Tomislav Marković: Ima li Boga u Srpskoj pravoslavnoj crkvi?

Uvrede, prijetnje, pucanje, prizivanje smrti i ubijanja Bošnjaka postali su sastavni deo proslave Božića. Crkveni velikodostojnici na takve pojave ne reagiraju, svećenici za njih nalaze opravdanja, kao da je riječ o sasvim normalnoj atmosferi slavljenja vjerskih praznika.

Nakon što su dvojica pucača privedena, srebrenički svećenik Aleksandar Mlađenović organizirao je prosvjed ispred stanice policije.

“Srbin se na Božić ne hapsi samo zato što se raduje rođenju Isusa Krista”, objasnio je stručno svećenik, pozivajući se na teologiju rafala. A zna se kako pravi pravoslavac ispoljava radost i slične zapaljive emocije – vatrenim oružjem.

Prota Mlađenović je i inače sklon izražavanju kršćanske radosti na razne originalne načine. Tako se, na primer, 11. srpnja prošle godine, nakon što je završeno obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici, nakon što je ukopano još 30 srebreničkih žrtava, iz porte pravoslavne crkve zaorila pjesma “Veseli se, srpski rode”.

Povratnik Mirsad Omerović zbog toga je negodovao na društvenim mrežama, Mlađenović ga je prijavio policiji jer je, kako je rekao, Omerovićeva poruka kod njega izazvala strah i nelagodu.

Zločinačka volja i genocidna promisao

Uvrede, prijetnje, pucanje, prizivanje smrti i ubijanja Bošnjaka postali su sastavni deo proslave Božića. Crkveni velikodostojnici na ovakve pojave ne reagiraju, svećenici za njih nalaze opravdanja, kao da je riječ o sasvim normalnoj atmosferi slavljenja vjerskih praznika.

Ništa čudno, zašto bismo očekivali da se niži oficiri crkve ponašaju kršćanski kad vrhovni crkveni poglavar propovijeda ideologiju smrti. I ove godine je patrijarh Porfirije zborio kako je “Republika Srpska izraz vjekovne težnje srpskog naroda da živi u slobodi, pravdi i u miru sa svima”.

Da, da, biće da je tako, samo što se tu radilo o vječnom miru koji je bio namijenjen desetinama hiljada nesrba koje su tvorci Republike Srpske smjestili dva metra ispod zemlje, često u masovne grobnice na tajnim lokacijama, mnogim žrtvama se ni grob ne zna. Porfirije redovno veliča Republiku Srpsku, ranije ju je nazivao “djelom pravde”, stvorenom na “vjernosti kosovskom zavjetu”. Kako god tumačili kosovski zavjet, nemoguće ga je povezati sa stvaranjem etnički čiste teritorije masovnim zločinima i genocidom.

Porfirijev prethodnik, patrijarh Irinej, bio je još otvoreniji i radikalniji, pa je govorio kako je Republika Srpska ni manje ni više nego “djelo promisla i volje Božje”. Teško da je u pitanju kršćanski Bog, više to Irinejevo vrhovno biće liči na đavola.

Po logici negdašnjeg patrijarha ispada da su čuvari u konc-logorima premlaćivali zarobljenike da bi sproveli volju Božju u delo, da je spisak nesrba za odstrel zločincima iz Prijedora diktirao Duh Sveti, da je Sarajevo godinama ubijano po Božjoj zapovijedi

i da je genocid u Srebrenici izvršen po Božjoj volji i promisli.

Duhovna podrška za genocid

To više nije ni bogohuljenje, već nepatvoreni satanizam, čist kao suza, bez ikakvih primjesa. Ništa čudno za visoke funkcionere Srpske pravoslavne crkve, njima je glorifikacija pokolja rutinska stvar, poput jutarnje molitve. Setimo se vladike Vasilije Kačavende koji je srdačno pozdravio Ratka Mladića nakon ulaska u Srebrenicu, a potom mu dao duhovnu podršku za predstojeći genocid.

U pozdravnoj besedi “oslobodiocima” Kačavenda je, između ostalog, rekao: “Krv vapije za osvetom. Sveteći se, srpski narod rušio je najmoćnije imperije i, evo, dočekujemo radosne dane polako približavajući se onome trenutku kada će se ponovo poslije Kosovske bitke ujediniti i uspostaviti srpska država”.

