva vozio ja, zvao me Ratkić: ‘Dođi, kupio sam novu pilu. Znaš kakva je? Može se sama parkirati.’ Stigao je njegov Lexus. Nakon što sam došao k sebi, nakon par minuta, prvo sam nazvao premijera Sanadera i rekao sam mu: ‘Predsjedniče, ubijen je Puki.’ S druge strane je nastao muk. Rekao je: ‘Ovo ću sada završiti pa makar ne bio više nikad premijer'”, ispričao je nekadašnji glasnogovornik Vlade Republike Hrvatske Ratko Maček (56).

Pukanićeva obitelj o njemu

“Prvi razlog zašto sam pristala na ovaj intervju je što želim da ponovno netko skupi m**a i počne se baviti tom temom jer mislim da je to za hrvatsku povijest jako bitno da se to razriješi, jer mislim da bi se time razriješilo puno toga i da bi se napravila čistka koja se trebala već prije napraviti. Moj tata zaslužuje da barem kažem u javnosti svoje mišljenje o tome.

Mislim da to zaslužuje, a mislim da se meni neće ništa dogoditi jer niti ja išta znam niti sam ja ikome zanimljiva. Opisala bih ga kao izvanrednog čovjeka, ali dobro, on je bio moj tata pa ne mogu biti skroz objektivna. Bio je jako zabavan i duhovit. Bio je jako brižan. Bio je jako emotivan”, ispričala je Sara Pukanić, kći Ive Pukanića.

“On je moj mali braco kojeg sam vozila u kolicima. On je bio braco kojeg smo svi obožavali. Bok, dečki. Možda gore sad gledaš kako ti ja tu sjedim pod nogicama. Andrija radi priču o tebi jer su kao svi zaboravili kaj je bilo. Svaki vikend dolazim na grob svoga brata, a kroz tjedan dođem obično kad mi bude teško, pa budem ljuta na njega.

Mogao je slikati cure doživotno, bio bi sad šarmantan 60 i nešto godišnji gospodin, još bi uvijek mogao slikati cure, malo bi rekli: ‘Malo je perverzan, slika mlade cure, a već je star.’ To bi ga baš bilo briga. Bio bi jako bogat i bio bi živ”, ispričala je Anka Pukanić, sestra Ive Pukanića.

Strah je zavladao Zagrebom

Teško je s ovim vremenskim odmakom uopće dočarati kakva je bila atmosfera u noći atentata u Zagrebu. Taj listopad 2008. godine bio je posebno krvav jer su nedugo prije ovog atentata dvije djevojke brutalno ubijene u centru Zagreba. Ovaj bombaški atentat na Pukanića u potpunosti je paralizirao život u metropoli.

Strah je te noći zavladao Zagrebom. Policija je blokirala mjesto zločina. Ulice puste, grad prazan, ljudi su otišli kući, gledali izvanredne vijesti i čekali odgovor na pitanje može li država zauzdati i pobijediti mafiju.

“Ja sam počela vrištati, ja sam znala što se dogodilo jer sam ga zvala, nije se javljao. Par sati nakon su mi lagali. Nitko mi se nije usudio reći dok nije došla hitna što se desilo. Onda su mi rekli, iako sam ja znala odmah, čim su javili da je bomba, tata se nije javljao, da se to dogodilo, da nikakva pogreška nije bila”, ispričala je Sara, Pukanićeva kći.

Ubijen i Niko Franjić

Mafijaše nije bilo briga koliko će ljudi poginuti uz Pukanića. Na ovom je mjestu brutalno ubijen i Niko Franjić, direktor marketinga Nacionala. Franjić je iza sebe ostavi suprugu i malodobnog sina.

“Svog pokojnog brata Niku sam zadnji put vidio dvadeset dana prije pogibije kad sam ga pokušao nagovoriti da napusti Nacional jer sam osjećao da bi to moglo biti vrlo opasno. Pogotovo nakon onog pucanja iz pištolja na gospodina Pukanića. Onda sam mu rekao: ‘Non-stop si s njim, previše je opasno, imaš obitelj, vodi računa’.

Tad smo se malo bili i posvađali. Onda je on rekao meni: ‘Ti nisi normalan. Kako ga sad mogu ostaviti kad mu je teško?’… Onda je rekao: ‘Nemoj se ljutiti na svog brata, ja tebe volim’. I to je bilo zadnji put”, rekao je Antun Franjić, brat Nike Franjića.

