Predsjednički kandidat Tomislav Jonjić objavio svojevrsno otvoreno pismo i poziv kandidatima s desnog političkog spektra da se pokuša dogovoriti najbolji kandidat za predsjedničke izbore u Hrvatskoj.
“Ako su tzv. desni kandidati (ili stranačke oligarhije koje iza njih stoje) spremni sjesti za stol, javno pregovarati i dogovoriti jednoga kvalitetnoga predsjedničkog kandidata te formirati trajnu i čvrstu nadstranačku platformu na desnici, ja ću to drage volje pozdraviti”, piše Jonjić u tekstu naslovljenom POZIV NA JEDINSTVO:
“Najava moje predsjedničke kandidature privukla je pozornost nacionalno svjesnog dijela hrvatskog naroda. Zbog toga sam zadovoljan i iznimno zahvalan brojnim izrazima potpore koji pristižu. Ipak, iz određenih krugova u zadnjih nekoliko dana dolaze različiti pritisci i svojevrsne ucjene da se povučem i podržim jednoga od protukandidata u ime jedinstva na tzv. desnici. Nemam iluzija o tome da je dio tih poruka iskren i spontan, a dio je dirigiran kao što su dirigirane i određene kandidature.
Nema sada potrebe teoretizirati o tome što desnica jest, a što nije, želim reći nešto puno važnije. Nisam savršen kandidat, nitko to nije. I kao čovjek sam nužno nesavršen. Nemam idole, ne želim biti ničiji idol – kršćanin sam. A od Starčevića sam još kao gimnazijalac naučio da treba slijediti načela, a ne pojedince.
Ipak, i takav nesavršen, smatram da sam se u životu ostvario obiteljski, profesionalno, znanstveno, pa i politički, neovisno o ishodu moje predsjedničke kandidature, budući da je moj bogati znanstveni i publicistički rad uvijek na ovaj ili onaj način bio vezan uz hrvatsku povijest i bespuća hrvatske politike. Neka mi se oprosti neskromnost kad kažem da sam na sve to ponosan.
Ali nisam nikakav elitist, jednako sam tako ponosan na živote svojih predaka, na svog djeda koji je praktično kao dijete zbog neimaštine radio po belgijskim rudnicima i hlače vezao žicom, na svog oca koji je zbog hrvatskog domoljublja tucao kamen na Golom otoku i na svoju majku koja je kao hrvatska politička uznica vadila repu iz smrznute slavonske zemlje. Sramio bih se da nismo dijelili sudbinu hrvatskog naroda jer bi to bio jasan znak naše duhovne i moralne propasti.
Zašto sve to govorim? Zato što je vrijeme za promjenu paradigme na hrvatskoj političkoj sceni, naročito na tzv. desnici. Moja kandidatura nije izraz moje taštine, a moja najveća želja i jest ta da hrvatski narod stane pod jednu zastavu, posebno onaj njegov dio koji je svjestan vrijednosti našega kršćanskog naslijeđa, i koji je svjestan da smo bez neovisne i suverene hrvatske države bili i bit ćemo prepušteni nepravdi, nasilju i zlu.
Zato nisam kandidat jedne stranke i instrument stranačkih oligarhija koje su toliko puta izigrale i iznevjerile vlastite birače i pristaše. Zato čitavo vrijeme nastupam općehrvatski i nadstranački, ne produbljujem podjele, ne nabacujem se blatom, ne lažem i ne upuštam se u sukobe koji su za Hrvatsku štetni. Zato sam bio otvoren za razgovore i suradnju do sada, a bit ću otvoren i ubuduće. Pritom nisam naivac, znam da imam posla i s ljudima koji imaju prljave ruke, ali vodim se Tuđmanovim poučkom – moramo graditi onime čime raspolažemo.
Ako su tzv. desni kandidati (ili stranačke oligarhije koje iza njih stoje) spremni sjesti za stol, javno pregovarati i dogovoriti jednoga kvalitetnoga predsjedničkog kandidata te formirati trajnu i čvrstu nadstranačku platformu na desnici, ja ću to drage volje pozdraviti.
U zamjenu tražim bezuvjetno zastupanje ključnih točaka mojega političkog programa, koji su prije objavljivanja kritički prosudili desetci istaknutih hrvatskih intelektualaca, a kojega je nakon njegova objavljivanja javno poduprlo više od 300 hrvatskih akademika, književnika, sveučilišnih nastavnika, umirovljenih visokih časnika i uopće javnih osoba.
Pozivam, dakle, na stvaranje svojevrsne povelje jedinstva koja bi iznjedrila samo jednoga kandidata i koja bi zagovarala, među ostalim:
– bezuvjetnu osudu jugoslavenstva i komunizma te depolitizaciju ustavne preambule;
– međunarodno interdisciplinarno istraživanje ratnih i poratnih zločina iz 20. stoljeća te utvrđivanje njihovih žrtava;
– promjene Ustava, reforme političkog sustava i uvođenje dvodomnoga Hrvatskog državnog sabora;
– promjene izbornog sustava, uvođenje dopisnoga odnosno elektroničkoga glasovanja, širenje biračkog prava Hrvata izvan Domovine, te promjene instituta referenduma;
– zaštitu državne granice od ilegalnih migracija;
– prava i interese Hrvata u BiH te priključenje BiH Europskoj uniji;
– zapadnu orijentaciju demokratske Hrvatske, lojalnu suradnju unutar NATO pakta te protivljenje procesima federalizacije Europske unije;
– kršćanska načela u svjetonazorskim pitanjima, odnosno etički i društveni nauk Katoličke crkve.
Smatram da bismo se oko navedenoga mogli i morali suglasiti ako su nam nacionalni (a ne neki drugi) interesi doista na prvome mjestu!
M. Marković/Foto: Boris Šćitar