Nikada se crkva nije ogradila od ovih Kačavendinih riječi, nikada nije došlo do raskida crkvene hijerarhije sa zločinačkim nasljeđem devedesetih godina, nikada se naši episkopi i patrijarsi nisu pokajali za učešće u udruženom zločinačkom pothvatu. Sunovrat SPC-a započeo je krajem osamdesetih godina, kad su crkveni jerarsi sudjelovali u stvaranju ideološkog programa za ratne pohode i razaranje Jugoslavije. U to vrijeme Amfilohije Radović je govorio da je srpski narod 1918. godine propustio historijsku šansu da omeđi teritorije na kojima živi u jednu proširenu Srbiju, te da je stvaranje Jugoslavije bila velika greška.

Za razliku od većine crtača novih mapa, Amfilohije je bezecirao i Makedoniju kao potencijalni deo Velike Srbije, tvrdeći da je ova jugoslovenska republika oslobođena na kostima srpskih mučenika. U tome se u potpunosti slagao sa Vojislavom Šešeljem koji je u programu svoje Srpske radikalne stranke predvidio i Makedoniju kao deo buduće velike srpske države.

Teologija dehumanizacije i istrebljenja

U početku su crkveni jerarsi zdušno davali podršku Miloševićevom režimu, prepoznavši u njemu izvođača radova velikosrpske ideje. Međutim, kad su shvatili da on nije dovoljno tvrd igrač za ostvarenje sna o Velikoj Srbiji, svoju odanost su prebacili preko Drine, slaveći Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Biljanu Plavšić i ostale tvorce genocidne tvorevine. O jedinstvu crkvenih i svjetovnih vlasti zorno svjedoči i izjava Radovana Karadžića iz 1994. godine: “Naše svećenstvo je prisutno u svim našim razmišljanjima i odlukama, a glas Crkve se sluša kao glas najvišeg autoriteta”.

Kada je Skupština Republike Srpske 1993. godine odbila Vans-Ovenov mirovni plan, Amfilohije je tu odluku pozdravio golemim oduševljenjem: “U ovom trenutku, našu dušu, kao što je naš jezik čuvao i sačuvao Vuk Karadžić, jedan njegov prezimenjak s Plavšićkom, novom kosovkom djevojkom, s Krajišnikom – čuvaju nas i našu dušu, jer su ove noći krenuli svetolazarskim putem. Opredijelili su se, kao i car Lazar… za carstvo nebesko”. Kakva je to duša koja se čuva ubijanjem djece snajperom, granatiranjem biblioteke, silovanjima, pljačkom, spaljivanjem kuća i sličnim bogougodnim djelatnostima – možda je bolje da nikad i ne saznam.

Govorio je Amfilohije i o “istrazi poturica” kao važnom historijskom događaju, dajući ideološko opravdanje genocida: „Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, sa lažnom vjerom”. Dakle, muslimani su “lažni ljudi”, što će reći – uopće nisu ljudi, pa nije neka velika šteta ni da budu potamanjeni. Dehumanizacija je nužan preduvjet za masovno istrebljenje, tako se “premašuje normalna ljudska odbojnost prema ubojstvu”, kako veli Gregori Stanton, osnivač i predsjednik organizacije Genocide Watch.

Smetnja nebeskom narodu

Nije ovo nikakav incident, već deo dosljedne crkvene politike. Na sjednici Skupštine Republike Srpske održanoj 8. januara 1993. godine poslanici su jednoglasno donijeli odluku da bošnjački narod ne postoji, da Muslimani nisu nacija. Rasističke teze podrobno je razradio Savo Knežević, pravoslavni svećenik, poslanik i član SDS-a: “Mislim da je potpuno nepotrebno i besmisleno posrblјavati one koji su se rasrbili. I ako su nekada bili Srbi više nisu i nisu dostojni da se zovu ovim imenom. (…)

Tko je jednom izdao ne treba nam više. Oni su muhamedanci turske provenijencije i ništa drugo. Nisu čak ni pravi pripadnici islama, jer su eto više sekta nego pravi pripadnici islama. A Musliman mu dođe kao nekakav pripadnik islama. Oni su nekakva niža kategorija. Ipak je predsjednik Skupštine u pravu, oni su sekta. I nikako da ih posrblјavamo, molim vas”.