Ključni dokaz do počinitelja

“Ovo je skuter koji je korišten u atentatu na Ivu Pukanića i Niku Franjića, točnije, ovo su ostaci tog skutera. Unatoč tome što je ispod njega bila postavljena velika količina eksploziva, prednji dio je ostao skoro neoštećen. Ovo je ključni dokaz koji je doveo do počinitelja. Evo kako.

Nekoliko mjeseci ranije, a to počinitelji očito nisu znali, proizvođač ovog motora Peugeot počeo je ugrađivati jednu malu, skrivenu pločicu sa serijskim motorom ovdje u samoj šasiji skutera. Ta je pločica uslijed eksplozije odletjela na krov obližnje zgrade. Istražitelji su je pronašli i taj broj šasije i ta pločica doveli su policiju do počinitelja ovog atentata”, objasnio je Jarak.

“25. 10. je formalno počeo raditi i takozvani hrvatski FBI, Odjel za kriminalističko obavještajnu analitiku. Mi smo tada uključili najmodernije softvere i analitičke alate. U roku dva dana, možda tri, smo identificirali osobu koja je zadnji kupac u slijedu tog motocikla. Radilo se o Robertu Mataniću i on nam je postao prvi osumnjičenik. Paralelno smo od nadležnog suca dobili nalog za tajno praćenje i prisluškivanje i obrada se zahuktavala. Mi smo identificirali onda i Luku Matanića i Amira Mafalanija.

Tri dana nakon ubojstva, mi smo uhvatili dva razgovora koji su nam kao dokaz nedvojbeno ukazali da imamo počinitelje, odnosno dio počinitelja, pod nadzorom. Jedan razgovor koji je bio zanimljiv je bila njihova interna šala kao ‘riješili smo Lexus, mogli bismo i BMW 7’.

Pretpostavljamo da je to išlo u smjeru našeg premijera, ali pretpostavka je majka svih pogrešaka, pa ne bih pretpostavljao previše. Drugo je bilo puno jasnije. Radilo se o strahu kod Roberta Matanića nakon što su iz medija saznali da policija ima pločicu”, ispričao je Vladimir Faber, bivši glavni ravnatelj policije.

“Pratili smo njihove kontakte i utvrdili smo da 28., to je pet dana nakon događaja, imaju komunikaciju s nama nepoznatim brojevima iz Republike Srbije. Nakon što su oni krenuli vozilom prema istoku, prema granici sa Srbijom, sazvao sam hitan sastanak. Nismo bili sigurni još u to da li da krenemo u realizaciju ili ne.

Imajući u vidu da je ta osoba s kojom su komunicirali iz Srbije prešla granicu i ušla u Hrvatsku i da im je odredište bila benzinska pumpa u Spačvanskoj šumi, bila je utrka s vremenom. Naime, nakon što smo dobili dosje svih tih osoba i podatke razmijenili s Bugarskom i Srbijom, mi smo shvatili da imamo posla s kriminalcima međunarodnog formata i to prve klase”, dodao je.

U Dugavama su upali u stan Roberta Matanića uhićenog u blizini srpske granice. U Draškovićevoj ulici pojavili su se s Amirom Mafalanijem te mu drugi put pretresli stan, nakon toga i automobil.

“Uglavnom se radilo o priznanjima kod svakog od sudionika, s time da je svaki pokušavao minimizirati svoj udio i prebacivati odgovornost, Robert na Luku, Luka na Roberta, Amir na Roberta”, kaže Faber.

Uhićeni Milovanović i Gudurić

Željko Milovanović Gavra je ratni zločinac, član zloglasnih Legijinih Crvenih Beretki, koji su tijekom Domovinskog rata ubijali i mučili civile. Opasni kriminalac koji je dovezao motor i aktivirao eksploziv kojim su ubijeni Pukanić i Franjić. Nekoliko se mjeseci skrivao u Beogradu, gdje je napokon i uhićen. Iza sebe ima bogat kriminalni put, oružane pljačke, pucanje na policiju, jednako tako i pokušaj ubojstva.

Bojan Gudurić najduže je bježao – predao se u Banjoj Luci godinu i pol nakon atentata. Njegova uloga u ovom zločinu najbolje pokazuje koliko je naručiteljima bilo važno da ovaj atentat uspije.

Hijerarhija kriminalne skupine

Zgrada u Palmotićevoj 3 je vrlo bitan detalj u cijeloj ovoj priči. Bojan Gudurić cijeli je dan proveo pored ovog prozora u Palmotićevoj ulici. Prozora s kojeg se pruža pogled i na zgradu Nacionala i na parking na kojem se zločin dogodio. Njegov jedini zadatak je bio da ako zakaže postavljena bomba, da snajperom dokrajči Ivu Pukanića. Cijelu tu organizaciju i plan likvidacije osobno je osmislio i njime rukovodio Robert Matanić.

Ovako je izgledala hijerarhija kriminalne skupine. Na samom dnu su pomagači Amir Mafalani i Luka Matanić, egzekutori Željko Milovanović i Bojan Gudurić, izvršitelj Robert Matanić, glavni posrednik Slobodan Đurović Kardinal. Međutim, s obzirom na iskaz Tomislava Marjanovića, ali i izvršitelja Roberta Matanića, sve je to išlo jednu stepenicu više.

“Sreten Jocić zvan Joca Amsterdam je čovjek koji je bio glavni organizator ubojstva Ive Pukanića. Proizlazi to iz izjava nekoliko svjedoka. Iz onoga što je govorio sam Robert Matanić, iz onoga što je govorio Tomislav Marjanović i što je istražitelje i dovelo do toga da ga uhapse. To je čovjek koji je ozbiljan međunarodni kriminalac”, tvrdi Berislav Jelinić.

Tko je naručio i platio ubojstvo?

Tko se skriva na vrhu piramide? Tko je naručitelj ovog ubojstva? To je najvažnije pitanje cijelog ovog slučaja. Služben stav države tad je na sudu iznio Slobodan Šašić, zamjenik glavnog državnog odvjetnika. Rekao je:

“Krajnji naručitelji i financijeri imenom su ostali nepoznati, ali nesumnjivo pripadaju krugu međunarodne duhanske mafije. Cilj je bio spriječiti pod svaku cijenu pisanje tjednika Nacional i njegova vlasnika koje je počelo još 2001. Već od tada počinju pritisci na Ivu Pukanića da prestane s daljnjim pisanjem. Budući da pokušaj kupnje nije uspio, cilj je postao ušutkati ga lišenjem života.”

Što, ustvari, znači da je nepoznati naručitelj s vrha duhanske mafije obećao milijun i pol eura Joci Amsterdamu koji je zaposlio svog kuma Slobodana Đurovića Kardinala da organizira Roberta Matanića i ostale kriminalce s jednim ciljem – da ubiju Ivu Pukanića.

Protiv Stanka Subotića Caneta vođen je sudski postupak zbog šverca cigareta u kojem je on pravomoćno oslobođen. Milo Đukanović bio je predmet istrage, ali ona nikad nije postala optužnica ili suđenje. Sud je, dakle, zaključio da nema dovoljno dokaza iz kojih bi proizlazilo da su pripadnici duhanske mafije, a još važnije – da nema kvalitetnih dokaza da su njih dvojica sudjelovali u ubojstvu Ive Pukanića.

A pravosudni fijasko u slučaju Pukanić tek je uslijedio 2015. godine. Sretan Jocić, poznatiji kao Joca Amsterdam, čovjek za kojeg se od prvog dana vjerovalo da je osoba koja je organizirala i okupila ovu bandu međunarodnih kriminalaca, pravomoćno je oslobođen.

Cijela priča tek se sad komplicira. Tko je naručio i platio ubojstvo? Kome je sve bilo u interesu da Ivo Pukanić nestane? Tko je okrenuo glavu i zatvorio oči i pomogao atentatorima da izvrše svoj prljavi naum?

 

U idućoj epizodi vidjet ćemo imaju li jedan general, jedan policajac, jedan ministar, ali i jedan šef države u svemu tome ulogu. Jer onaj s vrha piramide možda je cijelo vrijeme ovdje.

Epizodu “Dosjea Jarak” pogledajte ekskluzivno na platformi na platformi VOYO!, a sve buduće epizode moguće je gledati 24 sata prije prikazivanja na televiziji.

D.M. /Foto: rtl