Zanimljivo je da jedan pravoslavni svećenik razmišlja u dlaku isto kao nacisti. Kao što za onoga tko je u Trećem Rajhu označen kao Jevrejin nije bilo spasa, isto tako nije bilo spasa ni za one koji su u Karadžićevom Rajhu označeni kao Muslimani. Oni nisu narod, a nisu baš ni pravi ljudi, već smetnja nebeskom srpskom narodu koju treba ukloniti ognjem i mačem. Ne mogu čak ni da se posrbe, sve i kad bi htjeli, i zato ostaju samo istrebljenje i protjerivanje kao nužna posljedica zločinačke ideologije.

Tko mrzi svoga brata u tami je i u tami hodi

Pozicije crkvenog rukovodstva nisu se promijenile u proteklih nekoliko decenija. Oni stoje postojano, kano klisurine, na šovinistčkom stanovištu koje negira crnogorsku naciju, slavi Ratka Mladića i ostale koljače, poriče genocid u Srebrenici, zagovara ujedinjenje svih Srba u jednu državu, umjesto ljubavi prema bližnjem – širi vjersku i nacionalnu mržnju. Ukratko, to je stanovište etnofiletske hereze a ne pravoslavnog kršćanstva.

Kad najugledniji crkveni velikodostojnici i bogoslovi propovijedaju

teologiju mržnje i pokolja, sasvim je logično što njihova pastva proslavlja Božić pjevajući o pucanju na džamije, preteći Bošnjacima ili rafalajući njihove kuće. I sve to navodno čine u ime proslave Hristovog rođenja, ovaploćenja Sina Božjeg, samo što ni oni sami u to ne vjeruju, niti se trude da nekog drugog u to uvjere. Idol kom se klanjaju nimalo ne liči na Boga Novog zavjeta, niti njihov kult nasilja, omraze i smrti ima ikakve veze s kršćanstvom.

Ne klanjaju se oni Bogu, nego demonu Nacije, a vera koju ispovijedaju nije kršćanstvo, već najobičniji sotonistički kult. O takvima je davno zapisano, još pre 27 vjekova, u jednoj knjizi koju kod nas gotovo nitko ne čita, takozvani pravoslavni vjernici ponajmanje: “Noge njihove u zlo hitaju i brze su da krv nevinu proliju. Misli su im misli zločinačke, pustoš i propast na njenim su putevima. (…) Put mira oni ne poznaju, na stazama njihovim nema pravice. Iskrivili su svoje puteve, tko njima kreće, mira ne poznaje”.

Jovan Bogoslov veli o Isusu Hristu: “Tko govori: poznajem ga, a zapovijedi njegove ne drži, laža je i u njemu nema istine. (…) Tko govori da u njemu stoji, dužan je i sam da živi onako kako je on živio”. I još: “Tko govori da je u svjetlosti, a mrzi svoga brata, još uvijek je u tami. Tko voli svoga brata ostaje u svjetlosti i u njemu nema sablazni. A tko mrzi svoga brata u tami je i u tami hodi, te ne zna kuda ide, jer mu je tama zaslijepila oči”.

Vjera koju ispovijeda menadžment SPC-a nema nikakve veze sa Starim, a kamoli s Novim zavjetom, njeni postulati zapisani su u nekim drugim knjigama, u spisima bezdušnih. Slabo oni mare za riječi proroka Izaije i apostola Ivana. Oni ispovijedaju veru Garašaninovog “Načertanija”, “Homogene Srbije” Stevana Moljevića i silnih nacionalističkih kupusara memorandum-dum akademika. Dogme iz Simbola vjere (Symbolum Nicenum), zamijenili su dogmama velikosrpskog nacionalizma, kako i priliči duhovnicima krvi i tla.

Foto: Fehim Demir/epa

O AUTORU: 

Tomislav Marković je novinar i pisac iz Beograda. Rođen je 1976. godine Mladenovcu, Srbija. Jedan od osnivača i urednik Kulturno-propagandnog kompleta Beton i zamjenik glavnog urednika portala XXZ magazin.

Objavio četiri knjige: Grafite na ulicu!  (aforizmi) Sneg na ispitu zrelosti  (pjesme) Rvanje s anđelom (pjesme) Na mestu zločina  (aforizmi).